Murkan Milorad se okliznuo na koru od banane koju sam po minuta ranije na cestu bacio lično ja. Imam za to dva svjedoka. Da nisu bili prisutni spektakl ne bi imao toliku čar, manje bi bilo slavlja, smijeha i radosti. Sve bi ostalo u samo mome doživljaju, uzalud bih nastojao da to sa nekim podijelim, niko mi vjerovao ne bi. Tako utrojena, šega na račun omražene pandurčine bila je opšteprihvaćena i prepričavala se po cijeloj čaršiji. Moj ludi podvig postao je kolektivno vlasništvo. Čitava stvar otela se kontroli toliko da je počela da me plaši nagla popularnost koja me saletala sa svih strana.
Evo primjera: uđem u berbernicu, sav snužden, da po očevoj direktivi tražim da mi se ostriže frćokava griva koja je počela da mi prekriva klempave uši, a majstor Vjeko grokne toliko glasno da se od toga stresu tri mušterije što kunjajući čekaju na red, a onaj sa sapunicom na licu iskolači oči zijajući u ogledalo u čijem odrazu, tik nad njegovom glavom izloženom kao na poslužavniku, čovjek sa britvom u ruci poskakuje, izvodi bijesne gliste.
I sam se malko štrecnem, iako sam predosjećao šta me čeka i bio spreman.
„Mali, jesi li ti taj što je Milorada strmeknuo u jarak?“ – razdragano trešti grmalj od berberina.
Iz istih stopa šturnem van, bez odgovora, mutav i pogubljen kao ludi Omer, čaršijski blento, kontam usput kako sam preuzeo njegovo držanje i sudbinsku nafaku, stresam se od jeze jer već kao da čujem kako mi neki čaršijski fakin dovikuje besmislenu zlicu kojom svi redom podprckuju tog nesretnika: „Omere, bomere, đes` ti, evo me, bogati, bogami.“
Odlazim do drugog muškog frizeraja, kod Hamdije, ugledam ga kako po običaju besposlen stoji na pragu dućana široko raskriljenih vratnica, kao slika u okviru u koji i on onako malen jedva može da stane. Na njemu bijela košulja blještava kao snijeg cijelac, preko nje zakopčan tijesni zeleni prsluk preuzet od filmskih kicoša, na glavi strogo zalizan nauljeni friz istanjenih zalizaka, tanka kosa umrtvljeno crna, reklo bi se farbana.
Zaustavim se ispred njega, premještam se s noge na nogu i šaram očima kao da ne znam ni šta ću sa sobom ni zašto sam došao. Ćutimo. Hamdija me posmatra s nekakve visine, mada sam skoro njegovog rasta.
„Jel` mora?“ – pita on.
„Mora,“ – prošobonjim šupljim glasom.
„E, jeb`ga. Ajde uniđi.“
Zna Hamdija da je za mene šišanje užas nalik na smrt.
Mi mladi bilmezi svi bi odreda voljeli da začupavimo po uzoru na naše idole što voze rokenrol, kao one liverpulske bube, kao Bebek i Vajta, ali ne daju nam školska i kućna pravila.
Zna on da će to i u mom slučaju brzo proći, čim se otmem u punoljetstvo nema više makazanja, moderna raja ne pušta nikom da je šiša.
Gledaću da štricnem što manje, kaže. Sjednem u vrteću stolicu, on me upakuje bijelom plahtom, iz nje virim kao kornjača. U dvije ruke koristi četku, škare i češalj, mota vješto kao žongler.
Kad je dokončao posao veli da ništa neću platit, nekako odsječno, generalski, pa dodaje da to on časti, znam ja zašto.
Jel zbog banane, pitam. Ja šta radi, kaže.
„Idi nam donesi dvije boze od Šaćira, od onih ledenijih koje drži u frižideru, reci da je za mene.“
Tutne mi u šaku zgužvanu plavu petaču, kaže da meni ostaje kusur.
Odkaskam niz ulicu do slastičare, nekako naročito težak, valjda zbog osjećaja da me sa svih strana mnoge oči škiljavo pogleduju, bezizrazni Šiptar bez riječi isporuči narudžbinu i naplati, potom se vratim sa dvije oznojene flaše u promočenoj papirnoj kesi, onako ledene držim ih u zagrljaju, da ne bi kliznule iz omekšale hartije, pa ih povijajući se u struku iz naručja spustim na Hamdijin berberski radni pult pažljivo kao da smještam ptičje gnijezdo sa lakim klikerastim jajima. Hamdija otčepi obje boce, pruži mi jednu, pa svoju cimne uvis kao da nazdravlja.
Kaže: „Sad mi sve ispričaj potanko.“
Milorad, sav onako zategnut kao štangla, prilazi drumom odozdo iz pravca od milicijske stanice, od oštrog marširanja trza mu se pendrek o boku, cakću cipele, visoko podignutim nosom siječe vazduh. Strašan je kao što je to uvijek. Gleda u daljinu kao da bi da prebaci preko brda.
Nas troje, Tanja, Tiho i ja, primirimo se stojeći na uzvišici ponad kolovoza usječenog u zemljište, gdje do maločas na travnatom okrajku kvarta zvanog Kolonije uvježbavasmo klik-klak i žvakasmo banane koje je Tanjica iznijela iz kuće, da počasti. Utihnuli smo i zvjeramo ispod oka, instinktivno, jer ka nama kroči opševažeća čaršijska prepast u sivoj uniformi, sa šapkom nabijenom na čelo, siječe korakom kruto kao gestapovac iz serije Otpisani.
Kako se Milorad približava, tako u mom mozgu narasta pomisao da će taj strašni autoritet nagaziti tačno na savršeno namještenu trokraku zvijezdu koja leži na asfaltu u mučkoj poziciji, kao da ju je tu postavio podmukli diverzant, a ne ja koji sam tu voćnu ljusku samo nehajno fićnuo preko ramena, ne sluteći da bi taj rekvizit iz crtanih filmova mogao da ostvari svoju ludu namjenu poznatu samo iz nepotvrđenih legendi, mahniti smiješak mi se namah širi ka ušima nezadrživo, mada još ne vjerujem da će se baš tu pred mojim očima poroditi šašava i naopaka komedija, jer u običnom životu to je nemoguće, nego samo u glumi i budalesanju, u benavim skečevima, ali onaj štropoće upravo gdje treba i staje tačno na podmetnuti nagaz, istog časa zaleprša nogama visoko u vazduhu, gicavo kao inspektor Radiša spreman da fijukne u daljinu kao topovsko đule, ali Milorad nema tu moć iz crtaća, on samo nadlijeće guzicom šljunkoviti obrub ceste i aterira u jarugu sa baricom od kiše koja se tu zadržala maksuz da njega sačeka i obgrli ga glibom, taj trenutak traje čarobno dugo, Miloradovi prstići strše razgranati kao vrapčije peruške, pendrek landara kao repić, kapa uzlijeće i pravi salto, bježi ukoso nekom svojom putanjom, daleko od glave koja je oči iskolačila a usta razvukla u prestravljeni zijev krivudavog početka čarape, iz njih ispada unjkavi uzdah nalik na krmeći hropac, onaj kad gicu letvom po rilu ćušnu da bi je odbili od pomija, kraj desnog guza landara futrola sa pištoljem, ubojita cijev strši uprazno i uglupo nišaneći nekud ka nebu nad Sarajevom, aman, ljudi moji, mila li je to fešta za gladne oči, sladak li je to urnebes, kad bi mogla do akšama tako da lebdi ta vazdušna plesna tačka, ali magnovenje se razdešava jer dočeti se mora, završava se pljaskom o plitak mulj po kom se gologlavi pandur koprca još čas ili dva, no zatim iskače otuda kao opruga koju su bijesno nategnutu do krajnjih mogućnosti pustili na slobodu, pa stoji raskrečen i protegnutih ruku, kao fudbalski desni bek namjeran da lijevom krilu neprijateljskog tima polomi cjevanicu, oči zgranute nad prizorom pitaju se zar je to moguće, jašta je – odgovara veličanstvena slika koja se usijeca u vječnu uspomenu, jer sa tura i rukava i nogavica tog opakoga mamlaza cijedi se slinavi glib, šapka se još kotrlja kao krivi točak bauljajući ka bijeloj liniji na sredini kolovoza…
Mi posmatrači nikako nismo mogli da se suzdržimo, ušinuli smo se sve troje nastojeći da koliko-toliko prigušimo kikot nalik na sulud lavež. Arf-arf, gniiik, murf – zagrcavao sam se i trzao, preskakao me preko glave Tanjin divlji cijuk, Tihovo soptanje podupiralo me sleđa.
