La espada de la pared
(Bodež zida)
U zidovima je pod grubim naslagama kreča skrivena sudbina zmije. Noću zidovi sikću, palacaju raspolovljenim jezicima po cigli i očnim dupljama kuće. Ne govore ništa. Dovoljno je migoljenje osakaćenog užasa iz rupe u stropu pa sve do mokrog temelja.
Pod krevetom leži kadaver djetinjstva skriven u malenoj škrinji. Brat nogom udara lokot. Sestra noktima urezuje dane u drveni pod. Majka je zaspala u vinskom podrumu. Otac strijelja tajne na tavanu. Tanki jezici režu oblake nad glavama bez očiju, nosa i usta.
Goli starac tumara gradom, oko vrata mu je zavezano sidro kojim iskopava beton i zemlju i ljetni povjetarac ga gura u stranu dok se ljudi gađaju trnjem u cvjetnom parku i brzinom njegova treptaja krvavi padaju po suhoj zemlji i iglicama bora.
Iz vatre se ruka hvata za sidro.
– Dani umiru zajedno s ribama, a zvijezde se poput galebova zalijeću u ostatke njihovih nutrina, kljunovima im kidaju glave i bježe natrag. –
Sve se ponavlja, i sudbina zmije i odbjeglo jagnje u špilji, zveckanje porobljenih kostura po kaldrmi kojom nitko više ne prolazi osim zalutalih smrtnika. U kućama od blata zidovi u ehu krckaju dugim očnjacima i probijaju vlastitu kožu jakim ugrizima. Bolni su ugrizi zuba koji poznaju tajne. No gdje prestaje potraga?
U ušnoj školjki tavana na kojem nečije tijelo bubri od udara kazaljki na satu, a voda kaplje s krova jer samo tavani tako brzo i lako prigrle ljetnu kišu i njenu težinu od koje se urušavaju zgrade i kuće izgrađene u nekom od stoljeća kad je još uvijek postojala nada za malenog čovjeka velikih želja?
U srcu izgubljenog psa koji se ozlijeđen vuče po cesti i doziva pomoć, a njegove modre oči preplavljuju pločnik po kojem padaju mrtvi, mrtvi ljudi?
I sve se ponavlja, smrt u vinskom podrumu i zrna na krovu i jedno zaključano djetinjstvo skriveno u najmračnijem dijelu sobe. I povremeno iscjeljenje i otvorene rane po kojima život nemarno prosipa biber i sol.
Ponavlja se i pustoš i to nesnosno iščekivanje od kojeg zidovi postaju žuti, a stepenice ulubljene na sredini. I onda kad dani potpuno umru na obali, jezici iz zidova hvataju nesretnike za vratove i povlače ih u kreč i ciglu u kojima noću odjekuju riječi koje nitko ne želi čuti.
