GLOBALNA PIJACA
Prije pada Berlinskog zida,
srijeda je na Popovom Mostu bila pazarni dan.
Ko se želio informirati kako će
u XXI stoljeću izgledati cijeli svijet
nije morao ići daleko –
bilo je dovoljno da,
čim horozi najave dolazak srijede,
obuče kaput, pritegne opanke
i ode na Popov Most.
Popov Most je, vremenom,
uprkos nastojanju nekih konzervativnih krugova
da ga ovjekovječe kao ruralnu enklavu
ukliještenu između
Vučeva, Zelengore, Maglića i Volujaka,
postao drugo ime za civilizirani svijet.
A i srijeda se, da bi sve bilo na svom mjestu,
izlila iz svog uobičajenog korita…
Zahvaljujući srijedi koja je,
kad su joj jednog jutra crijeva zakrčala od gladi,
cijelu ljudsku povijest pojela za doručak,
svaki dan je, uključujući vjerske i državne praznike,
postao pazarni dan.
HISTORIJA
Leškarim na lijevoj obali Historije.
Pušim lulu.
Pecam.
Mašem splavarima
koje život na Vodi veseli.
Smiješim se majstorima što,
stotinjak metara nizvodno,
zidaju most.
Ponekad pljunem u bukove u koje se
(budući sâm na obali)
s vremena na vrijeme
i ispišam.
Nailazi moj rođak Ferid i,
gurajući preda me duhankesu i fajcak,
kaže: Da nije fekalija, Historija
ne bi ni imala vodostaj.
MOJ AUTOPORTRET
Moje postojanje počelo je prije pedeset godina.
Moj život, za razliku od mog postojanja,
još nije počeo.
Moja sudbina je samo jedan u nizu dokaza
da nije isto postojati i biti živ.
Ja nisam ja.
Ja sam mineralni grumen koji se,
jedne vjetrovite novembarske noći,
odlomio od planine
i otkotrljao u bijeli svijet.
Ljudi mi ne vjeruju kad kažem da nisam živ.
Ljude je nemoguće uvjeriti da,
u određenim situacijama,
ne biti mrtav nije isto što i biti živ.
Život nije, shvativši, nakon određenog vremena,
da je boravak u mašini za mljevenje mesa
hiljadu puta udobniji nego boravak u meni,
spakirao kofere i izašao iz mene.
Ne! On je,
shvativši da moja unutrašnjost nije kontaminirana
samo govnima nego i nagaznim minama,
odbio ljubazni poziv Prirode
da na vratima koja vode u zindan
oivičen mojom kožom
pređe prag.
NAŠ VOĐA
Čim je imenovan za visokog državnog
funkcionera, nabujao je i izlio se
iz plitkog korita svoje biografije.
Novinaru jednog uglednog francuskog
lista je, tim povodom, rekao:
Ne mereš naćerat Dunav, boži čoeče,
da se, noliki koliki je, ko kod svoje
kuće osjeća u crijevu od infuzije ili
slamci od Dvojnog C iz koje bi i piš
momka od osamnes godina,
zato što bi ga unutra spopo
napad klaustrofobije, izišo potpuno lud!
Otkako je vječnost postala
konstitutivni element njegovog vremena,
niko više ne umije raspoznati razliku
između historije njegovog naroda
i njegove biografije.
Tokom svečanog ručka u restoranu Palermo,
svakih nekoliko trenutaka,
u njegovom grlu,
sudare se neka velika riječ i veliki zalogaj.
Kapacitet njegovog mozga
obrnuto je srazmjeran
kapacitetu njegovog trbuha.
NJEGOVA AUTOBIOGRAFIJA
Njegova autobiografija će, na kraju, pojesti njegov život.
Njegov život će se, kao komadić metala, rastopiti u sonoj kiselini
njegove autobiografije.
Njegov život će, kad sve bude gotovo, postati jedva vidljiva fusnota
na posljednjoj stranici njegove autobiografije.
U bilješci o autoru na zadnjoj korici njegove autobiografije
o njegovom životu neće biti ni riječi.
Njegova autobiografija bit će tako velika da će,
Čim proguta njegov život koji će joj poslužiti kao predjelo,
progutati cijelu povijest.
Mala povijest će se u njegovoj velikoj autobiografiji otopiti
kao kocka šećera.
Mnogi pišu autobiografije kako bi dokazali
da je njihov dolazak na svijet bio pravo rođenje
a ne spontani pobačaj.
Autobiografija je jedina knjiga u kojoj antropomorfni mikroorganizam
ima priliku funkcionirati kao glavni lik.
Pa ipak, poznavao sam jednog koji je,
uprkos tome što nije silazio sa televizijskih ekrana i naslovnih stranica
štampe, bio tako zanemarljiva pojava
da ni u vlastitoj autobiografiji nije uspio postati glavni lik.
Svaka autobiografija, kad se pažljivo čita, zvuči
kao historija vasione pisana u prvom licu jednine.
PEDESETI ROĐENDAN
Što sam satriji sve više sam siguran da priča o psu kao najboljem
čovjekovom prijatelju nije stilska figura nego istina.
J. A.
Odustao sam od čitanja knjiga napisanih u prvom licu jednine.