Istini za volju, nastojali smo da progutamo svoje bezobrazne zvuke, već nas je obuimao strah, ali nije bilo moguće zatomiti to šikljanje slavlja, bljuvanje veseljačko.
Strašni stvor je odozdo u nas zijevao kao zli peš.
Ali, začudo, pobjegli nismo. Samo smo se kobajagi zaigrali, crveni u licu i suzni, zdali smo se da pljeskamo zuke utroje praveći se da nemamo pojma da on još stoji tu i zjapi sav kao popišan. Ni riječ nije izustio. Vidio sam krajem oka kako je pokupio kapu i namjesto da je turne na onu koštunjavu ćivericu odnio je putem držeći sa dva prsta kruti obod.
Gledasmo kako klipše ka svojoj postaji trudeći se da ponovo naštima dostojanstvenost. Joj, da mi je vidjeti kako onamo banjava onakav – rekoh ganutljivim tonom, na šta je iz svih nas ponovo prozviždao smjehotres, pa smo pobjegli iza kuće i odjurili ka kolonijskim šupama, da onamo, na bunjištu, istresemo vreću groktanja i usklika, pa potom krenemo među svijet, dječiji i odrasli, da obnarodujemo živi piš.
To sam ispripovjedao Hamdiji, ne sasvim tako, već šturim dječijim glagolima i štucavim opisima, govorio sam uistinu pomalo zgranut, u vlastitoj nevjerici koja je odnekud iskrsla, a bio sam i utučen zbog hudog postriženja koje mi je ogolilo mrska ušesa, nimalo se nisam trudio da komedijašim, samo sam iznio izvještaj. Berberin je mrdao nosom, dva-triput šmrkutnuo, jednom se uhvatio za glavu. „Joj, tugo moja!“ – rekao je na kraju. Klepio mi je sende, šljap po potiljku. Red je. Otišao sam pun siće po džepovima. Bila je to moja prva zarađena nadnica.
Od tog „banana dana“ Miloradu je krenulo sve nizbrdo i naopako.
U kafani Bonanca pomarisao se sa nekim protuhama čaršijskim koje su mu dobacivale nešto u vezi usrane uniforme. Bio je sa još trojicom murjaka u patroli koja je po dužnosti obilazila to ozloglašeno grotlo u kome su se redovno zbivali krvavi okršaji, nerijetko radila čakija. Miloradov i inače kratki fitilj tad je izgorio u momentu, eksplodirao je štapin. On je započeo tuču, iz čista mira, kako je poslije, tokom previjanja, izjavio Herman kome je Miloradov pendrek rascopao glavu.
Svi svjedoci su to potvrdili, nisu poricale ni Miloradove kolege, tako da je, osim štosova koje je popio u tarapani što je nastala, fasovao kaznu koju mu je rebnula disciplinska komisija – odbijanje 30% s plate i opomena pred otkaz. Majao se danima po čaršiji sa tamnim masnicama koje mu uramljivaše oba oka, kao da je rakun, karikatura noćnog obijača ili smiješni Zoro s maskom. Začudo, nije ni pokušao da to prikrije tamnim naočarima, nosao je izloženu sramotu kao da se sam sebi sveti.
Neki pakosni zlotvori nagovorili su ludog Omera i još luđeg Jozu, taj je vazda pred sobom tjerao dvije-tri koze, da idu za Miloradom i grakću: „Miki, pazi banana!“ Priveo ih je u stanicu spojene lisicama. Koze je rastjerao, pa ih je poslije, po naređenju, morao tražiti po žbunju i livadama.
„Jesil` ti, b`a, šeno?“ – pitao ga je Mrgud, najiskusnija i najmudrija pandurska glava srednje Bosne, kad se mušičavi mladi kolega pojavio dogoneći tandem lokalnih blentaća, sa ozbiljnom namjerom da ih strpa u pritvorski kavez. Sužnji su cmizdrili i pentali nesuvisle jadikovke kao da su dovedeni na klanje. Okupila se čitava prva smjena da zija u taj cirkus. Svi su bili na okupu, niko od njih nije od ranog jutra tandrkao po čaršiji, samo je Milorad obavljao nepotrebne patrole, i to na svoju ruku. Znalo se da zastranjuje sa tim „uvođenjem reda“ ali mu se gledalo kroz prste, komandir i ostali prećutali su i slučaj sa korom od banane, kad se sa svog marša vratio sav uneređen glibom, ali sumanutim hapšenjem nedužnih maloumnika prevršio je mjeru.
Oni šašavci odmah su oslobođeni. Razgulili su iz stanice sve u skokovima.
Nizale su se slične zgode, malo-malo pa bi pomućeni Milorad učinio neki tandrc, ili bi ga, bez njegovog udjela, sam od sebe strefio belaj.
Na oštrom zaokretu prema Kampovima, jedne sluzave kišne večeri, na povratku iz Kaknja kog je pohodio u civilu (tamo je, pričalo se, imao curu), zavrćući naglo volan svog bolida izletio je s ceste, auto se pretumbao preko krova, surduknuo kroz žičanu ogradu obližnje avlije i zario se u zečinjak sravnivši ga sa zemljom. Bio je to pomor zečeva mog druga Slaviše koji je tu živio kao čestiti farmer, jedini sin pokojnog ćaće kojeg je zamijenio na mjestu glave porodice u kojoj bjehu majka domaćica i četvoro sitne žgepčadi. Zečevi su vazda bili njegova ljubav najnježnija, što u obliku živahnih pufnica što u vidu paprikaša i pečenja. Teško je i pojmiti a kamo li opričati koliko je dugo i duboko on tugovao poslije pogibije gotovo cijelog zečijeg nakota. Pomorene je, pouzdano znam, morao baciti svinjama, jer nije im puštena krv, a takvo meso nije za čovjeka.
Kampovi su u to doba bili motel na rubu busovačkog vilajeta, onamo je moj ćaća bio vrhovni upravnik, za večerom nam je ispričao o udesu koji je strefio znamenitog predstavnika panduracije.
Joj, tugo moja, pomislio sam tiho, bez mimike.
Nisam smio pustiti ni najmanji komentar, ma ni grimasom, jer već sam dva puta fasovao grdnje i šljage od strane muškog roditelja, sve zbog one proklete banane. Glas o mom podvigu dokačio je i njegove zgodne uši, na koje moje nimalo ne liče.
