Došla je poput ljetnog pljuska da kao nekad donese olakšanje. Nakon ovoliko vremena, ta ideja da me došla spasiti je nategnuta, ali ipak, tu je. Pratila me od naših početaka i očigledno ostala jednako jaka kao prije. Jednom davno sam joj to i priznao – dok smo ležali na krevetu mokri od znoja, a ja grabio njezin pupak; sjećam se da je tada rekla kako je u kontaktu sa svemirom koji šalje poruke bolje od ijednog mobitela.
Sjela je na klupicu uz more, gleda u krvavo crveno nebo. U rukama drži sladoled. Nismo se rastali lijepo pa ne znam zašto sam sretan što je vidim, niti zašto još uvijek mislim da me može spasiti i od čega.
Sjedim dvije klupe udaljen od nje, na kojoj već par minuta pokušavam disati uravnoteženije. Najvjerojatnije sam imao napadaj panike, prije nekih pola sata kad sam izletio iz kuće. Uvijek sam mislio da panika nastupi u kritičnim, adrenalinom nabijenim situacijama, ali nije bilo tako. Sjedio sam za stolom sa svojom ženom i sinom i jeo salatu od mozzarelle i pome. Sin je pričao o novoj igrici i osvojenim bodovima, poručio mi je da se pripremim na apsolutni poraz. Kriomice sam proučavao njegovu plavu kosu, krakatost njegovih ruku. Kao da je stablo koje će uskoro izrasti i svojim me granama potisnuti iz kuće. Poželio sam u tom trenutku skočiti kroz prozor. Ili možda ševiti ženu do iznemoglosti, napraviti nešto krvavo. Baciti mozzarellu i umjesto nje pojesti janjetinu.
Moja supruga me u tom času uhvatila za ruku, kao da je htjela spriječiti što god se meni rojilo po glavi. „Dušo, što ti je?“
Bilo bi mi draže da me nazvala gade. Mada ja ipak nisam toliki gad. Ja plaćam račune, vodim je na večere, izlete, putovanja, ližem joj pičku, zavodim je kad god imam vremena. Ali kako god bilo, ja sam daleko od duše i – što je najgore – mislim da je ona toga svjesna i da je to niti malo ne brine.
„Sve pet“, rekao sam, brišući čelo od znoja. Umirem, mislio sam. U glavu mi se neprestano vraćala slika žene koja je danas u blizini mog ureda prosila s djetetom. Koju sam upitao treba li joj novac stvarno ili za fintu, a ona me pogledala kao da sam budala i produžila. Mali je trčkarao oko nje, da bi potom zastao kraj neke djevojke i pitao je – „Teta, može kikiriki?“
Olabavio sam kravatu. Morao sam malo prošetati. Pomislio sam da bih možda trebao otići u bolnicu, čisto preventivno. Gušilo me u prsnom košu i strašno sam se znojio. Istodobno sam ispred njih dvoje nastojao izgledati smireno. Samo malo, rekao sam, eto me najviše za pola sata.
Pitao sam se tada kako bi bilo da zauvijek odem. Dok sam se to pitao, ona je kimala glavom. Nekad promislim voli li me još i stvarno ne znam odgovor; volim li ja nju? Mislim da je ipak volim, unatoč tome što tražim afere na svakom koraku. Znam da sam ženama privlačan, i ona je privlačna muškarcima. Ševi li drugoga? Pitam se koliko bi mi trebalo da – nakon što sve saznam – u njemu ubijem boga.
„Otkud ti?“, pitam kad se približim, ona me gleda. Tako sam nervozan; razmišljam kako sam joj glupo uletio i kako sam trebao malo bolje promisliti o pristupu, kako nisam smio toliko žuriti samo zato što sam s njom uvijek bio nestrpljiv; što sam nas već zamišljao u autu – kako bježimo što dalje u neku pustolovinu, u neko preokretanje sadašnjosti, u preklapanje prošlosti i budućnosti.
U prvi čas me ne prepoznaje i to je kao hladan tuš. Onda me grli, broji bore na mome licu.
Kad smo prekinuli prije koliko – devet, deset godina – tražio sam je po osmrtnicama; svaki dan sam listao crnu kroniku u strahu da ću pronaći njezino ime. Dan danas prvo što čitam u novinama su osmrtnice; onda ubojstva, sakaćenja, pljačke; svijet koji vrije.
