V
Kada je posljednji put vidio svoju kćer, bilo je to na Eleninom sprovodu. Daljine između njih više nisu bile samo geografske, niti je ljubav bila dovoljna za bliskost. Njih dvoje, dva urušena zida iste kuće, stajali su jedno naspram drugog u potpunoj tišini, svjesni toga da će ih prisustvo riječi samo još više udaljiti i da jedino što im je bilo zajedničko sada leži u zemlji koja ni sama ne zna pripada li više živima ili mrtvima.
Sjećao se njihovog prvog i konačnog upoznavanja: kad su mu rekli da je Elena rodila djevojčicu, lice mu se počelo grčiti od straha, još tad je mogao naslutiti u kojem pravcu će vjetar i vrijeme saviti kralježnicu njezine sudbine, a on nije imao snage još jednom ispravljati kosti pomjerene tuđim zubima. Elena je danima plakala držeći dijete u naručju, on je hodao oko kreveta poput zalutalog mrava.
„Nije dobro”, ponavljao je, „znaš li na šta smo je osudili?”
U Doncabattu je dugo postojala klinika u koju su dolazile žene iz čitavog Pilanga kad bi saznale da nose žensko dijete, u zabačenom dijelu grada, gdje ih nitko ne može vidjeti kako dolaze i odlaze, sa njihovim velikim stomacima i jezovitom ravnodušnošću koja je isijavala iz njihovih usporenih koraka i umrtvljene mimikrije, stisnutih zuba kao da već unaprijed osjećaju bol koja će im uskoro razoriti utrobu. Alirio je jednom, mnogo godina ranije, tamo vodio svoju nekadašnju učenicu, da roditelji ne saznaju da je Gerardito Estévez, zlatni dječak, kako su ga često zvali, njihovu tupavu, debelu Emiliju pored matematike učio i drugim stvarima, onim o kojima nijedna poštena djevojka ne smije razmišljati, o stvarima o kojima se ni u jednoj poštenoj obitelji ne priča. Obitelj Piñeiro nikad nije bila takva i Emilia Piñeiro odlučila je da tako i ostane. Tamo, redovi i redovi žena, djevojaka i djevojčica, sve ujedinjene u istoj želji, u istoj boli i istim sudbinama. Alirio je prestravljeno promatrao djevojčicu čiji je stomak rastao svojom zasebnom logikom, nesrazmjeran s njezinim minijaturnim tijelom, koje je bilo tek dovoljno veliko da bez protezanja dohvatiti prekidač za svjetlo. Sve vrijeme je majku čvrsto držala za ruku, a ona je sramežljivo sjedila u kutu čekaonice, lica prekrivenog tamnom maramom sa cvjetnim dezenom. Činilo se da uopće ne diše jer se ni marama ni ostala tkanina obmotana oko njezinog tijela ne bi pomjerile sve dok ne bi glasno uzdahnula, time svima dajući do znanja da je ipak živa. Jedna od sestara na klinici prišla im je sa kutijicom tableta i čašom vode, djevojčici je u ruke predavala neizbježnu bol i objašnjavala što će se točno desiti onog trenutka kad se gorki okus tablete počne rastapati pod njenim jezikom. Djevojčica je, sa nekom jezovitom ozbiljnošću, slušala i klimala glavom, kao da to nije ni bilo pitanje hrabrosti, kao da to uopće nije ni bilo pitanje. Tek nešto kasnije, kad je tableta počela djelovati i kad je oštra bol ispunila njezino maleno tijelo, a njezin vrisak zavladao tim turobnim prostorom, kad se čvrsto držala za majčinu ruku dok su je pokušavali ugurati u bolnička kolica, svima je postalo jasno da je ona ipak dijete, ne starije od osam godina, tek dovoljno veliko da bez protezanja dohvati prekidač za svjetlo i sve medicinske sestre i ostale majke u čekaonici počele su plakati zajedno s njom, a onda su se značajno pogledale iznad njene dječje glave, ubjeđujući jedne druge u to da su donijele pravu odluku, jer takva je njihova sudbina u ovom svijetu i radije će od njih napraviti nerotkinje nego im uskratiti djetinjstvo.
Tog dana Alirio se zakleo da nikad neće imati žensko dijete i zato je, čim su saznali da je Elena trudna, želio znati spol djeteta prije nego bude prekasno. Nagovarao ju je tjednima da na idućem pregledu pita za spol, ali je Elena znala što će se dogoditi ako sazna da će dobiti kćer i zato je šutjela i izbjegavala svaki razgovor o tome. Onog dana kad je rodila Maríju, znala je da će Alirio biti bijesan, ali ništa je nije moglo pripremiti na ono što je više ličilo na očaj nego na bijes. To neprestano utvarno tumaranje po bolničkoj sobi, ta iskonska bol preinačena u brigu: „Nije dobro. Nije dobro. Nije dobro.”
Onda kad bi si dozvolio da konačno pogleda u vlastitu kćer, vidio je onu djevojčicu, a zatim i svoju majku, čak je na licu imala isti madež kao ona, kao i on, madež koji je rastao pred njegovim očima i pretvarao se u prodiruću mjesečinu.
Elenin sprovod trajao je svega petnaest minuta, imali su još jedan odmah poslije, ljudi već čekaju, tako su im rekli dok su ih tjerali, svijeće su još gorjele i svećenik još nije završio molitvu, a Alirio Ibarra, nespreman na prostor između njih dvoje i na prihvaćanje vlastite samoće, potrčao je za Maríjom jednako brzo kao što je nekada od nje bježao.
„Ostani, molim te”, rekao je povukavši je za rukav.
„Gdje da ostanem?” pitala je zbunjeno.
„Ovdje, bar dva ili tri dana.”
„Imamo smještaj u Ardilli”, odgovorila je slegnuvši ramenima.
„Imate? Tko je tu s tobom?”
„Iyali. Mislila sam da znaš…”
„Iyali? Ona s Instituta?”
Iz Muzeja, tata”, prevrnula je očima.
„Pa dođite obje, ima prostora.”
„Neka, imamo smještaj u Ardilli. Možda svratimo na kavu”, odgovorila mu je, a zatim odlučno sjela u kola.
Dok je gledao kako se kola s registarskim tablicama Lapala udaljavaju, osjetio je kako mu srce otkucava u trbuhu, a praznina koja ga je obuzimala svakim otkucajem brzo se proširila sve do njegovih nogu. Tako je silno želio pogledati je u oči, zamoliti je za oprost za sve one godine koje je proveo pokušavajući zaboraviti na njezino postojanje, ispričati joj koliko je majka plakala za njom, koliko je on plakao za njom, u konačnici priznati da je sve to bio samo kukavički podvig jednog čovjeka da je zaštiti. Želio joj je ispričati sve o svojoj majci, o Mülleru Mülleru i djevojčici u njegovoj sobi, o djevojčici na klinici u Doncabattu, o Sabini Ordóñez, možda bi razumjela, možda bi ga opet mrzila svim svojim bićem, ali bar bi znao da se pokušao iskupiti, bar bi znao da je šaku zemlje zasuo šakom istine pred jedinim bićem koje je osjetilo njegovu stvarnu okrutnost, njegov kukavičluk preobražen u strogoću, njegov strah zamaskiran izbjegavanjem.
Mihaela Šumić, Čovjek vuk, Imprimatur, Banja Luka 2024.