„Jadi će me od tebe snaći,“ pjenio je moj uvaženi pater-tutor kad me pozvao na raport i šikanu.
Prethodne noći Milorad mu se na mene žalio nalakćen na šank bara u Kampovima, ko zna šta je sve napričao, valjda pjan, isto u civilki, ratosiljan dužnosti i obzira. U njegovoj verziji mora da sam prikazan kao težak zločinac.
Fin mi je užas napakovao, na vrat mi natovario goropad očevog bijesa. Tom prilikom stari moj tukao me marljivo, što po glavi tvrdom kućnom papučom, što kožnim kaišem koji je bio rekvizit specijalno za tu namjenu. Naredni put je bio blaži, opalio mi je čvoku i šutnuo me u pozadinu.
„Druže Banana, – procijedio je – o tebi se priča na sve strane. Knjigu u šake, nema ti izlaska u jarcanje po-napolju.“
`Bem ti krušnu mrvu, Banana, rekoh sam sebi jetko, naglas, zagnjurujući u domaći zadatak iz mrske matematike, zabijen u sumračnu sobu, dok su vani moji drugovi slobodni mrdavci na poljani ganjali gumenu bubamaru i grajali kao pavijani toliko prodorno da mi se od toga pleksus trzao i na nos mi kretalo cmizdrenje.
Tu sam, zvanično se obrativši sebi kao Banani, pristao na nadimak. Neće proći dugo a to će blesavo ime sa mnom srasti kao ožiljak.
Kako god, uživao sam u opisu Miloradovih sramotnih nepodopština i blamaže zbog mahnitaćke havarije koju je sam sebi priredio, sladio sam se njegovim mukama. Bila je to muzika za moje landarave ušne školjke. Jade po Miloradu doživljavao sam kao Bananinu osvetu za klevetanje.
„Pa se ti zajebaji sa Bananom!“ – trubio sam u sebi preko tanjura supe koju sam srkao vrelu.
Na uviđaj su stigle izgrednikove dežurne kolege, njih trojica su se istovarili iz fiće. Zatekli su Milorada kako sjedi na bali djeteline i krvari iz nosa. Nisu ga napendrekali niti su ga primoravali da duva u balon koji očitava koliko je konjaka popio, sve im je bilo jasno, već po njegovom buncanju mogli su da zaključe, a bilo je opštepoznato da on isključivo na to piće ima merak.
Tražio je Milorad da mu dovedu kamiondžiju koji ga je izgurao sa ceste, pripitkivao je: „Otkud ja ovdje u Visokom, kakvi su ovo zečevi, ko ih je pobio, jel` to krivolov?“; džaba su mu objašnjavali, vrtio je tu nebulozu kao izgrebana ploča koja preskače nepopravljivo, te žuti fap natovaren balvanima, te loša džada u tom zaturenom vilajetu, te krivolovci.
„Milorade, bolan, u šoku si, more bit da imaš potres mozga, ne znaš šta pričaš, zato šuti, jebo ga ti, vidiš li kol`ka raja se skupila da sluša.“ – Tako mu je ispod brkova mrmorio Markan, komandir stanice, no ubrzo je izgubio živce i navalio da se gromko izdire na Miloradovu kontuziju pameti.
Na komandirov poziv toki-vokijem došla su kola hitne pomoći, pa su dva krupna bolničara polegli ranjenika na nosila, ekspresno, mada se isprva mlako opirao, spakovali su ga u onu metalnu kutiju i odvezli.
Proširio se trač da je Milorad spraćen u zeničku bolnicu, i to ne bilo gdje, nego na odjel za „one koji su prozviždukali“. U pitanju je, tako sam dokonao, mjesto na koje dospijeva neko ko siđe s uma, ili, jednom riječju – luđak. Nemoguće mi je bilo da se savladam i ne budem zlurad.
Mjesecima ga nije bilo na ulici, nijedan ga čaršijlija spazio nije, ma ni da ide do radnje po kruh i drugu fasungu ili do Šukrije po novine i duhan, a nekako se znalo da je tu, leži u tetkinom stanu u zgradi do cementare. Pričalo se da mu doktori bolovanje produžavaju u beskraj, djelimice zbog ljubavi prema konjaku, a dijelom jer je operisao em glavu em kičmu.
Jednog dana krajem ljetnjeg raspusta, čekajući pred trafikom da kupim žvake buble gum, slušao sam razgovor između dvije žene, `nako mlađe i bome zgodne.
Pričale su o Miloradu ne obraćajući pažnju na moje prisustvo, kao da ja nisam ja, onaj Banana. Uvidio sam tad konačno da je moja bananaška diverzija zaboravljena, zbog čega mi je bilo pomalo krivo.
Pred trafikom je, nagnuta ka niskom prozorčetu, nalakćena na pult sa naslaganim časopisima, stajala Aida, šefica prodavnice tekstilnom robom, poznata po tome što je operisala nos, od originala koji je, kako se pričalo, ličio na rašopljen dječiji opanak, hirurzi estetičari su joj napravili lutkinsku prćoku koja je djelovala kao da je od plastike.
Iznutra je kroz niski šuber ka njoj virkala trafikantkinja čuvena po tragediji, prelijepa Lidija, plavokosa, kovrdžava, stasita. U nju je prosto moralo da se zija kao u neko slasno priviđenje.
I ja sam već bio zapatio naviku da premjeravam njene oblike kad god bih uvrebao priliku da je spazim negdje na otvorenom, a to se dešavalo često, naime svakog radnog dana u sedmici. Neki minut poslije dva čekala je na autobuskom stajalištu sred centralnog čaršijskog trga. Takođe, redovno sam, kad bih imao love da nešto kupim, išao do njene trafike, beljio kroz pendžer, odlažući da kažem po šta sam došao lovio sam razmak na njenoj bluzi, odmjeravao farmerke nalik na tvrdu vazu svu od lijepih krivina i punina. Nego šta, već sam imao punih trinaest i po, i par hefti preko, bio sam muško, ponosio sam se šakom punom bestidnih dlaka u gaćama, širinom ramena i još nekim mjerama.
A ona je bila užasno nesrećna, čak je i pubertetski zvekan poput mene to neizbježno morao da konta.
Lidija je, naime, imala vještačku ruku. Valjda od lakta pa naniže. Bila je to, mora se priznati, savršena proteza, i boje i oblika gotovo istovjetnih njenoj lijevoj, lijepoj i živoj šaci, ali zaustavljena u uvijek istoj pozi. Ta jeziva ukočenost bila je bolna za posmatranje, pa sam se trudio da ne pogledujem.
Negdje sam čuo kako je bez polovine desne ruke ostala. Tokom vožnje autobusom, dok je putovala na more sa jaranicama, izbacila je ruku kroz prozor da se igra sa kovitlacima vazduha, uskom cestom iz suprotnog pravca sa autobusom se mimoišao golemi šleper, vozila su strugnula tijesno, bok uz bok, Lidijina ruka odsječena je kao sjekirom, otpali dio ležao je daleko niz cestu, autobus se zaustavio prepriječivši drum, prestravljeni kondukter, šofer i putnici panično su pokušavali da zaustave liptanje krvi iz otvorenih vena. Kukavna šačica na iskidanoj podlaktici, nekako sam i to doznao, ostala je među dalmatinskim kršem i makijom, niko se u toj pometnji sjetio nije da otuđeni dio pokupi, pa da ga negdje, valjda, sahrane. Pretpostavljalo se da je tu žrtvovanu ljepotu odnijela lisica ili šakal.
Nastradalu curu su odvezli autom pridošlim od pravca morske obale, neki je milosni šofer okrenuo u rikverc i odjurio što hitnije.
