(zadnja strana vojničkoga dnevnika)
Iz memljivih magaza izaći će streljački stroj pred koji će stati žene. Buduća djeca, da bi izbjegla sličnost sa svojim očevima koji su odbili da umru, iskoristit će provoljan trenutak i odbit će da se rode. Djevojka za susjednim stolom kojoj se prijebalo grčevito stiska koljena. Mladić naspram nje kome se takođe prijebalo grčevito se pravi lud.
Lamija ima dečka, za koga kaže da je jako sposoban. Da bi me dotukla, dodaje:
– To ne kažem samo ja, to kaže cijeli svijet.
Moram joj vjerovati. Nije lahko kad ti se na kosti navali cijeli svijet. To sam naučio u ratu.
Promaha na odjelu pedijatrije, uz škripanje šarki, otvara i zatvara prozor. Dječak, prvi put u životu, vidi leptira. Drugi dječak, na drugom kontinentu, leptira vidi zadnji put.
– Je li tvoj dečko bio u vojsci? – pitam.
– Nije, naravno. Moj dečko je bio nesposoban za vojsku.
– Zar nisi rekla da je jako, jako sposoban?
Lamija od koje sam, protiv svoje volje, naučio da ženama noge ne služe za hodanje nego za dizanje gleda me sažaljivo. U međuvremenu, promijenilo se sve. Sve osim mene. Pita se: gdje sam bio? Gdje sam se sklonio od minulih godina? Kako sam, za vrijeme velikog povodnja, uspio ostati suh?
– Još uvijek si onaj koji me je uvjeravao da je ljudska guzica nadrgradnja nad ljudskom glavom, da čovjeka treba vratiti na drvo i pružiti mu priliku da razmisli da li da opet siđe?
– Da. Valjda.
Ona sve radi detaljno. I kad se sjeća, sjeća se detaljno. I kada bi je pustili da ubija…
Niko nikada neće prebrojati naše mrtve. Vrijeme koje ih je nadživjelo nije im naklonjeno. Ljudi koji su zauzeti brojanjem novca nemaju vremena za brojanje mrtvih. Fabrike gutaju proletere. Seljake guta zemlja. Neke, priča se, pojedu drugi seljaci, a nekima se nahrane životinje. Autobus, na putu u predgrađe, usporava, da bi propustio kola hitne pomoći. Jedno dijete koristi povoljan trenutak i pretrčava ulicu.
Mršti se. Gleda me dugo i podrugljivo: Ovaj ljudski dronjak,ovo što je, greškom, sišlo s Treskavice – bolje da je gore ostalo. Nikada on i ovaj svijet neće imati koristi jedan od drugog.
– Ti si kreten. Nesposobni kreten!
Njene riječi na moju logiku imaju paralizirajuće djejstvo. Ljudi koji su crnim iza nokta plaćali ljekarska uvjerenja da su nesposobni za vojsku na jeziku šume nazivali su se pizde.
Drugo dijete koristi povoljan trenutak i umire na rukama nasmijane babice.
– U vojnoj knjižici mi piše da sam sposoban, ne piše da sam kreten.
– Jebeš vojnu knjižicu. Šta piše u tvojoj štednoj knjižici?
– Jedino što sam četiri godine štedio bio je metak. Posljednji metak, za ne daj Bože. Onaj za sebe – kažem. – Nisam ga ispalio, evo ga!
Iz džepa vadim metak kalibra 7,62 mm i polažem ga na stol. Lamija s gnušanjem gleda ubojiti komad metala. Zatim kaže:
– Čuvaj ga! Tvoje ne daj Božetek dolazi!
U zemljama u razvoju i vrapci znaju da nema boljeg goriva od proletera!
Pri obdukciji kojoj me je podvrgla, i dalje se ne koristi skalpelom nego satarom. Bespomoćno gledam kako, nakon svakog novog udarca, sa stola diže krvave komade mog mesa.
– Bio si sposoban za poginuti. To ti ne piše samo u vojnoj knjižici nego i na čelu! Tvoju sposobnost, tvoju jedinu sposobnostvojska nije iskoristila. Uskoro, nećeš biti sposoban ni za to – kaže.
– Tvoj dečko…
Lamija se isprsi. Ponosna je svoga dečka. Impresionirana je njegovim lancima. Lanac oko njegovog vrata, kaže, vrijedi više nego ovaa kafana. Koliko vrijedi lanac njegovih samoposluga ne znaju ni u ministarstvu finansija. Ona voli svog dečka. Taj ratni profiter je badanj kroz koji njena ljubav prema samoj sebi može nahrupiti sva odjednom. Divno je kad imaš nekoga ko ti nesebično poklanja svu tvoju ljubav!
Treće dijete koristi povoljan trenutak i, daleko od očiju javnosti, umire u kondomu bačenom u kontejner.
– Morao bi upoznati mog dečka. Da vidiš kako je sposoban za život, sa kakvom lahkoćom umije da ga organizira!
Na bolničkome smetljištu, psi se, režeći, otimaju za gnojne zavoje koje, nakon krvave pobjede, dugo i temeljito ližu.
Prije nego što ustane, Lamija u tašnicu pakuje naočale, upaljač i cigare. Nakon nekoliko žustrih koraka, osvrće se. U očima joj vidim sebe, položenog u grob.
Lanac samoposluga – lanac kojim će ponovo, prije nego što nas poubijaju, vezati naše ruke.Iz memljivih magaza izaći će strjeljački stroj, pred koji će stati žene. Buduća djeca, da bi izbjegla sličnost sa očevima koji su odbili da umru, iskoristiće povoljan trenutak i odbit će da se rode. Smrt, usamljena i tužna, tumara tragom naših razvojačenih kolona vapijući za odgovorom: je li ovo što je ostalo vrijedno njenoga truda?
