D
21. 1. 1951.
Ovisnost je ljepljiva poput tvog kreveta. U tvojim očima je uvijek ponoć.
Kazaljke sklopljene u napukloj leći iskrivljuju sliku našeg dualizma.
Guraš me kroz iglu kojom zašivaš rupe svojih očekivanja.
Ne postoji pravednik koji će zaustaviti preuranjena razočarenja.
Gušim se u željeznom stisku koji ne popušta pred jecajima gladnih.
Negdje u nepokretnoj folikuli, od slova gradiš vremenski stroj.
Jupiter je otkrio munju u ušima oblaka. Njegov je brat prekasno vrisnuo.
– Prekasno sakupljam raskomadanu sebe u kutu tuđih mauzoleja. –
Izlazim iz tebe u moju ponoć. Povlačim prste iz kiselih šupljina.
Bježim rukom, nogom i trbuhom, ali glavom sam još uvijek zaglavljena između kazaljki.
„Umri”, govorim dok savjest zatežem do točke pucanja.
Gledam smrti u oči i ne osjećam ništa. Gledaš me u oči i ne osjećaš ništa.
Nemušti jezik sestrinstva pliva kroz prazan prostor.
Još. Uvijek mi treba još tog hromog embrija naše ujedinjene svrhe.
Ostajem u njenom oštećenom totemu.
Ništa nije toliko razarajuće.
Na krevetu moja odrubljena glava ponavlja naučene definicije ljubavi.
Sipaš zahtjeve u moju lubanju, iz koje neuredno ispadaju snovi.
Iskopavaš violončela stradalog orkestra.
Ja sam gudalo kojim prelaziš preko vrelih žica.
Ti si žica kojom mjerim duljinu linijskog sustava.
Ugašeni aplauz ti daje znak da slijediš vlastitu sumnju.
Varaš melodiju između kratkih taktova. Prekasno smanjuješ brzinu trenja.
– Iz tvojih glava curi vino. Prekasno proglašavam kraj. –
Bolni su odlasci od naučenih ponavljanja.
Napušteno tumaram ulicama u potrazi za tvojim pustim grobnicama.
Svaki okus ljepljive pare odiše tvojim molekulama.
U suton u njih zakopavam savjest koja pati od katalepsije.
Bregovi odnose vrijedne svirače.
„Umri”, govore valovi i kronologija vode.
Oko mene uvijek postoji zaobilazni put.
Trajalo je to surovo traganje za bezbrižnom ispunjenosti.
Možda su prošle i epohe dok nisam naučila pomjeriti sat.
H
1. 9. 1955.
Ratovi su izopačene slike u modrim očima kornjače.
Iskaču iz zjenica na tlo po kojem hodamo.
Glavama gazimo po njima. Poraz.
Jutro poslije bitke je poraz ako ga dočekaš s rupom na čelu.
Iz zasjede jezici jurišaju na nasumično sahranjena trupla.
– Mokrom zemljom ćeš ispuniti ranu.
Zašit ćeš je laticom gospine trave. –
Most se urušava pod stopalima pobjednika.
Držiš ih u šaci slanoj od isplakanih sudbina.
U sobi zidovi teku nizvodno.
Ona otkida kraste prašnjavog poda i razvlači ih u ustima.
Na drvenom stolu razapinju Krista.
U kuhinji šalice podrhtavaju od povorke zle kobi.
Ona se skriva u jastuk na kom mravi ujedaju snove.
Zlatna ribica se u presušenom globusu prevrće na leđa.
Ona na dlanu crta plavu lokvu. Ostala joj je još jedna želja.
Na tavanu su tepisi smotani u teške tunele.
Ona se uvlači u njihovu mračnu udobnost.
Nitko ne traži svjetlost.
Kornjača repom rastjeruje svoje stradalnike.
Oni bježe u nepovrat, u gustoću slijepih rovova. Poraz.
Svako jutro je poraz ako ga dočekaš sa sjećanjem i žigom na ruci.
Iz daha govore mrtvi o mukama živih.
Iz truleži govore živi o mukama mrtvih.
– Sunce će osušiti svaku kap.
Latica će pasti na nečije kapke. –
Pobjednici kliču dok se njihov put pretvara u piljevinu.
Klečiš na naslijeđenom prokletstvu.
U tunelu su paukovi zarobili mrave.
Ona struže po njihovim nožicama.
Zvukovi odaju skrovište duhova.
Kornjača ljušti krljušt zlatne ribice.
Jednog dana će otplivati u ocean leševa na globusu.
