Gospođa Nora Cuevas je kuhala kavu kad je začula glasno plakanje pod prozorom. Tamo nije bilo nikoga, samo je jedna ruža sa grma pala na tlo osipajući svoje latice. Gospođa Nora Cuevas je počela plakati i vući trnovitu ružu po svojoj tamnoj koži.
Nekoliko dana kasnije gospođa Nora Cuevas stajat će na vrhu litice proklinjući dan kad je glavom prepunom zvijeri uronila u svijet koji je podjednako izazivao svaku od njih.
No sad će se boriti, borit će se sve dok njezine zvijeri ne izgube lica, dok se ne istope pod suncem. Borit će se sve dok ne izgube oblik i dok se zazivi tuđih sjećanja ne stišaju.
Sjela je za radni stol i zapisala: „Danas sam Alejandro. Od njega je sve počelo.“
Alejandro Cuevas je rođen 1670. godine u Cordobi. Majka mu je umrla na porodu, a oca su mu, nedugo zatim, pogubili na vješalima zbog krađe. Alejandra je odgojila Rosario, siromašna udovica koja ga je, na dan pogubljenja njegova oca, čula kako plače u kolijevci. Rosario je bila jedna od onih žena koje su spremne izmijeniti definicije života zarad tuđe dobrobiti. Trudila se omogućiti mu ono što je u to vrijeme bilo najteže, a to bi prečesto bio samo život. Radila je kao krojačica, no haljine koje je šivala bijahu toliko neobične da se pričalo da je sklopila pakt sa samim vragom i prodala mu dušu svoga sina u zamjenu za jedan takav dar. Toliko se pričalo o njoj da ju je kraljeva majka unajmila da mu sašije odijelo. Ubrzo nakon prvog kraljevskog zahtjeva, uslijedilo je na stotinu njih. Nekoliko godina kasnije su se preselili na dvor. Alejandro se plašio kralja koji je previše podsjećao na utvarna čudovišta iz priča koje mu je pričala Rosario. Tad nije bio siguran da li ga on podsjeća na njih ili ga ona podsjećaju na njega, no kad god bi ga Rosario pokušala zaplašiti pričama o strašnim i zlim bićima, uvijek bi zamišljao kralja. Odrastao je dijeleći se na dvije polovice. Dio dana bi provodio na dvoru, uživajući u tuđem izobilju, a drugi dio dana bi proveo u redu kuća u kojima živješe sluge. Prikradao bi se kraljevoj sobi za učenje i pomno slušao i pamtio riječi i rečenice koje kralj nije mogao ni izgovoriti.
„Kako je pametan moj dječak, toliko pametan da bi mogao biti kralj“, rekla mu je Rosario jednom ga vidjevši kako piše čitave nizove slova koji su tvorili nešto što ona nije znala pročitati.
Postao je njezin šegrt, a već sa devetnaest godina joj je pomagao oko računanja i vođenja posla. Te iste godine se kralj oženio kraljicom Marijom Annom. Tad, 1689. godine počelo je prokletstvo obitelji Cuevas. Ni sam Alejandro se nije sjećao kako je počela ta najezda mrava koji su prebrzo odnosili sav mir nastanjen u njemu. Možda je to bilo onog dana kad se kraljica prvi put skinula pred njim i njegovom majkom kako bi joj uzeli mjere za haljinu, a možda i onda kad je došla na prvu probu, a Rosario nije bila tu. Rosario je subotom sa kraljevim savjetnikom odlazila u kupnju novog materijala i opreme za šivenje. Alejandro će se, nešto manje od dvije godine kasnije, tek nekoliko sekundi pred pogubljenje na giljotini, sjetiti da je sve počelo te jedne subote kad je kraljičin korzet bio prevelik za njezino tijelo i kad se pred njegovim očima prosuo horizont njenih grudi. Naredne subote su kraljičine grudi već obilježavale teritorij njegovog kreveta. Bilo je mnogo tih subota koje su poput valova zapljuskivale nedostižne obale njihovih tijela i koje su poput plime i oseke donosile i odnosile sreću. Znao je da kraljica ne voli kralja i da su iz svih zakona svijeta još davno amputirali biće. Kraljica, u svojim haljinama i dijamantima bijaše Zakon. Svake subote je postajala biće u njegovim rukama, cjelovito i stvoreno od riječi i jezika koji je lomio zrak.