Jedva je preživjela Lidija, nekako su je spasili u splitskoj bolnici, potom prebacili u Zagreb, pa otuda negdje u inostranstvo, odakle se, cijelu godinu kasnije, vratila sa tužnom rukom-kopijom.
Tog dana, prisluškujući pored trafike, saznao sam da je Lidija bila Miloradova djevojka, možda i vjerenica, da su bili u ozbiljnoj vezi, kako se to kaže. Da je poslije nesreće Milorad s njom raskinuo. Te je potom pala u depresiju takvu da je htjela da se ubije.
Nisam baš ukačio da li je pokušala. U svakom slučaju, eto, nije u tome uspjela, hvala nebesima, nastavila je da živi i devera. Odselila je iz rodne Busovače, to jesam skontao iz priče, ali još tu radi, privremeno, dok se u Zenici ne snađe. Uči nekakvu školu, višu. Sama je, ali ne smeta joj to, niko joj ne treba.
„I eno ga sad, vi`š kako je najebo, moja ti, neka-neka, sve se vraća – sve se plaća“, rekla je Aida misleći, naravno, na Milorada.
„Nema šta da mu se vrati, bona, – odgovorila je Lidija mekim glasom – i on je ubijen s glave, od tuge zbog mene se propio, i propio i prozlio, za te krhotine koje su od nas nastale više nije bilo spasa. Bar ne zajedno. Tako to ide, ne treba griješit dušu, osuđivati i kleti. Sa moje strane nek mu je rahat.“
Još su one ponešto progovorile, nadalje sasvim splasnulim tonom.
Saznao sam da je Milorad načisto zacrnio, ne izlazi iz sobe u kojoj su povazdan spuštene roletne, zadubio se u nekakav ćitab, oko nečega se, ko biva, razabira.
Tetka mu iz biblioteke donosi romane mračnog Dostojevskog, tovare filozofije od nekog Ničea, te stručnu literaturu iz brodske mehanike i navigacije. Pošto su to stvari koje teta Zagorka zasigurno ne čita jasno je da su za njega.
Milorad se, dakle, rekla je Aida, sprema da dibidus izludi ili da isplovi na okean, što mu dođe na isto.
Otfircao sam odatle ne kupivši žvakaću gumu, nije mi više bilo do duvanja balona, nekakva tmuša komešala mi se po glavi i u ustima mi se zgorčilo kao da sam brstio kaćune po livadi.
Tad sam se prvi put sažalio na Milorada. Poslije je to narastalo. Ko će znati zašto, nije bilo vidljivih razloga.
Niđe on nije otplovio, niti se strmoglavio u bespamet.
Vratio se svom pozivu, djelovao je još strožije i mrgodnije, ali bješe ćutljiv i odsutan kao da je nagluv. Čuo sam od nekog komentar kako se „sad striktno drži pravila službe“, što mi je zazvučalo kao nešto dobro, ma šta to odista značilo. U svakom slučaju – nije više iz čista mira na sred ulice tražio legitimaciju domaćim ljudima s dobrom reputacijom u toj mrvi od mjesta gdje se svi međusobno u glavu znaju, nije progonio pijačare bez plaćene takse za tezgu, nije iz motela za bijela dana za uši izvlačio presisale pijance, nije sikterisao omladinu koja se do kasno zadržavala u diskoteci subotom, nije privodio za sitan saobraćajni prekršaj niti je pritvorenike čašćavao nepotrebnim šamarima, nije plijenio robu švercovanu iz Italije koja se ispod ruke preprodavala, što i ne bješe izričito zabranjeno, kao i ostali panduri pravio se da ne primjećuje sitni zijan kao što je lom čaša po kafanama, istresao se nije na seosku raju koja je silazila na pazar, samo je narogušen bazajući čaršijom reklamirao preventivnu prijetnju, poslovnom pantomimom naznačujući da je spreman reagovati na svaki ozbiljan prekršaj.
Ne bi se ni osvrnuo na ono „pazi-banana“ koje bi ponekad doletjelo za njim iz nekog od čaršijskih dućana kraj kojih je promicao, sa balkona neke od stambenih zgrada u centru, ili kroz kakav odškrinut prozor iza kog bi se mrdala zavjesa.
Sve u svemu, kao što vele, ponašao se kao redarstvenik bez zamjerke.
Van smjene i dežurstva bavio se svojim ford-kaprijem, dotjerivao ga i glancao kao dobrog konja, svakodnevno ga kupao šmrkom i sapunicom da bi saprao cementnu prašinu koja je popadivala po parkingu ispred trospratnice gdje je u stanu na potkrovlju živio samački nakon što mu je tetka, tužna usjedjelica, naprečac umrla.
Laganom vožnjom odlazio je na Tisovac da u brzacima Ivančice, jedne od dviju busovačkih rječica, peca kljena, pastrmku i mladicu. To mu je bio drugi najvažniji hobi, a posvetio mu se po završetku bolesničkih i pustinjačkih mjeseci.
Auto je prije prvih snjegova otjerao za Sarajevo, ostavio ga da prezimi u glasovitoj majstorskoj radionici, da stručnjaci ispeglaju ulubine od zečije tragedije, cijela se limarija prefarba metalik bojom i uzgred uradi generalka.
Taj je glas i do mojih ušiju nekako doćarlijao, kao i sve druge vijesti o Miloradu, kao po kletvi, kao po kazni.
Ford se krajem zime vratio u čaršiju čudesno transformisan, kao da je pecnut čarobnim štapićem. Izgledao je kao sportska strijela.
Dvobojan, crna osnova visokog sjaja i još blještavije narandžaste pruge preko krova i duž bokova, ukovrdžane kao plameni jezici. Ranije je bio, pa, kaki boje, i to ugašene, sasma mat, ili se to zove boja dječije kake.
Kad god bih ugledao kapri kako promiče ili stoji negdje parkiran – u grlu bi mi se pojavila knedla. Rado bih se divio moćnim konturama tih šmekersih kola koje su u novom ruhu dolazile do izražaja, volio bih i da zavirim kroz stakla, osmotrim volan, mjenjač, sjedišta, komandnu tablu, ali… pogled sam okretao na drugu stranu i udaljavao se žurno, sav obasut sitnim žmarcima, jedva protjerujući kroz jednjak onu gvalju.
Uzmicao sam od Miloradovog pojavljivanja kao od prikaze, na putu ka školi široko sam zaobilazio stanicu milicije, probijajući se rubom naselja, makadamom pored auto-otpada, stazom kraj klanice kaljavom ili prašnjavom, pa travnatom podinom obraslom nišanima starog turskog groblja, školi sam prilazio otpozadi, najčešće bezglavo jurcajući jer sam osjećao da kasnim i znao da mi zbog toga sljeduju po dvije-tri šibe na oba dlana od strane nekog od prijekih nastavnika u čiji kabinet bih ulijetao na prvi čas dvije minute prekasno, a takvih je bilo tušta i tma, primjerice zli Aziz-fizika, ljuti Mijo matematičar, zlooki Vukašin s hemije, biolog Ratko šaka teških kao malj, Meho likovnjak, sadista pravi. Svi su oni raspolagali vaspitnom palicom i koristili je, neki sa velikim merakom a neki dželatski poslovno.
U boljem slučaju pripala bi mi grdnja naše razrednice, debeljuškaste istoričarke tankih živaca, ili ribanje od strane histerične Jovićke, direktorice škole kojoj bih bio poslat na raport. Ta bi hladno siktala kako će moj slučaj dospjeti na nastavničko vijeće gdje bi moglo biti odlučeno da se svaki čas na kome budem zapisan kao odsutan ubroji u neopravdane, kao i da će moj otac biti obaviješten o mom ponašanju.