Ona si šakom izbija zube.
U kuhinji šalice pucaju pod barutnim dodirom pobjednika.
Ona sneno ispada iz jastuka. Mravlja osveta je kisela u sobi bez prozora.
Zidovi putuju ka vodopadu.
Ona kraste pljuje na prašnjave ruke poda.
Na drvenom stolu razapinju njeno djetinjstvo.
Q
26. 7. 1965.
Ljeto je.
Ležiš na kamenju zajedno s rakovima i hvataš ih u zamršenost svojih misli.
More govori tvojim jezikom dok sahranjuje sol na tvojim preponama.
Svijest ostaje, raspršena u čestice koje vraćamo svemiru.
Vraćaš se u hladnu naseobinu svojih predaka.
Njihovi stomaci poput kišnih kapi udaraju u prašnjave prozore.
Komarci trguju našim odabranim tišinama.
Ljeto je.
Ležim u krevetu zajedno sa svojim mislima i hvatam ih kliještima srama.
Navlačim zavjese na prozore i tjeskobno padam u ruke vlastite nepomičnosti.
Skačem sa grebena u ružičnjak naših prethodnica.
One se zaklinju na urođenu bezvučnost.
Drže me svojim tankim zglobovima koji pucaju pod težinom izopćenosti.
Pred ovim vratima lomljive kosti orgulja hrle ka vječnom uništenju.
Ljeto je.
Sušna su polja u nama i lomače su pune klimavih tijela koja se teturaju kroz gužvu.
U mitovima uvijek nespretno skončamo gutajući bodež vlastitih riječi.
Vlas kose u kotrljajućem oku prorokuje kanonizaciju naših vrtova.
Strah će prodrijeti u zadebljale čeljusti.
Križ će izrasti iz zemlje.
Zemlja će progutati veliku piramidu.
Kiša miriše na povremenu drhtavicu i trešnje koje padaju po mokrom tlu.
Tamna tijela ih skupljaju u tilme od srneće kože.
Ljeto je.
Ležimo u pepelu i prašini koji se izlijevaju iz ružičnjaka.
Govorimo istim jezikom dok sahranjujemo svoje kćeri iznad njihovih očeva.
Ljeto je i zrikavci ubijaju bezvučnost ritualne noći.
Stomaci predaka poput kišnih kapi odjekuju u praznim sobama.
U njima jedna zadebljala čeljust otvara vrata našim izmučenim tijelima.
Strah i povremena drhtavica.
Zemlja će progutati veliku piramidu.
Dva malena trupla izviruju kraj trešnje.
Bilo je ljeto kad smo napokon otkrile same sebe.
R
30. 8. 1966. (R. C.)
Meduza je svoju kosu sakrila u terarijum, na dvadeset šestom stupnju Bika
Pegaz traži lik svoje majke u blizini tvog Mjeseca.
„Nacrtaj sigil na ruci, nožem”, šamanka je bila sijedi leš obučen u crno.
Ochún je svoj nakit istopila u plodovu vodu i naredila nam
da se ponovno rodimo prije nego Chango otkrije miris Sunca u sobi.
„Ruku u vatru, ruku u vatru”, šamanka je topila vosak na mojoj koži.
Tonantzin je ukrala Meduzinu kosu i zavezala je oko svojih grudi.
Otrov je mlijeko za gladne koji će je kasnije žrtvovati biskupu.
„Na koljena, bijela djevojko”, šamanka je sjedila u stolici od trske.
Pachamama je obezglavljena ležala na stolu,
zastave su se rojile po visokim Andama dok su njezini sinovi nestajali u vatri.
„Čujem, čujem”, šamanka je zatvorila oči dok si iz njezine lubanje ti pružala svoje šake.
Marija je progutala čavle na Golgoti,
mjesec je visio kao njezino mrtvo dijete iščekujući ponovno rođenje iz tuđe utrobe.
„Što kaže?”, pitala sam klečeći na koljenima dok mi je krv kapala s čela.
Mjesec je bio pun te večeri kad je nečiji bog odlučio
da su njegove šake na meni ljepše od tebe.
„Što kaže?”, pitala sam dok su iz njezine lubanje tvoje šake hvatale moj prst.
Njemu je presudio Zakon. Gledala sam njegovu glavu u ustima gladne lavice.
„Mrtva djeca ne govore”, šamanka je otvorila oči i progutala tvoje ruke.
Mihaela Šumić, “Imenik Laure Carvalho”, Imprimatur, 2022.
Knjigu možete nabaviti na: Imprimatur