„Udajte se za mene“, rekao je Alejandro Cuevas jedne kišne subote kad su mravi koji odnose mir već nagrizali njegove ovojnice.
„Ne. Ne. Ti ne razumiješ“, iz njenog grla progovarao je Zakon.
„Što ne razumijem“, upitao je Alejandro Cuevas dok su mravi hrlili ka njegovim zjenicama.
„Ja sam kraljica i shodno tomu moram ostati sa kraljem sve dok jedno od nas ne umre“, rekla je stavljajući dijamantnu ogrlicu oko vrata.
Alejandro Cuevas je ljutito ustao s kreveta i bacajući šešir na krevet rekao nešto o tom kako se ne boji ničije smrti, pa ni svoje. Što li je smrt onima koji se svakodnevno sa njom sudaraju tražeći razloge zbog kojih bi živjeli? Alejandro Cuevas je četiri večeri kasnije stajao nad kraljevim krevetom naslanjajući nož na njegov blijedi vrat. U tom trenutku pomislio je kako nitko ne žali za smrti biljaka u vrtu i kako skoro nitko ne primijeti kad jedna ruža nestane s grma umirući u svojoj ljepoti. No kad bi netko ukrao praznu, zlatnu saksiju s prozora, svi zlatari, svi vajari, svi vrtlari svijeta bi je danonoćno oplakivali. Ruža je već naslonila svoje trnje na vrh zlatne saksije, tek dovoljno da jedna čestica zlata odleti u zagrljaj vjetru. Bilo je prekasno. Kralj je osjetio ledenu milost noža na vratu i kad je počeo vrištati, u Alejandru je izraslo svo trnje iz vrta. Nož je ostavio na uzglavlju kraljeva kreveta, a zatim brzo pobjegao. Shvatio je da su i kraljica i kralj te zlatne saksije nastanjene na prozoru koji gleda u vrt ruža pokušavajući obuhvatiti tu trnovitu i bolnu ljepotu koja raste i kasnije biva ukradenom.
Nestao je u mračnim predjelima kraljevstva ostavljajući Rosario da ljubi kraljeva stopala moleći za milost. Njoj bijaše oprošteno jer kraljeva odijela nije mogao šiti bilo tko. Mjesecima kasnije, kraljici je morala šiti sve veće i veće haljine. Htjela je pisati Alejandru znajući da je zapravo on otac kraljevog nasljednika, no nije znala pisati. Izmišljala je slova, riječi, razgovarala s golubovima i slala mu poruke dovoljno svjesna svih nemogućnosti kroz koje je zaneseno plivala.
No počeše kružiti priče, znalo se da kralj nikad nije ni dodirnuo kraljicu i da su je sluge subotom viđale kako izlazi iz kuće u kojoj su živjeli Rosario Marquez i Alejandro Cuevas. U proljeće 1690. godine rođen je Carlos Cuevas, noseći kraljevo ime i prezime krojačicinog sina. Kralj je nasljednika morao proglasiti kopiletom. Tim riječima.
„Odričem se ovoga djeteta, jer on je sin čovjeka koji me pokušaše ubiti.
Odričem se ovoga djeteta, u ime Zakona i u ime Crkve.
Carlos Alexander Von Habsburg ne pripada dinastiji Habsburg.
On je Carlos Alexander Cuevas, kopile kojeg se Španjolska odriče.
Madrid, 19.4.1690.
Odobrio
Ja, Kralj.“
U svim gradovima je pročitana obavijest koja je posjekla još jednu ružu u vrtu. Alejandro se osam mjeseci kasnije vratio u Madrid tražeći svoga sina. No opet bijaše prekasno. Carlos Cuevas je već mirno spavao u Lisabonu, u kući obitelji Peixoto, ne poznajući svoje korijene, svoje roditelje i more užasa koje je njegovo postojanje uzburkalo toliko da je potopilo svaki grm kraljevskog vrta.