Ova posljednja prijetnja najviše bi me kosnula. Ali ćutao sam tvrdo, nepokolebljivo, na pitanje šta me spopalo da redovno kasnim odmahivao sam glavom i slijegao ramenima. O svom razlogu ne bih progovorio ni pod torturom.
Nije da sam se Milorada pribojavao, ne bješe za to povoda, nikad me nije ni okrznuo pogledom, ni prije ni poslije bananaškog skeča, čak mi se činilo da se pravi da me ne vidi kad bih negdje na njega naletio.
Gorki ukus i zazor uzrokovala je griža savjesti, nerazlučena, mutna, ali tišteća.
Ono, psovao sam ga i dalje u sebi, po navici, ali sa tračkom topline, kao da mu tepam. Milorade, jebo te život, ohani više, čibe od mene…
Otopio se snijeg, stale martovske kiše, trava je provlatala, propupilo lišće. Zacarilo je proljeće, naglo kao na prepad. Sve sam više imao osjećaj da vrijeme juri skokovito, s toplijim danima naročito ubrzava. Od praznika do praznika dok trepneš.
Između Nove godine i Prvog maja jedva je uspijevala da stane još jedna fešta, nezvanično imenovana kao Pozdrav proljeću. Dvadeset i prvog marta, na kalendarskoj granici između sezona, čitava je škola išla na izlet u prirodu, takav je bio običaj. Odlazilo se pjehe uskom džadom ka izletištu udaljenom nekoliko kilometara, u dugoj zbijenoj koloni, kao seoba naroda predvođena nekolicinom pastira, tačnije čobanica, jer su to bile uglavnom učiteljice i nastavnice.
Prispjevši do na kraj kolskog puta đačka se raja razmili po šumskim stazama na obronku Busovačke planine, onako slobodno, bez nadzora. Na sitne đačiće paze njihove učiteljice, drže ih na oku, ne daju im daleko, a nas stare osnovce ne nadzire niko. Cijeli dugi dan bivakuje se duž obale nabujale rijeke, uz logorske vatre, roštilj na ćumur, muziku s tranzistora, naselje izviđačkih šatora nikne nadomak odmarališnog kompleksa Tisovac u podnožju padine.
Početkom februara, među prvima u generaciji napunio sam četrnaest. Obuzimao me vrtoglavi osjećaj da uveliko postajem svršeni sedmak. Od čudnog nemira, ili je to bila trema, kostriješio mi se mladi brk koji sam samo ja primjećivao. Bilo je tu i nadimanja pluća koja su osjećala kako nadolazi nova moć.
Vazduh je tog dana bio topao, nebo plavetno, bez oblačka. Majao sam se unaokolo sa klipanima iz razreda, gacali smo bosi po ledenom potoku, zijali u brzak vrebajući peševe, nadmetali smo se kamena s ramena, igrali trule kobile, pentrali se na bukve, grajali i rikali mutiranim pubertetskim smijehom.
Negdje iza podneva sišli smo do logorišta da pregrizemo ćevap, ako ima. Kasno, zatekosmo samo komade izlomljenog kruha i malo nasjeckanog crnog luka na dnu vangle. Pokupio sam dva cijela somuna od kojih je bilo jedva štrbnuto prstima, pocijepao ih po sredini, umočio u saft od pečenja u praznoj tepsiji, natrpao lukom, pa sam se udaljio da negdje u prikrajku na miru njupam i saberem misli.
Najednom mi se samovalo, gungula je počela da me živcira. Namjesto da se vratim među raju prešao sam drvenu ćupriju u pozadini restorana i ribnjaka i krenuo uz strmi uspon litice ponad rijeke. Uzverao sam se usjekom među stijenjem nalik na kozju stazu, izbio na greben uzdignut nad terenom poput kule.
Osmatrao sam odozgo, kao orlušina, gomilu sitnih mrdavaca koji su se istutnjali i uveliko malaksali. Izgledali su smiješno, pljosnato, kao nekakvi krakati i glavati pauci. Niko ka meni nije obrnuo pogled, ma ni na tren, niko me vidio nije, niti je ko mogao da zamisli a kamo li da nasluti kako neko hladno oko u njih pilji sa visine. Stekao sam dojam da bih ostao neprimijećen sve i da se tu nagnijezdim i čučim danima, godinama.
„A kad bi me neko jednom spazio, – pomislih – došli bi lovci da me šicaju puškama.“
Izvalio sam se na bok, lice okrenuo zenitu sa kog se točio bljesak, da se malo prepečem, nabacim mrku muževnost, grickao sam travke, vrtio dvije-tri misli koje su mi se zatekle u glavi, no brzo mi je to dosadilo. Zabavljao sam se neko vrijeme bacanjem kamičaka u pravcu donjih žitelja pazeći da nikog ne pogodim, tek da prenem koga poznatog pa da stane da se osvrće ka nebesima i kad me spazi da zagraja gle Banane gdje se uzvero, jebo sliku svoju, jasno sam čuo bućkanje kamenica palih u plićak i štropot po šljunku kraj obale, ali niko to nije begenisao kao da se ni ne dešava. Nuto tih gluvaća, pomislio sam, pa arlauknuo kao drekavac, ali glas mi se nekako rastopio u klokotanju i hučanju brzaka. Ustao sam i odlutao niz hrbat grebena pa opet uzastranu kroz šiprag, da istražim šta gore ima. Činilo mi se da nikad niko tuda prošao nije, da je to kutak zaturen i neprimjetan oduvijek.
Odmakao sam jedva par desetina metara a ona graja sa donje ravni što mi je ostala za leđima utulila je sasvim kao da žive duše onamo nema.
Ne pamtim šta sam radio na toj divljoj kosini, biće da sam samo bazao vrzinom i mrmorio sam sa sobom, dozvao sam se tek kad mi je došlo do svijesti da je iscurilo barem par sati i da su se s druge strane planine navukli oblaci koji su zaklonili Sunce. Požurio sam nazad ka spustu kojim sam se popeo uz liticu.
Krenuo sam nekakvim usjekom ali ne natrapah na onu kozju stazu, nego se obretoh nad okomitim bokom stijene.
Namjesto da obrnem nazad bezglavo sam zabrazdio dalje, prekoračio preko rasjedine u litici pod kojom je zijevao zjap, tačnije – đipio sam jarećim skokom preko tih par metara praznine i priljubio se uz kamenu plohu na drugoj strani kao gušterskim pipcima.
Na časak sam bio oduševljen svojom vještinom i spretnošću.
No namah mi postade jasno da se odatle ne može ni makac. Naprijed se nema kud, a nema ni dovoljno mjesta za zalet da bi se izveo skok nazad na suprotnu stranu provalije. Pod mojim šangajkama bilo je jedva dlan stajnog prostora, za bilo kakav bočni zamah ne bješe ni zere hoda u tom tjesnacu, nego jedva koliko treba za odraz skakača koji će da izvede lastu u rječni vir.
Samo što pod tobom nema vira, crni Banana!
Tako mi je odsvirnulo u glavi, glasno kao sa lunaparkovskog razglasa, kad sam kriveći vrat bacio pogled preko ramena. Odozdo strše suri šiljci u podnožju kamenog grebena, a kad bih i uspio da ih preletim dočekao bi me plitki gaz brzaka što poskakuje preko kliskih kamenica.
