Zašto je Lorca volio naranče
Naše ljeto se bližilo kraju
I njena mestizo koža
Se primamljivo isijavala na andaluzijskom suncu.
Bila je nedjelja i osjetila sam
Kako me od snenih ribarskih mreža
I tišine razgranate u deblima krajolika Bosne
Dijeli samo nekoliko sati leta.
Rukom je cijedila naranču u more
Ponavljajući kako ćemo nedostajati jedna drugoj
Kad se ona vrati u Tecoh,
Kad se ja vratim u taj grad čudnog naziva
Koji njeno nježno pucketanje zubima
U harmoniji sa majansko-španjolskim glasnicama ne može izgovoriti.
Blizina njene jukatanske ljepote i daljina
Koja je nastajala na samu pomisao
O povratku nizale su se u kapi Sredozemnog mora,
A ono nas je u valovitoj strasti almerijske uvale
Neprestano dozivalo k sebi.
Ona je pričala o opsjedajućem žamoru
Od kojeg nije mogla spavati
U alejama srama svog katoličkog grada,
O crkvenim zvonima u domu
Koji su podigli njeni preci stotinama godina ranije,
A razrušili blijedi i gladni Europljani
Jednog kobnog, sunčanog jutra.
Nekad bi zaspivala uz uspavanke na majanskom,
A nekad uz gromoglasne španjolske koride
Nastale u doba conquistadorskih pothvata.
Plakala je pričajući priče o tim izumrlim narodima
Koje je progutala njihova vlastita zemlja
I tmurno se smješkala prisjećajući se
Svog prvog susreta sa španjolskim muzejima
Koji su tako okrutno i očajnički krili
Povijest kojom su obilježili prekooceanske gradove,
Te politeistične i amorfne civilizacije
Nečijih praočeva i crvenih bogova.
Naše ljeto se bližilo kraju
I njena koža je imala okus tuđe tuge
I nijemih povijesnih spisa.
Bila je nedjelja i osjetila sam
Kako joj kosa ponekad miriše na naranče.
Retrospekcija invokacije Rebece Sánchez
Rekla mi je jednom
Da joj je dugo vremena trebalo da shvati
Da sunce nije nekoliko povučenih linija
U kutu papira A4 formata
I da život nije postojanje
Već svakodnevna svijest o smrti.
Rekla mi je da je godinama
Iluzionistički slikala treperave vitraže boli
Koju je još u tinejdžerskim danima
Poistovjećivala s ljubavi
I da je tih njenih trideset osam godina života
Protutnjalo u samovoljnoj zabludi
Kao horde zamišljenih likova
Koji se bezglasno umnožavaju postajući plemena
U njenim misaonim mrežama.
Rekla mi je da su njeni dani
Samo oštre konture antičkog odiuma prema samoj sebi,
Da tjeskobno umire gledajući nepravdu,
Te puste bolesti i ishitrene prikaze prošlosti
Koje trezveno liječi homeopatskim metodama.
Rekla mi je da je ogorčenost svijeta
Na postojbinu izvitoperenih, samoljubljivih reinkarnacija
Već viđena vladavina licemjerja
I da se silueta njegove dobrote priviđa vlastitoj sebi.
Rekla mi je da je njena bit izgubljena i ništavna jedinica boli
I da je srazmjerna kilometrima, satima i kilometrima na sat.
Rekla mi je da me ponekad voli,
Najčešće kad se opijena njenim prisustvom
Bacim na krevet i citiram Nerudine sonete
Revnosno je milujući po nogama.
Rekla mi je da sam njen jedini saveznik
U tmurnim projekcijama života
Koji je samo ona mogla da vidi
Svojim očima boje svih orašastih plodova.
Rekla mi je još na milijune složenih rečenica,
Izrecitirala nekoliko bojažljivih strofa antičkih pjesnika,
Prepričala čitavu kronologiju svijeta
I napisala najveću enciklopediju čežnje
Tad, te jedne večeri
Kad sam je prvi i posljednji put,
U udobnosti mog škripavog kreveta,
Dozvala u snu.