„Kako je pametan moj dječak i kako je nesretna njegova sudbina“, jecala je Rosario gledajući sječivo kako se približava vratu njezina sina.
Bila je subota kad je kraljičin korzet bio prevelik za njezino tijelo i njene su grudi ispružene ka njegovim očima glasno zahtijevale pokoravanje. On bijaše ruža.
„Kako je pametan moj dječak i kako je nesretna njegova sudbina“, Rosario je nastavila jecati gledajući glavu svoga sina kako se kotrlja na drvenoj pozornici.
Gospođa Nora Cuevas je izula desnu papuču pa njome udarila svoje lijevo oko.
„Zvijeri“, povikala je gospođa Nora Cuevas ne prestajući se udarati papučom.
„Zvijeri, svi ste vi zvijeri“, odjekivala je ta teška optužba u kući bez tepiha i ormara.
„Svi ste vi zvijeri“, rekla je gledajući u očevu fotografiju na zidu.
Sjela je za radni stol i zapisala: „Tata. Danas sam ti, tata.“
Miguel Cuevas je imao dvadeset šest godina kad je prvi put otišao u Madrid. Bilo je to na ljeto 1913. godine, tad još uvijek nije mogao znati da će uskoro svijet postati jedno krvavo bojište koje će leševe obilježavati brojevima. Iz Brazila je doputovao brodom pristavši u Cadizu, a potom je vlakom stigao do Madrida, presjedajući u Cordobi. Put je trajao dovoljno dugo da se zapita zašto on uopće ide u Madrid.
„Tata. Tata. Tata. Tata. A gdje je Madrid“, pitala ga je četvorogodišnja kćer Nora.
„U Španjolskoj“, odgovorio joj je, „kako ti znaš za Madrid?“
„Rekao mi je“, djevojčica se smijala kao da već poznaje sve priče ovoga svijeta.
„Tko ti je rekao“, upitao ju je zbunjeno.
„Carlos mi je rekao“, odgovorila mu je.
„Carlos“, pitao je pomalo strogo.
„Da, tata. Carlos. On je jako tužan. Moraš otići u Madrid da kažeš Carlosu da mu je teta Rosario oprostila. Hoćeš li, tata?“
„O čemu ti pričaš, dušo?“
„Tata. Moraš otići u Madrid. Sve će ti biti jasno.“
Miguel Cuevas je, hodajući ulicama Madrida, odjednom osjetio nešto oštro i bolno u desnom stopalu. Sjeo je na travnjak, a zatim iz stopala izvukao djelić kojekakve pozlaćene grnčarije.
Osjetio je nečiju ruku na ramenu, neobično toplu i nježnu. Okrenuo se ugledavši djevojku zlatne kose i zelenih očiju. Bila je mlada, no u njenim tamnim očima odražavala se nekakva stoljetna drevnost.
„Pozdrav! Ja sam Aurora“, pružila mu je ruku preko ramena, „treba li Vam pomoć?“
„Ja sam Miguel. Možeš li mi, molim te, objasniti, što je ovo“, pitao ju je pokazujući na djelić pozlaćene grnčarije pomalo ulijepljen od krvi. Djevojka je uzela tu oštru nit sudbine koja ih je spajala i nelagodno se nasmiješila.
„Prepostavljam da niste odavde. Jer da jeste… Znali biste da ste upravo doživjeli Osvetu Carlosa Cuevasa“, rekla je pokušavajući da ne prasne u smijeh.
„Rekli ste Carlos? Tko je taj Carlos?“
Djevojka je na nekoliko trenutaka uspijevala zadržati ozbiljnost, a zatim se počela glasno smijati.
„Hoće li mi tko objasniti što se ovdje dešava“, pitao je Miguel Cuevas ljutito.