Nekako sam uspio da se okrenem i uz stijenu se oslonim leđima. Vidio sam prazno polje. Proljećni slavnjenici nestali su, iza njih samo pusta podina i ugarci u kružnim vatrištima. Ugledah kolonu kako se skuplja na okuci stotinjak metara niz cestu. Jedva čujan romor glasova rojio se onamo i zamicao sve dalje.
Navalio sam da kreštim, ali glas koji je iz mene isticao zvučao je prozuklo i posve potamnjelo, kao da sam u struku prepolovljen. Nigdje to nije odlazilo, kapalo je u huk Ivančice pod ponorom.
Uskoro su zamakli za prevoj cupkajući živahnim maršom u koloni dva po dva. Stići će prije kiše, pomislih u blagom rastrojstvu, a onda će se, na smotri pred školom, neko dosjetiti i uzviknuti kako nema Banane, i nastaće pometnja, poletiće psovke i naricanjke.
Ili me se prosto neće sjetiti niko.
Napipavao sam ušima ili mi se pričujalo kako pjevaju: „Kad si sretan pljesni dvaput dlan o dlan, klap, klap… kad si sretan i kad želiš s drugim djelit sreću tu…“
Ali to je ubrzo presahlo.
Stajao sam prikovan uz greben grozničavo iščekujući da kakav veseli gost izmili iz restorana i zaštropoće ka parkingu, ili će neko od ugostiteljskog personala doskakutati do ribnjaka u zadnjem dvorištu, a ja ću da zakukuričem kao oroz presječenog grla, pa će brzo odnekud da dopelaju lotre, one vatrogasne što se tegle do na vrh solitera, ili će da razapnu mreže i vazdušne jastuke, da im skočim u zagrljaj… ili možda helikopter… ili će s vrha litice da me love dugim šipkama sa kukama… ili lasom, ili konjskom kajasom. No niko se pojavljivao nije.
Džedžao sam tako dobrih sat vremena, pameti zgrčene u premrlosti i nevjerici, vrteći po glavi munjevite slike iz minulih vremena. Iskakale su kao da dolaze da se sa mnom oproste.
Pa, bilo je… nije bilo loše… ali je sve to siroto i šturo, nedovoljno, jedva zaperak od života.
Vratio mi se i prizor u kome pandur leti u blatni jendek, ali sad bez smijeha i slave. Odnekud se javila sekvenca u kojoj me ludi Jozo pogađa kamenicom u glavu, majstorski, iz velike daljine, jer sam se usudio da ga podjebajem dovikujući mu neku gadost kozjim meketom… lijepo sam to vidio, kao na filmu, mada se to nikad nije desilo, ne na javi.
Počelo je da mi se pred očima mrači i zamantava. Treperila je tanka ravnoteža na čijem vršku sam dreždao ušiljbočen, gotovo na prstima, dubina je prijetila da će svaki čas u se da me usisa.
Začuo se najednom prvi grom, tupim kotrljavim mrmorom stutnjao je s planinskog visa sav u oblim komadinama nalik na nebeske brabonjke. Osjetio sam kišne kapi po zažarenom licu.
Crna kaša neba sručila se u usku dolju, garavi mutljag oblaka polegao je do zemlje, zamračio prostor, vidljivost se skratila na jedva nekoliko metara.
Skolala me crna životinjska panika. Odnekud iz utrobe navirao je nagon da tulim, njačem, ali samo sam balio uz prigušen cvilež. Crni dimčić bijede, živinske bijede, organskog jada tijela koje će svakog časa biti zdruzgano, pušio se iz mene na sve pipe, crijeva i mjehur htjeli su da prospu kukavne sadržaje, ali krv je vapila da ostane u svom kotliću, u vrzinom kolu.
Znao sam – ako kiša oliže stijenu svojom sluzavom slinom strmeknuću se kao puž golać i raspljackati po kamenim šiljcima svoju pihtiju. Oči su mi pupile iz duplji, baš onako puževski, na istegnutim štapovima živaca, nastojeći da se pripiju uz plohu na suprotnoj strani razmaka koji me dijelio od spasa. Činilo mi se da ako prilijepim pipke pogleda na neku izbočinu u kršu cijel ću se nekako prevući preko praznog zjapa poda mnom.
Tad je zadambaralo, kao filmska detonacija u kinu u kome je operater Avdo zvuk napanjio do daske, kao pred smak svijeta koji su najavljivali Cigani ričući uz kontrabas i zaklanu violinu – sjetih se u magnovenju te sprdačine od filma koju je gledala cijela škola nekih godinu dana ranije, i sad je evo stiglo, samo za mene, moj siroti usamljeni smak, moja gnjecava privatna pogibija nevažna i neprimjetna kao mokri prdež – prije praska nebeska je bomba zapalila na sekund gromadu crne magle i gluvu dolju nad kojom sam visio, i ja sam ostao posve prozračen bljeskom, kao žućkasta staklena vaza puna prljave vodice, u magnovenju sam stigao da se zapanjim nad saznanjem kako u meni zapravo ničega nema, ničeg sem razbrčkanog tankog mulja.
Nakon praska vazduh je nastavio da pucketa, sitni opiljci struje su me pomazili po ušima. To kao da mi je dalo neki pogon. Djelić munje.
Obrnuo sam se licem prema kamenoj zidini, prignuo se zeru i odapeo iz samih nožnih prstiju i tetiva petnih, Ahilovih.
Preletio sam razmak nad zjapom i dočekao se vrhom desnog stopala na izbočinu dovoljno prostranu da bude stajni prostor za divojarca.
Tu na rubu ravnoteže proveo sam jedan zaleđeni tren. Dok ga motrim sada, jasno otisnutog na kopir traci memorije, znam da je veličanstven. U njemu je zadivljujuća stanka svijeta, čista praznina.
Zabio sam nokte obiju šaka u kamene bore, lijevo stopalo prišlo je desnom, okačilo se o šiljak balansa vrhom palca. Lazio sam uz kamen kao mukla beskrila baja, mic po mic, izbio na ravnu podinu na kojoj se postojanje više ne koleba, gdje nema nagazne tačke s koje slijedi jedino strmoglav. Nema. Ili ih ima, tu i tamo, čekaju. Maskirane, raznolike.
Nebo se otvorilo tad, ne minut prije, kao da je čekalo da se prodjenem kroz rošu tijesnog skoka, cjeptilo je jedva se suzdržavajući da izriga sav bijes i teret, pa je svom snagom bljunulo. Silazeći niz hrid izbrojao sam osam bljeskova i detonacija, tri munje sam vidio, sasvim gole, blizu, toliko blizu da sam posrkao ušima kako rašivaju prostor šištanjem, da bi tren potom izustile gromoglas, toliko strahovit da je od njegovog udara podrhtavala i kamena litica i mutna slika spljoštene udoline sa curkom vodotoka i okolnim visovima koji su gotovo ostali bez obrisa.
Gromov zvuk protutnjao bi kroz mene kao kroz listak hartije, ničega nije bilo da mu priječi put, ni crijeva, ni kostiju, ni svijesti. Od mene je ostala samo grimasa, lik zemaljske strave, ne toliko životinjske, već avetinjske, bestjelesne. Nisu to ni gicavi strah ni vrišteći užas, nego čista premrlost.
Sišao sam među cvileće kržljave jelke podno padine, zgučen pretrčao most vukući nos na jedva pedalj iznad dasaka zanoseći se pod kotrljavim gromadama eksplozija, ali namjesto da pređem nekako onih par desetina metara između betonskih obruba ribnjaka i skočim kroz vrata restorana, ja se zavukoh pod nisku konstrukciju ćuprije. Valjda zato što je to bilo najbliže sklonište, ili zato što nisam stigao do pomisli da je među ljudima sigurnost i spas.