Jednom smo se vozili u autu, ona me upitala kako bi bilo da okrene volan i da se strovalimo niz provaliju. Mislio sam da se šali, ali gledala me ozbiljno. „Ne budi luda“, rekao sam, ne bez panike. S njom sam se uvijek bojao. Hodala je uz rubove litica, trčala je po sredini najprometnijih cesta. Nikad nikoga nisam vidio slobodnijeg u svome tijelu, niti neodgovornijeg. Kad smo jedan put bili u luna parku, iskobeljala se iz zaštitne opruge dok smo stajali prevrnuti u zraku, s glavama u rotaciji. Skoro sam popišao gaće od straha, a opet, nikad nisam bio življi.
„Sama si?“, pitam, ona kimne.
Ne čudi me, jer uvijek sam zamišljao da će biti sama ondje gdje je sretnem. Kao jedna od onih likova iz filma koji stalno bježe, ne možeš ih uhvatiti; sami piju kavu, sami idu na koncerte, sami sa sobom razgovaraju čak i kad su u društvu. Kad se pojave u masi, znaš da nikoga ne čekaju. I zavidiš im na toj samoći, iako se bojiš sam otići čak i kenjati. Jer ti, za razliku od njih, ovisiš o svemu – o bankovnom računu, o tome je li te vole, je li te prihvaćaju, o svojoj jebenoj kilaži. A ona još uvijek djeluje nedodirljivo jer to nikad ne prestaje, to je tetovaža ispod kože čije čestice ipak ne posereš. Povedi me, mislim se – odvedi me.
Volio sam igrati se s njezinim tijelom, ljubiti je s unutarnje strane koljena dok ne bi zadrhtala. Znala bi me vezati, ne dati mi da je dotaknem. Znala me tražiti da jebem druge žene, a ja bih rekao ne, ja želim samo tebe. Želio sam i druge, naravno, ali kako sam joj to mogao reći? Tȃ odabrao sam nju – zar to tako ne ide? Jednom prilikom sam je u veceu nekog kluba uhvatio kako siše kurac tipu kojeg je upoznala na šanku. Istukao sam ga i njoj počupao kosu, pojebao je u guzicu. Uzalud sam htio da je moja. „Nismo stvoreni da budemo monogamni“, često bi mi rekla, kao da je to opravdavalo išta.
„Zar me ne voliš?“, pitao bih je tada.
„Volim te više od ičega“, rekla bi. „Ali to mi nije dovoljno, oprosti.“
Sad je ona od svih žena na svijetu udana, barem mi tako priča dok sjedimo na klupici i dijelimo sladoled. Pokazuje mi slike svoje djece na mobitelu, dječaka i djevojčicu. Ja pokazujem sliku svoga sina, svoje žene, ona svog supruga dvometraša. Sve me pritišće. Imam osjećaj da ću puknuti svaki čas, o tome joj pričam. Ne znam kome drugome da kažem. To da me ubija vlastiti posao, vlastita obitelj, teško mi je. Želim slobodu. Želim manje odgovornosti i više zabave, više lakoće, dovraga sve.
To je sindrom tih godina, rekao mi je otac prije nego što je umro, iako mu nitko ništa nije spominjao. Na samrti su svi najpametniji, dok ti glumiš da slušaš jer ne želiš zanemariti mudrost onih koji su jednom nogom preko praga, i dok se istodobno praviš da će, uz toliko lucidnosti i bistrine, sve ipak proći – bolest će se prebrisati, smrt prevariti.
„Danas se svi ženite prerano pa izgorite do trideset i pete. Odjednom se zapravo zaljubljujete. Jebe vas se za obitelj, jedino što želite je ševiti. Želite biti adolescenti, u tome je stvar. Jer ljepota je mladost, bezbrižnost, film. To je varka, sine. Ne vucaraj se sa svakim. Ako baš moraš, trebaš znati izabrati.“
„Želim se ponovno zaljubiti u tebe“, kažem, ona se smije.
„Sjetiš li me se ikad?“, pitam.
„Katkad“, odgovara ona, i taj odgovor je prihvatljiv.
„Daj onda“, kažem, iako nisam siguran što zapravo želim reći. „Zašto ne bi bili kao Me and Mrs. Jones? Sastajali bi se skrivečki, gutali jedno drugo… Zapalili bi džoint, pričali o životu do pet ujutro. Zašto ne bismo?“
Ona se opet smije – „Jer je trenutak prošao.“
Davno mi je rekla da želi otvorenu vezu, ja je nisam htio. Sjećam se; jednom smo svratili u kuću njezinog prijatelja gdje je svatko orgijao sa svakim. Povraćalo mi se od muke. Mislio sam da je to bilo sve što sam htio, ali zapravo mi je samo bilo mučno. U jednome trenu smo se razdvojili i neka ženska mi je počela pušiti. S druge strane je netko jebao moju curu dok je ona drugome drkala. Izletio sam iz te kuće, ne prije no što sam svršio toj plavuši u usta. Kad se vratila u moj stan nakon tko zna koliko vremena, rekao sam da ne mogu. „Udaj se za mene“, ponovio sam. „Pojebi me zadnji put“, rekla je ona, potom je otišla. Imali smo dvadeset i pet godina.