„To je stara priča, meni ju je baka ispričala… Prije mnogo, mnogo godina je kraljica rodila sina, ali njegov otac nije bio kralj već sin kraljeve krojačice. Tog krojačicinog sina su pogubili jer je pokušao ubiti kralja, a njegovo i kraljičino dijete je protjerano u Portugal. To dijete je Carlos Cuevas. Kad je odrastao, navodno je saznao za sve što se desilo i vratio se u Madrid željan osvete. Ubio je nekoliko kraljevih savjetnika i zajedno s njima i krojačicu. Njoj je prerezao vrat razbijenom zlatnom saksijom. Sad kad god se netko ubode na nešto mi kažemo da je doživio osvetu Carlosa Cuevasa, ali to je šala. Ne treba vjerovati svim tim bapskim pričama“, rekla je pa mu vratila sudbinu u ruke.
Miguel Cuevas je zamišljeno gledao u njene tamnozelene oči sve sigurniji u to da ih je već nekad vidio.
„Ja sam Miguel Cuevas“, rekao joj je strogim glasom, „mislim da ta priča nije izmišljotina.“
Aurora se smješkala skupljajući njegove riječi, njegovo prezime i njegovu povijest i spajajući ih u jednu cjelinu u dubini svojih tamnih očiju.
„Vjerujem Vam, gospodine Cuevas. Ja sam Aurora Von Neuburg, to je navodno kraljičino prezime. Doista ne znam tko je ona bila, ne znam da li je poslije Carlosa imala djece… Ne želim nikako stvoriti utisak da sam potpuno sigurna da imam ikakvu poveznicu sa tim ljudima, ali malo mašte nije na odmet“, šapnula mu je.
„Zar“, pitao je Miguel Cuevas ne prestajući tonuti u dubinu njezinih očiju.
„Da, ali nikome ni riječ o ovom.“
Miguel Cuevas se nikad nije vratio kući. U Madridu se oženio Aurorom Von Neuburg. Imali su troje djece i živjeli su u predgrađu Madrida. Nikad nije spominjao Brazil, svoju kćer i svoju nekadašnju ženu koja se, shvativši da je zauvijek otišao, bacila s litice u nemirno more. Miguel Cuevas je imao pedeset godina kad je zadnji put prošetao ulicama Madrida. Bilo je to na ljeto 1937. kad su ga strijeljale Francove trupe misleći da je jedan od vođa antifašista. U povijesti Španjolskog građanskog rata, Miguel Cuevas je ostao zapamćen kao broj, jedan od mnogih koji su bezrazložno stradali noseći sudbine svojih predaka u rukama.
Gospođa Nora Cuevas je nahranila mačku, a zatim pozdravila majčine oči u ogledalu.
Mačka je, lagano kidajući meso od kosti, rekla kako se prokletstvo jedne obitelji mora okončati.
„Zvijeri“, rekla je gospođa Nora Cuevas šutajući mačku.
„Svi ste vi zvijeri“, u glasu joj je bila ispisana povijest koja je nosila njezino prezime.
Sjela je za radni stol i zapisala: „Danas sam Felina.“
Felina Cuevas je zgrčeno ležala na brodu držeći svog prvorođenog sina u naručju. Njih dvoje će se, godinu dana kasnije, 1729. iskrcati u Fortalezi u Brazilu. Oni će biti prvi članovi obitelji Cuevas koji će uhvatiti život van europskog kontinenta. Felina Cuevas je imala petnaest godina kad je stopalima dodirnula mir brazilske obale. Zaručnika su joj ubili kad je otišao u Madrid kako bi od kralja tražio pomilovanje nje i njezine obitelji. Naime, njen otac, Carlos Alexander Cuevas je prije točno šest godina, saznavši za nepravdu počinjenu njegovom ocu, na dvoru usmrtio nekoliko kraljevih savjetnika, a zatim komadom zlatne saksije s kraljeva prozora prerezao vrat Rosario Marquez, žene koja je posvojila njegovog oca. Nakon toga je Carlos Cuevas ponovio sudbinu svoga oca skončavši na giljotini. Kralj je zatim izdao naredbu da se svim potomcima Carlosa Cuevasa zabrani ulazak u Španjolsku.
