Znam mnoge koji su protivno svojoj volji umrli, ali se ne mogu sjetiti nikoga, osim sebe i nekog Šerifa iz Fočanske Jabuke, ko je, ko i ja, protivno svojoj volji, osto živ. Taj Šerif, kad je od jednog rođaka dozno da mu se žena, mlađa od njega četrnes godina, vucara s nekim mlinarom iz Ustikoline dok on, Šerif, krvavih gaća, tumara po Romaniji od jedne četničke zasjede do druge, ode u halu, iz gaća izvadi učkur i objesi se o nekakav klin. Na njegovu nesreću, neki Mate Penava, baš tog jutra, za opkladu, na eks popio dva litra mlaćanice što su nam je, zajedno sa tri kace sira, hararom graha, jednim junetom, pletenkom rakije i nekolko ostriženih ovaca, doćerali seljaci iz okoline Kijeva i – normalno – obatalio drob. Uleti Penava u halu – nije šala krhnut dva litra jahorinske mlaćanice na eks – i umjesto da se zabavi svojim, bude mu suđeno da se bavi Šerifovim učkurom. Ne obazirući se što mu kijevska mlaćanica – koja je kroz njegovu crevad naviklu na tanke obroke doslovce protrčala – odlazi u gaće, Penava Šerifa koji je još bio pri svijesti ufati za noge, nožem prereže učkur i skine ga s klina malo prije nego li će mu pući vrat. Šta to znači? To znači da se Mate Penava moro, protivno svojoj volji, usrat u gaće da bi siroti Šerif, nakon što je jasno reko šta misli o životu, protivno svojoj volji, osto živ. Draga Šećo, ti bar znaš kolko sam ja strašljivo stvorenje. Sjećaš se, po svu noć bih pišaj u lavor koji je – zimi, ljeti – stajo u ganjku zato što po mraku nisam smio na popiš izići u avliju. Trava iza kuće vazda se žućela ko vosak zato što si je ti svako jutro kroz prozor, da te ko ne bi vidio kako lavor nosiš kroz avliju, zaljevala mojom pišaćom. Mrtvih ljudi me je, otkako znam za se, bilo više strah nego živih zbog čega se nikad, ni po danu ni po noći, nisam smio sam zaputiti kroz groblje. Bar tebi koja si me mogla naćerat da se, ako treba, s bratom i obje sestre zavadim ali me nisi mogla naćerat da rođenu mater, kad je umrla, odem spustit u mezar, ne moram dokazivati da bih radije, u ustaškoj uniformi, otišo u Beograd i, u po dana, prošeto Knjaz Mihajlovom nego što bih iza akšama prošo kroz kako groblje, makar ne bilo muslimansko – muslimanskih me grobalja vazda bilo najviše strah. Moj najbolji jaran Vinko koji se, maloprije, da ne bi partizanima živ pao u ruke, raznio bombom vazda mi se čudio – kako tebe, veli, nije strah borit se, ako dođe dûr guzici, prsa u prsa, sa divizijom četnika ili partizana a srce ti od straha hoće iskočit kad s mrtvog neprijatelja trebaš sazut novu obuću? E ja sam, džaba što sam strašiv da strašiviji ne mogu bit, ha je Vinko, u vidu vodene pare i sjecanog ljudskog mesa, napustio ovaj svijet, odlučio da se, za svaki slučaj, pomolim Bogu i da se ubijem. Ufatim za opasač đe mi visi bomba… Nema! Razgledam oko sebe, možda je, dok sam se valjo po blatu, ispala. Nema. Pitam domobrana koji je sjedio do mene, da mi ti, braco, nijesi otkačio bombu sa opasača, ako si otkačio vrati jer mi je jako potrebna. Veli da nije. Onda mi dođe u glavu da ono što je eksplodiralo pod Vinkovom guzicom nije odjeknulo ko jedna nego ko dvije bombe što ne mere značiti ništa drugo nego da je krme latinsko, ne misleći šta će biti sa mnom nego misleći samo kako da ugodi svojoj guzici, ukralo moju bombu, zato što se bojalo da ga sama njegova neće nako kako je zamislilo raznijet. Tako sam i ja, ko nesretni Šerif kome je Penavina sraćka, kad mu se život najviše gadio, pomrsila račune, zafaljujući Vinkovoj sebičnosti, mimo svoje volje, osto živ. Sad se, evo, u hajvan-vagonu punom zarobljenih ustaša, vraćam u Bosnu đe nam, ako je vjerovati partizanki koja pazi da neko od nas ne iskoči iz voza i koja me, kad god joj prahne – a prahne joj svakih deset minuta – sujući mi boga kvislinškog, saždije nogom u mošnje, ha u kakom mrcinjaku sebi iskopamo grobove, valja stati pred partizanski streljački stroj.
