Prije trideset godina, ja na odsluženju vojnog roka u Jugoslovenskoj narodnoj armiji. Ističe sedmi dan straže – dva sata na stražarskom mjestu, četiri sata slobodan. Gluho je doba noći. Dovlačim se u stražaru, ne izuvajući čizme bacam se na krevet i, sekundu nakon toga, sanjam. Sanjam da spavam. Dok drugi ljudi sanjaju da su dobili na lotu i postali milijarderi, da, na zadnjem sjedištu svoje luksuzne limuzine, vode ljubav sa suprugom predsjednika Republike, da im Sofija Loren svakog dana pošalje dvije, Bržit Bardo tri a Merilin Monro četiri bračne ponude… ja, usrani redov koji, na periferiji Leskovca, na stražarskom mjestu broj tri, sebe i vrijeme ubija paleći cigare jednu s druge i drkajući, sanjam da – spavam. Doktore…
– Doktore, kako se zove mikroorganizam koji je uzrokovao moju bolest?
– Mikroorganizam koji je uzrokovao tvoju bolest zove se – ti.
– Doktore, je li proizveden antibiotik kadar da, u cilju mog ozdravljenja, usmrti mikroskopskog mene kojim sam inficiran ja?
– Medicinska nauka, nažalost…
Pi-piii…
Zvuk budilnika se, poput eksera, zakucava u glatku plohu mog mozga. Nadam se da sanjam… Pi-piii… Pi-piii… Ako ne sanjam da sam budan nego sam stvarno budan, krajnje je vrijeme da se osovim na noge. Za početak na četiri, a kasnije, kad me kofein, u dobro uvježbanoj kooperaciji sa nikotinom, saždije u mozak i u srce, na dvije. Čovjeka koji pokušava hodati uspravno uporno doživljavam kao biće sa manjkom nogu. Čovjek ne hoda uspravno, on to samo, s vremena na vrijeme, pokušava. Za njega bi, zbog specifične pozicije u lancu ishrane, četiri noge bile previše, ali dvije su premalo. Zašto čovjek, kad je već morao biti načinjen sa nogama, nije načinjen kao tronožac?
Otvaram prozor u nadi da vanjski zrak bar malo manje smrdi nego prdeži koji su se cijele noći izvlačili ispod mog kariranog jorgana. S prozora puca divan pogled na historiju na čijoj lijevoj obali sam, prije nekoliko godina, podigao svoj mali, papirni stan. Historija me, svaki put kada, ljeti, u proljeće i u jesen, na balkonu srčem jutarnju kafu, zbog nekih svojih karakteristika, podsjeti na Miljacku. Ona je, istina, mnogo šira, dublja i bučnija od Miljacke, ali i iz jedne i iz druge širi se isti smrad. I jedna i druga služe za kontinuirani transport govana, samo što u Miljacku sere, piša i odlaže kruti otpad par stotina hiljada stanovnika Sarajeva, dok u historiju sere, piša i odlaže kruti otpad čitav civilizirani svijet. Miljacka, istina samo ponekad, u prosjeku svakih pedesetak godina, pronosi izmasakrirane ljudske leševe, dok na mutežini historije izmasakrirani ljudski leševi plutaju svaki dan.
Iako su Miljacka i historija vrlo slične, među njima postoji nekoliko važnih razlika. Najvažnija razlika između Miljacke i historije sastoji se u tome što su za uređenje korita Miljacke zaduženi komunalno preduzeće Rad i nekoliko ekoloških udruženja, dok je za uređenje korita historije zaduženo nekoliko ambicioznih maloumnika odjevenih u generalske uniforme. Najbolje je držati se što dalje i od jedne i od druge, jer u šta god da upadneš, u historiju ili u Miljacku, ne vele ti iz nje izaći čist.
Pi-piii...
Osvanuo je takozvani novi dan. Tečno vrijeme navaljuje na moju papirnu kuću u namjeri da je, zajedno sa mnom, potopi. Žurim da se umijem, obučem, napunim džepove cigarama i uskočim u cipele. Moram se što prije skloniti na tavan, u podrum ili na neko drugo sigurno mjesto gdje ću, kad, u ponoć, mala kazaljka na satu završi još jedno opisivanje punog kruga, pažljivo opipati svoje odijelo i, sa zadovoljstvom, konstatirati da sam, kao i svaki put do sad kad se tečno vrijeme obruši na moju papirnu arku, ostao suh.
Pi-piii…
