Izvod iz imenika Laure Carvalho: E
Kao što je otok glatko međunožje mora, mi smo posljednje utočište tuđe uzburkanosti.
Dijelim se na okrajak kruha koji jutrima režeš da nahraniš prazninu stola. Mršave noge pridržavaju baru kroz koju gaze pospani medvjedi.
Novi svijet je ubio zvuk iskonskih ratova. Pružaš mi koplje na kom mrtva riba kroz škrge ispušta obiteljsko stablo. Naslijeđena sudbina.
Predodređena cvrkutom naših oblika. Guraš mi je u ruku. Skliska je poput tvojih obećanja.
Kao što su džungle zapuštena djeca prirode, mi smo divljina od koje naše majke strahuju.
Padaš na mene kao kometa koja najavljuje kraj jednog vremena. Ja sam fosil pod četkom arheologa.
Stavljaju nas na police, pred užarene oči glasne mladeži. Ne želim se igrati davnina u kojima smo samo relikt bez mesa.
Svijet nas je odavno ispljunuo u potok zaborava. Ležiš na onom što je ostalo od mene. Ruku mi obuhvaćaš nogama neodlučnosti.
U očima ribe skupljaju se tvoje zjenice. Nemarni bogovi večeraju na tvojoj kosi. Vučem te za pramenove kojima vješaš moje tijelo.
Od kakve si utrnulosti stvorena? Vratit ću vrijeme. Uvijek mogu vratiti vrijeme.
Stojim malena pod velikom gljivom. Iz nje pljušti voda po mojim ramenima. Dišem. Ja sam riba uskrsnula pod golim tijelima ribolovaca.
„Plivaj“, dopire iz njezine tanke kore. Plivam. Spretno izbjegavam ugriz bijesnih pasa čiji lavež dopire iz tvojih pluća.
Moje tijelo je nekadašnje bojište tvojih neuspjeha. Ja sam neman koju svladavaš između udaraca stvarnosti.
Ja sam laž sposobna da umre na kamenim usnama hrabrosti. „Plivaj“, dijete u mojim kostima jeca pod oštrinom tvog plesa.
Gljiva nestaje u tvojim uzdasima. Posrćem. Padam. Hvatam je kao jedinu nit života u kolajni ugaslih formi. Držim je čvrsto.
Iz nje pljušti naivnost moje dobi. Riba bježi natrag na koplje. Izdišeš na mojim grudima i presijecaš moju privremenu smrt. Bježim natrag u uzdah čistine.
Izvod iz imenika Laure Carvalho: U
Žarulja se skrila u tvojoj crnoj čarapi. Svlačiš se iza zatvorenih vrata. Na dlanovima titra drevnost kore visokih stabala.
Razbijena si na krhotine vječnosti koje kerubini prstima skupljaju po krevetu.
Uzdah otvara brončana vrata na kojima visi preparirana glava boga. Unutra je prazno.
Kiša u krdu juriša na prozor. To su samo jecaji prerezanih grla. Dopiru iz rijeke.
Svjetlo je oružje pagana. Ono je stvoritelj sjene. Oduvijek si više vjerovala djevičanskom razvratu noći nego turobnom spokoju dana.
Zov opijenih bogova u tebi budi izgorjele gradove. Rukama putuješ do njih.
Galopiraš preko kaldrme vlastitog tijela. Sa bogovima se boriš za prevlast.
Nezasitna glad gospodari usamljenim mrakom.
Sjećanjima oplođuješ svoja putovanja. Bogovi škilje kroz zidove, stropove i oblake koji se sudaraju nad tobom.
Postoje male smrti koje se skupljaju na rubovima antičkih kamenoloma.
U magli se tijela preobražuju u slutnju. Dodirima režeš svakog zalutalog prolaznika.
„Tu sam“, šapati galopiraju na obzorju. Svi su tu, uzdižu se pod prstima poput pijeska.
Vatra razgorena na jeziku obećava budnost. Kratke su smrti koje dočekuješ prstom ubadajući u vlastitu slabost.
Nitko osim tebe ne zna kako te ubiti. Naslućeni bogovi prodiru u ambis u kom ključa svetost tvoje vode.
Miris svjetla razbija razgranatost noći. Uvijek se prvo umire iznutra.
Kerubini liježu na ostatke vječnosti koja kroz uzdahe klizi na krevet. U njoj je život koji besramno otkrivaš.