Čovjek, kad piše, makar ne pisao takozvanu beletristiku nego
ugovore o kupoprodaji nekretnina,
narudžbenice za kupovinu industrijskih sirovina
ili ažurirao telefonski imenik,
ne spašava maternji jezik,
ekonomsku samoodrživost i
nacionalnu opstojnost
nego sa karoserije svog unutrašnjeg traktora,
namjenski konstruiranog za transport fekalija
od tačke A do tačke B,
golim rukama na bespomoćne listove papira istovara vlasiti smrad.
Odustao sam od ispijanja kafa sa čovjekom koji izgovaranje
svake, svoje i tuđe rečenice,
bez obzira što se većina tih rečenica ne odnosi na
sušenje njegovih jaja,
smanjenje mozga i
povećanje trbuha
nego na događaje koji su prethodili nastanku historije i geografije,
počinje zamjenicom ja.
Odustao sam od listopadnog drveta zvanog čovjek čija krošnja,
za vrijeme sunčanih dana,
na površinu zemlje baca veliku sjenku,
ali ničemu živom što se pod njom pokuša udomiti
ne pravi hlad.
POLICIJSKI SAT
Juče mi je poštar donio rješenje sa potpisom načelika općine
u kome piše da će, ako građevinska sezona, zbog vremenskih
neprilika, ne bude kasnila, za nekoliko mjeseci, i u mojoj glavi
vladati red i mir.
Obavještavamo vas, stoji u rješenju sa potpisom načelnika
općine, da će, u skladu sa zakonom tim i tim, općinskom odlukom
tom i tom i pravilnikom tim i tim, čim ševa zapjeva, u Vašoj glavi
početi izgradnja moderno opremljene policijske stanice.
Općina je sačinila projekat, izdala građevinsku dozvolu, ovjerila
urbanističku saglasnost i u sredstvima javnog informisanja objavila
tender za izbor najpovoljnijeg izvođača građevinskih radova.
Vrijeme koje će, nakon svečanog puštanja u rad novoizgrađenog
objekta, u prisustvu brojnih uglednih zvanica iz
političkog,
privrednog,
vjerskog i
kulturnog
života naše zemlje,
proticati kroz Vašu glavu neće se više zvati vrijeme
nego policijski sat.
– Vrijeme je, gospodine načelniče, uključujući i vrijeme koje protiče
kroz moju glavu, beskrajno uže na koji historija vješa svoje usrane
gaće da se provjetre. Vrijeme je, onog trenutka kad je prvi čovjek u njemu
za svoju porodicu sagradio kuću, prestalo biti ono čime se Bog zaklinje
i postalo policijski sat.
RIJEČI
Džoni Štulić je u jednoj pjesmi konstatirao:
Riječi, gospodaru, sijeku kao nož.
Branko Miljković je napisao najkraću pjesmu
u povijesti pjesmopisanja: Ubi me prejaka riječ.
Pa ipak, glavu dajem da bi jadnik
koji za nekoliko trenutaka treba da bude zaklan
bio mnogo sretniji kad bi nad njegovim vratom,
umjesto krvnikovog noža, sijevnula riječ.
Čovjek koji će, čim njegov ubica
povuče zadnji dim i zgnječi opušak,
biti ustrijeljen kao ker
dao bi sve na svijetu da iz vatrenog oružja
uperenog u njegovo srce, umjesto metka,
izleti prejaka riječ.
Ako Miljković ne laže, ako
ga je prejaka riječ stvarno ubila, zašto je,
da bi svoju smrt učinio vjerodostojnom,
morao omastiti konopac?
Većina ljudi vjeruje
da riječi ne služe za sporazumijevanje
nego za bombardovanje neprijateljskih položaja.
Oni ljudski jezik ne doživljavaju kao kuću bitka
nego kao javnu kuću i,
što je sa aspekta nauke o jeziku mnogo važnije,
kao municijski magacin.
A bitak?
Sudbina bitka, po mišljenju jezikoslovaca koji vjeruju
da Martin Heidegger nije bio filozof nego magarac,
nije da se udomi u jeziku
nego da živi i umre kao beskućnik.
UMJETNICI
Bosanskohercegovački umjetnici stalno rondaju
na državu. Oni na državu ne rondaju zato što je
korumpirana, neefikasna i nedemokratska
nego što je slijepa i gluha za njihovu genijalnost.
Dužnost umjetnika,
po mišljenju bosanskohercegovačkih umjetnika,
nije da na državu rondaju zato što je
korumpirana, neefikasna i nedemokratska.
Dužnost umjetnika je da na državu rondaju zato
što, otkako je, u proljeće 1992. godine,
postala suverena i nedjeljiva,
tvrdoglavo odbija da se,
presipajući pare poreskih obveznika
iz šupljeg u prazno,
posveti finansiranju njihovih projekata.
Bosanskohercegovački umjetnici tako pokazuju
da ne znaju ni šta je država ni šta je umjetnost.
Do tih plačipičaka još uvijek nije doprla vijest
da umjetnik, čim država postane njegov saveznik,
prestaje biti umjetnik i postaje portparol.
Smrt umjetnosti je, po mišljenju nekih suvremenih
teoretičara, nastupila onoga dana kad su umjetnici
presavili tabak i na adresu države poslali zahtjev
da se, napokon, smiluje i da im, umjesto batina,
počne davati pare.