Mazohizam platonske zaljubljenosti
Uvijek sam se zaljubljivala
U antagoniste meksičkih sapunica
Jer mi je njihova subverzivna egzistencija
Bila bliža od dobrote glavnih likova
Koja se izmučeno teturala od prve do zadnje epizode
Poput već definiranih spoznajnih jedinica filantropije.
Uvijek sam se zaljubljivala u njihove zaumne priče
Koje su skoro kršćanski nosile
Svu muku svijeta na svojim leđima.
I sam đavo je nekad bio anđeo
Dok mu nije dodijala diktatura
Trodimenzionirane hijerarhije.
I sam čovjek je bio slobodno biće
Dok ga jedna infantilna neposlušnost
Zauvijek nije lišila raja
I protjerala u okrutnost svijeta
U kom su granice i pravila
Kanonski odjekivali kroz vrijeme
Za koje nije ni znao da postoji.
Uvijek sam se zaljubljivala u ispitivanje granica
I nedoumicu hipoteza o pravednosti i pravičnosti,
O mudrosti i genijalnosti izvan etičkih pravila,
O izgubljenim stradanjima biti u borbi između života i smrti.
Uvijek sam se više zaljubljivala u dubinu ideje
Nego u površnost djela
I tu pustu, prostačku tišinu
Koja je gazila njihova ljudska tijela
Osuđujući ih na stoljeća bezglasja
Nakon isto toliko stoljeća vrištanja
U koleričnoj dubiozi života.
Uvijek sam se zaljubljivala u visinu njihovih strasti
I nizinu s kojom su se morali pomiriti da bi se svijet smilovao
Na njihove ljudske oblike
I u senzualnost s kojom su sve dosadašnje definicije slobode
Pretvarali u beskonačno mnogo upitnika.
A u konačnici mog zaljubljivanja,
Nakon njihovog sudbonosnog “FIN”
I moje platonske opčinjenosti
Ostajala su samo brojna pitanja o uporištu dobra i zla
Kao dijelu potrage za smislom
Unutar svakog od nas.
A odgovori se prikriveno nižu
Nakon što naša odjavna špica odsvira posljednju notu.
Otkrića između Španjolske i Salema
Nisam otkrila ništa, ništa,
Samo liticu s koje sam skočila u nekim drevnim vremenima
Kad sam još vjerovala da imam što za otkriti.
Ništa, samo prazne bunare
Iz kojih sam nakon nekoliko milenija izvukla svoju glavu
Iz čijih je duplji izvirivalo mesnato tijelo pijavice
Koja je voljela jesti ljudsku pomahnitalu lucidnost.
Moje neotkriće je opsjednuto sobom
Gmizalo po mojim godinama
Ostavljajući na njima urezane ožiljke bezobličja
I pokoje sjeme budućnosti koja je obećavala nešto.
U zagrljaju prve kataklizme na španjolskim unakrsnim agorama
Izdizali su se drveni vještičji jarci pozivajući se na korijene kršćanstva
I tišinu koja je poslije njih ostajala
Čak nakon što su zborovi pobožnih orgulja i ukradenih rimskih harfi
Uspješno dočarali turobnost produhovljenog ritma.
Van sudbinske redaljke u grotesknim predodžbama boga
Ostajale smo mi, gladne tragičnih avantura i žedne vlastite krvi,
Nešto lakše od pedeset kilograma i niže od stotinu šezdeset centimetara
Savršeno proporcionirane za vječne letove na metlama
I zlatnim križevima ukradenim s vrhova katedrala.
Besmrtne sjene načela blasfemije u tkivu i mesu naših grijeha
Svojom svojeglavosti su se zamjerale i kralju i bogu
Iako se bog snašao u razgorenim visinama svoje svejednosti,
Kralj je pak zidao beskonačnicu zamišljenih sukoba
Optužujući naša gola, izgorjela tijela
U posljednjoj igri vođenja ljubavi pod tkaninom njegove monarhije,
Na neoprostivu izdaju Kraljevine i kralja.
Nogama vezane za uzavrelo rastapanje svete zemlje
Među prstima noseći žar sa vlastite lomače,
Prodale smo duše jedne drugima
Ljubeći tijela koja nam je njihov bog dodijelio.
Nismo otkrile ništa, ništa,
Samo svijet.