Godinu dana nakon toga upoznao sam svoju sadašnju suprugu. Ona je ostavljala dojam mirnoće, što mi je trebalo, a zapravo je bila divlja, što mi je trebalo gotovo u jednakoj mjeri. Završila je pravo i radila u uredu svog oca. Ja sam se zaposlio u građevinskoj firmi, dignuo kredit za stan. Dobili smo dijete, živjeli san. Prešao sam tridesetu ohoho, a već sam se osjećao kao da životarim u američkom predgrađu sredovječnih budala.
„Zar nije čudno da smo se ovako sreli?“, pitam. Ne želim vjerovati u slučajnosti u ovome sranju od života. U zadnje vrijeme stalno čekam na neki znak koji bi me usmjerio negdje drugdje, presvukao u čovjeka drugačije sudbine.
„Ovo je mali grad“, kaže ona s nogama na zemlji, a ja je pitam što je sa zvijezdama u koje je nekad vjerovala. Ona se čudi mome pitanju, govori – „tko kaže da ne vjerujem?“ Ne shvaća da želim razgovarati kao da mi je opet dvadeset. Da se želim pitati, tražiti odgovore, biti lud za postojanjem. Ne biti ovako umoran. Ne sretati ljude koji prose, ne gledati ratove korporacija koje se ne brinu za maloga čovjeka, ne jesti zdravo, nemasno, nekalorično, već se gušiti u ćevapima. Želim pokrenuti revoluciju i voljeti do bola. Da boli; da se oslobodim i dišem kao nekada.
„Varaš li ženu?“, pita.
„Varam“, kažem, jer laži dolaze s godinama, a s njom sam ostao u vremenu zakopanom u djetinjastim idealima.
„Onda bi je stvarno prevario sa mnom?“
„Za dobra stara vremena, ne bi se mislio. Bi li ti prevarila muža?“
„Ja ne varam muža“, kaže ona ozbiljno. „Naša veza je otvorena.“
„Nemoj me zezat.“
Ona kimne.
„Znači da bi dotični za mene znao?“
„Sve bi znao.“
„Sereš.“
To je iz nekog razloga nasmije. „Voljela sam te“, kaže. „Strašno sam te voljela, Deane.“
„Zato si se i jebala okolo.“
Ljutnja me najednom proždire kao da godine nisu proletjele i skratile budućnost. „Zato si me ignorirala kad god bi ti se prohtjelo. Zato si slikala više nego što si bila sa mnom. Misliš li da sad ne živiš kao prije? Ne živiš do kraja, kao onda?
„Često“, kaže. Mirna je za razliku od mene. „A onda pogledam djecu“, kaže, „ukradem dio njihove snage. Negdje sam pročitala da je majčinstvo poput vampirstva – ja kradem i dajem.“
„Mene moj sin jede, znaš.“
„Jedi i ti njega.“
Samo s njom je takva izjava moguća. Potom ustaje, kaže da se dugo zadržala. Ne želim da ode, ali ne znam kako da je zaustavim. Ne želim je jebati, samo želim da je uz mene; da mi netko kaže da je sve kako treba – da će ispasti onako kako treba biti.
Nosi usku haljinu koju popravlja kad ustane, i visoke pete. Tako je zgodna, još više nego prije, mami poglede. Moja žena isto mami poglede. Ponekad se pitam jesam li je oženio samo zato što je drugi žele.
Zove se Meri, i odlazi od mene. Kad sam je tek bio upoznao, pjevao sam joj onu pjesmu o Meri koja guta muškarce. Ne mogu se ne upitati je li upravo bila na brzoj ševi s nekim tipom koji nije njezin muž, i kako tako njih dvoje mogu nastaviti dalje. Kako itko od nas nastavlja dalje. Što je ljubav. Što je život. Zašto tako prokleto osjećam da mi je smrt za vratom.
Meri koja guta muškarce i mrzi komarce se okreće da mi mahne. Ne znam zašto se okrenula, ali ne mogu se sjetiti ničega što mi više znači u zadnje vrijeme.
Ostajem sjediti još malo. Gledam u more. Zamišljam da u njega uranjam poput ribe. Da sva buka odjednom prestaje, ja mirujem, nestajem; da znam nekako vratiti vrijeme, ili barem u njemu živjeti drugačije. A onda ustajem jer sam već odavno trebao biti kod kuće. Danas možda ipak nije dan za infarkte.