Felina Cuevas je živjela sama sa sinom koji nije imao oca. S vremena na vrijeme pojavljivali bi se ti privremeni očevi koji bi im ostavljali nekoliko zlatnika u zamjenu za njezino tijelo. Bila je mrtva u njihovim rukama, mrtva od sjećanja na zločine svoga oca, mrtva od iščekivanja pravde u svijetu koji je svakim danom sve više urezivao tragične priče na njezinu kožu. One su počinjale unutar nje i na trenutke se činilo da se nikad neće završiti. Felina Cuevas je poznavala okrutnost svijeta koja se nekoliko godina ranije odigrala na pozornicama, na trgovima, na dvoru kralja ostavljajući u njegovom vrtu oštrinu ružinog trnja da zauvijek propovijeda priče o jednoj obitelji.
Jedan od tih privremenih očeva ih je posjećivao jednom mjesečno. Uvijek bi im ostavio nekoliko zlatnika više. Volio ju je, no Felina Cuevas je još onda kad je njezin otac odlučio pokidati konce obiteljske povijesti, zaboravila na to što je zapravo ljubav. Učila je. Godinama je učila voljeti, rađajući se svaki dan sa dubokom prazninom kojom bijaše okovana poput njezina oca. Zaboravljala je. Sebe. Ljubav. Zaboravljala je na sve osim na vlastitu bol koja se neprekidno umnožavala u njenom korijenju. Hugo Cuevas je imao osamnaest godina kad se oženio Vitoriom Monteiro. Živjeli su u kući njegove majke čija je bol svakim danom postajala sve okrutnija. Felina Cuevas je jednog jutra, ne mogavši u sebi probuditi ljubav, odlučila da će zauvijek prekinuti korjenje prokletstva svoje obitelji. Bila je zima 1748. kad je svoga dvadesetogodišnjeg sina kamenom udarila u glavu, a zatim njegovo tijelo bacila u rijeku. Hugova žena, Vitoria, je saznavši što se desilo, spakirala stvari i pobjegla natrag svojim roditeljima. Felina Cuevas bijaše sretna i nastaviše živjeti misleći kako je završila niz tragičnih priča obitelji Cuevas, no tad još nije znala da je Vitoria Monteiro u sebi skrivala nastavak obiteljske tragedije. Felinu Cuevas su pojeli vukovi. Tako se pričalo. Točno dvije godine nakon što je ubila svoga sina.
Na ljeto 1749. Vitoria Monteiro da Cuevas rodila je Daniela Cuevasa čija je sudbina već bila zapečaćena grijesima njegovih predaka. Skriven u obiteljskoj kući Monteirovih, još od prvog dana čekao je svoj kobni kraj znajući da nijedno dijete koje je nosilo prezime Cuevas nije doživjelo svoju sreću zbog drevnih obračuna ruža i zlata u kraljevskom vrtu Madrida.
Gospođa Nora Cuevas je dugo gledala u fotografiju mora kad se ponovno susrela s majčinim očima u ogledalu.
„Zvijeri“, povikala je glasno stežući fotografiju.
„Svi ste vi zvijeri“, rekla je cijepajući je.
Sjela je za radni stol i zapisala: „Mama. Danas sam ti, mama.“
Gospođa Nora Cuevas je imala šezdeset godina kad je stojeći na vrhu litice shvatila da ona nikad nije bila ona, već uvijek netko drugi. Netko čije se ime uvijek nemilosrdno lomilo sa grana obiteljskog debla i padalo u vječni ponor tuđih grešaka. Gospođa Nora Cuevas je imala šezdeset godina kad se u proljeće 1969. godine, poput svoje majke, bacila s litice u nemirno more time zauvijek zatvarajući krug prokletstva obitelji Cuevas. Priča se da su od dana njezine smrti na obali počeli nicati čitavi vrtovi ruža koji i dan-danas svjedoče o bolnoj istini jedne obitelji koja je zbog jedne subote kad je kraljičin korzet bio prevelik za njezino tijelo ostala obilježena slatkastim okusom preuranjene tragedije njenih junaka.