Tu nadomak rječnog korita proboravio sam tokom provale oblaka koja je trajala gotovo čitav sat. Voda me zalivala sa svih strana, prštala pri udarima od tlo, curila kroz procjepe među letvama nada mnom, ali to mi nije smetalo, dahtao sam i huktao osluškujući kako grmljavina jenjava i zarastaju vazdušne pukotine.
Kad se malo stišao dažd izvukoh se odatle, ispran kao plitka kamena duplja. Još je padalo, ali onako mokrom bilo mi je svejedno.
Provukao sam se obalom rijeke iza zaleđa restorana, pa kroz šibljak izbio na šljunkovitu plažu na kojoj se, reklo bi se nekad davno, zgodio đački dernek.
Nastavio sam dalje, šljapkajući, razgaljen i miran kao junak koji je svašta pregrmio.
Negdje na po puta do udaljene čaršije, dok sam meko gazio rubom ceste, sa rukama u mokrim džepovima, zamišljen, sleđa me obišao automobil i zaustavio se na par metara ispred.
Ford kapri. Onaj sa plamenim jezicima. Nastavio sam istim tempom, kao da se nisam ni lecnuo, kao da ta prikaza sa mnom nikakve veze nema. Mimoišao sam ga ni ne poglednuvši. Kad sam odmakao malo onaj iz kola je bibiknuo, dva puta kratko i jednom duže, motor se nakašljao, nastavio da bruji. Čuo sam kako točkovi rulaju po mokrom asfaltu. Stadoh.
Sačekao sam da mi kaprijeva njuška uđe u vidno polje. Ni jedna jedina misao nije mi padala na pamet, ni riječ, čak ni slika. Bio sam zatvoren u svoju mokrost kao u oklop.
Automobil se zaustavio na naspramnoj desnoj strani puta paralelno sa mojom pozicijom, kao za start trke.
Vozačev prozor se spustio, što sam uočio krajem oka.
Najzad se riješih da okrenem glavu ka onamo.
Milorad me proučavao ljubopitljivo i hladno, kao za zapisnik.
„Ho`š da te povezem?“
Odmahnuo sam glavom, kratko, jedva primjetno.
Banana ti je, moj Miki, danas posto mutav – to bih lako izgovorio, ali nisam ni zucnuo.
„Hajde, bolan ne bio.“ – cimnuo je glavom široko, kao konj na „ujsto“.
U tom gestu bilo je neke pomirljive i nasmijane dobrote. Škiljio sam u nevjerici. Zasjenčen krovom auta i zamućen kišnicom u mojim očima njegov lik mreškao se u višeznačju, vidio sam, ili mi se učinilo da vidim tmurooku tugu i udrvenjelu ljutnju, možda ocvalu ali upornu, no preko toga, nekako ukrivo postavljen, osmjeh nalik na pokroviteljsku blagost odraslog grubijana prema poletarcu koje je učinio nehotičnu zlicu preko koje valja preći.
Nikako mi se nije dalo da razaznam, još manje da razumijem.
„Alo, šta bleneš, sjedaj, ne`š valda kisnuti još sat vremena do kuće.“
Ma, jašta, pomislih, šta fali, da je htjeo da me našamara mogao je kao od šale, niđe nikog nema. Obišao sam kaprija sprijeda prateći kako se onaj naginje da otvori vrata do suvozača, ali kad sam prišao nešto me ukočilo, kao pred jazbinom iz koje bije tmuša i prepast, zapljusnuo me snažan osjećaj tuđeg vilajeta, u koji se ne stupa jer tu ti mjesto nije.
„Kud ću `vaki na sjedište, mokar skroz, onaj, ne bih ja… samo ti… vi.“
„Joj, neka te, ba, uskači!“
I Milorad je bio prokvašen, zatekao ga, reče, pljusak u šumi uzvodno, pa dok je spakovao pecaljke i ostalo – malo se smočio. Uketio se, veli, u kolima, sve čekajući da ga munja sprži, toliko je tuklo unaokolo da nije smio da vozi, jer, kažu, kretanje privlači elektricitet. Pričao je o tome kao da je šala, kao da se samom sebi pomalo podruguje.
Spika sam znao da on to melje nazor, da bi zatrpao neprijatnost koja je vrebala iz tišine, onako kako vrte razgovor neprijatelji tokom mučnog primirja.
„Ono sa korom od banane – bubnuh – nije bilo namjerno, a ono poslije, kriv sam, nije trebalo da… toročem… ali…“
Prekinuo me. – „Mani to, ko da ja ne znam kako je bilo, a i svakako bi se pročulo. Nego otkud ti sam ovako na sred puta, ko otpadnik, što nisi sa školom?“
„Ostavili me,“ rekoh sležući ramenima. Otkud meni riječi da mu sve ono prepričam. Bacio je pogled ka mom profilu par puta, kratko, ali nije pitao ništa više.
No osjetio sam da me čita, pažnjom hladnog isljednika dešifruje me kao skraćeni izvještaj.
„Ti si, onako, pomalo pust, jel` de?“ – zaključio je tvrdo i razgovjetno. Pa me pitao šta ću biti kad porastem, sasvim neprikladno i smiješno, kao u zabavištu.
„Vozač,“ – odgovorih bez razmišljanja.
Nasmijao se. – „Ih! Čega?“
„Valjda trkačkih auta. Ili samo `nako.“
Opet je navalio da me propitkuje, jel` sam nekad vozio kola, al` prava, jesam, karting, i tomosov laki motor, i gliser na moru (to sam debelo smastio), a ovako, cestom, upita, odmahnuo sam glavom, mada je to napola neistina, šofirao sam ujakovim kamionom sjedeći mu u krilu, ali ja sam cimao volan lijevo-desno, ujko ga je samo jednom šakom pridržavao, promicali smo kroz ravnicu pustom džadom ravnom kao lenjir… nisam imao tad ni deset godina a vladao sam saobraćajem i ni zeru se nisam plašio.
Ko fol me pitao, tonom na koji nema pogovora, bih li da provozam njegov sportski brzinac, pri uključenju na glavni put smotao je desno, pa je na onom zaokretu na kom je pobio zečeve, sad sasvim pažljivo, skrenuo na prilaz Kampovima i produžio do kružne staze iza bungalova.
Zaustavio se, izašao je ne gaseći mašinu, prešao s druge strane kola, otvorio vrata i rekao da se prebacim za volan, što i učinih ni na čas ne oklijevajući. Na brzaka mi je pokazao gdje i kako se šaltaju brzine na mjenjaču, objasnio gas i kuplung, šmrknuo i naredio „šibaj“. Šverao sam onuda barem dvadeset krugova, sve brže i sigurnije, zureći u viziju relija na kome pobjeđujem.
„Nema priče, – komentarisao je Milorad podvikujući – ti si, jaro, ko Niki Lauda, imaš žicu, nagari još, nema čega da se ustručavaš!
„Moco Banana izbija na posljednju ravninu, – prostenjao sam kao da obaram drvo – zastavica je podignuta, i ko osvaja gran-pri, da li je to moguće!“
Izbacio sam kvačilo u ler, oduzeo gas i meko prikočio na kraju ravnog pravca pred krivinom. Po meni – bio je to trijumf, a i Milorad je aplaudirao.
Tek mi tad pade na pamet da sam ja nestali učenik i da mora biti da je za mnom odavno pokrenuta potraga, te da se moj stari već naoštrio kao britva, jedva čeka da me nađu pa da istrese huju.
Saopštio sam Miloradu novost: fasovaću od ćaće grdnih batina, plus ukor direktorice, plus keca iz vladanja, možda i javno šibanje.
Zašto?
Kako zašto, rekoh, satima već niko ne zna gdje sam, sad kad se pojavim čitav ispašće da sam sve to izveo namjerno, samo da bih izazvao belaj.
Ukratko sam mu opisao, kako sam umio, šta se stvarno sa mnom desilo.
Milorad je po ustima prevrtao palidrvce od šibice i ćutao duboko zamišljen.
Zijevnuo je iznenada: „Jesu`l i tebi prišili nadimak Banana, matere ti?“
Klimnuh glavom. I njega kolege tako zovu, veli on, a i njemu se omakne ponekad da se sam sebi tim imenom obrati. Nasmijao se iz sveg glasa, a i ja sam mu se pridružio, nevoljko. Cerekali smo se dugo, u naletima.
„Oba smo Banane, – rekao je dolazeći sebi – samo što je to za tebe ime od slave a za mene od sramote.“
Gle, stvarno, pomislio sam.
„E jebaji ga!“ – rekoh gorko.
Odvezao me do murjačke stanice, dežurnome drotu na prijemnom šalteru prijavio je svoju intervenciju van dužnosti, slučaj zbrinjavanja zalutalog đaka, pa smo skupa pjehe pošli do škole.
Onamo sve mirno. U zbornici zatekosmo samo nastavnicu muzičkog mrzovoljnu Ljerku i dvije učiteljice, Nusretu i Šeherezadu. Pile su kahvu, pušile i o nečemu preglabale. Nisu bile radosne što me vide, naročito ne u takvom društvu.
Sve u svemu, nije bilo nikakve tarapane, primijećen je moj nestanak, ali su putovođe iznašle lagodno tumačenje – neko me ka čaršiji odvezao ranije, ili sam s nekim ostao na Tisovcu. Toliko.
Dakle, da se drugačije zalomilo moja bi pogibija bila konstatovana tek za dan-dva, nestanak prijavljen te noći ili ujutro.
Ostalo mi je još samo da se nekako iznesem sa kućnom inkvizicijom. Miloradu sam saopštio da ću se s njima okušati sam, postoji šansa da ništa nisu skontali, a ako bude ribanja pozvaću se na njega, a on neka samo podrži našu dogovorenu priču da sam šetajući uz rijeku naišao na njegova kola i tu se sklonio od oluje, po njegovom nagovoru.
Dogovoreno, rekao je, pa smo se rukovali.
„Hej, hvala ti, na svemu!“ – sjetio sam se da doviknem sa ruba školske kapije dok je on odmicao dvorišnom stazom u pravcu milicijske stanice.
Hvala tebi! Na svemu! – odvratio je preko ramena.
Ni dan danas nisam siguran da li je tu bilo sarkazma. A nikako ni da se dosjetim na čemu je imao da mi se zahvali, ako je mislio ozbiljno.
Nije više bilo onog gorkog tereta. Sretno sam prerastao taj životni mutljag, jedan od prvih, i bio sam na to ponosan. Ja i Milorad smo jedan drugom domahivali iz daljine mimoilazeći se na čaršiji, a znali smo i da zastanemo i prošobinjimo koju, onako nevezano, uzgred, šta ima, Lauda, evo, kako ide, `nako, kod tebe, sve redovno, dira li te ko, jok, javi ako bude nekih problema…
Trudio se da me preimenuje, ljepši je nadimak po onom reli vozaču.
Bananu više nismo pomenuli.
No u školi mi nije išlo da je od sebe odlijepim, mada sam običavao da se pomarišem sa svakim ko me tako oslovi.
U osmom razredu uveliko sam se ubrajao u najstarije školske kuke, kao jedan od najpredanijih mladih karatista među tukadžijsku elitu ulazio sam ubrzano, ali banana me uporno pratila, kao napast.
Milorad se, ko biva, potpuno sredio, batalio piće, oženio se curom sa Paga, otoka na koji je, vele, slučajno zabasao tokom ljetovanja, pa ju je sa divotnog mora doveo u bosansku zabit, uskoro su dobili prvo dijete, curicu, prodao je kaprija, kupio kabasti tromi pežo 405.
Ali nastavio je svoj tihi rat sa kasabom, malo s kim je bio u dobrim odnosima, vazda načmoren i prijek patrolirao je i dalje ulicama, a van službe nisi ga mogao nigdje vidjeti, kao da bez uniforme ni ne postoji. Kad god bih ga negdje spazio ili čuo o njemu kakav aber zapitao bih se zašto jednostavno ne odseli iz vilajeta s kojim se nikako ne voli.
Zamalo ga to ne pitah jednom kad sam na njega naletio pred diskotekom u Domu kulture koju je došao da nadzire.
Zar te išta, ba, za ovu tijesnu čaršiju veže, snašao bi se ti bilo gdje, a široka je Juga – to sam se spremao da izdeklamujem, ali onaj njegov kukasti nos i duboke bore oko usana, pecaroška potamnjelost uskog lica, ona isturena adamova jabučica na žilavom tankom vratu, sve mi je to ukazivalo na neko zakleto samomučeništvo, na zakrvljeni zavjet nečemu.
Kakva li je pokora tu u pitanju, zapitao sam se.
„A ti, Banana, – bezglasno rekoh sebi – moraš pod hitno kidavela iz ove ljepljive bijede, Miloradova sudba ti je nauk.“
Lidija, ona Miloradova bivša bez ruke, radila je i dalje na istoj onoj trafici. Svraćao sam do nje ponekad, još uvijek. Ali teško mi je bilo da je gledam, obarao sam pogled, nisam više zijao u zgodne oblutke. Samo bih poneku progovorio, onako domaće-čaršijski, komentarišući nešto sa naslovnica štampe, ili muziku koju je slušala sa vazda odvrnutog tranzistora, ili novi snijeg, ili brzo ljeto.
Uzvraćala je ljubazno, sa mirnim smiješkom koji sam nazirao rubom vidnog polja, jasno se osjećalo da sam joj simpatičan.
Jednom prilikom, bilo je tmurno i prokislo martovsko jutro, skoknuo sam do nje za vrijeme velikog odmora da kupim žvake, časopis Zdravo i kutiju cigareta Lara, ko fol sam bio propušio, nasilu. Bila je mimo običaja posve tiha, no najednom mi je, iz čiste nevezuše, rekla nešto kao dobar si ti dečko.
Probacio sam pogled ispod onog graničnika i sreo se s njenim očima. Zijali smo izbliza jedno u drugo čitavu kaskadu sekundi, bez riječi.
Tad sam razumio. Ona je Miloradova pokora. Takođe i on njena.
Lidijin motiv mi baš nije bio jasan, Milorad ni po čemu nije neki jak štih, ali njegovu sam muku prepoznao kao od šale.
Teško je od toga otići, udaljiti se definitivno i sasvim od tog bola i čara, od zamrznutog životnog vrela koje je ostalo izvan vremena, a iz njegove tame sjakti misteriozna toplina, neprolazna, iako privremena.
Nešto me žignulo ponad pleksusa, dijafragma mi se zgrčila.
Učinilo mi se da su ljubav i neispunjenost jedno te isto. Predosjetio sam da ću u nailazećim dobima sretati prilike da to provjerim. I potvrdim.
