Samo je on znao da mi priredi takvo iznenađenje. Traka koja se dugo vuče u jednoj liniji, da bi načinila zaokret kada se najmanje nadaš. Mirovanje koje se nataloži i probije branu.
Škripa u nedjeljno podne – to je mogao biti samo on.
Čim sam ga ugledala na kapiji znala sam da je u nekom nesvakidašnjem raspoloženju. Nije to bila još jedna u nizu njegovih uobičajenih jesenjih posjeta. Čak i njih je u planovima tretirao kao sporedne stavke, prethodnice glavne namjere – radije se oslanjao na telefon, ili, s vremena na vrijeme, na nešto duži mejl. Drugo ga je vuklo gradu. Volio je da prošeta bulevarima zastrtim lišćem, dojadili bi mu uvijek isti četinari čije iglice prekrivaju planinsku varoš poput ofucanog ćilima. Ovoga puta postojao je povod. Zračio je iz njega. Godinama unazad Časlava pamtim isključivo kao smjernog čovjeka koji se bliži šezdesetoj. S pretjeranom posvećenošću prepuštao se ulozi skoro pa starca. U mojoj podsvijesti stvorio je sliku monolita, a sada je izgledao kao da se naglo podmladio. Gotovo da sam se stresla dok sam iza zavjese pratila kako poskakuje po stazi i melodično kuca u vrata.
Poljubio me je, nazvao sestricom; zavalio se u trosjed raširivši ruke na naslonu kao da želi zagrliti čitav svijet. Krišom sam pogledala Gordana – i on je bio zbunjen. Tek iz trećeg pokušaja uspio je da ispravi kraj tepiha koji se podvrnuo ispod stolice.
Moj brat nas je uporno držao u neizvjesnosti. Kroz taj šljašteći oklop nijesam mogla naslutiti ništa.
Baš sam htjela da prekinem tišinu, sa oprezom ili bez njega, kada je rekao:
„A djeca?“
Nema sumnje: nešto je krupno u pitanju.
„Nijesu tu. Marija ode u grad, Nikola na trim-stazu.“
„Aha“, reče i blago zaljulja glavu, gledajući u stranu. Nadao se punom sastavu.
Zakašljao se i objavio:
„Ja sam našao ženu.“
Dobro sam čula. Poznavala sam ga odlično da bih mu lovila bilo kakvu dvosmislenost; ipak, mada se sve protivilo tome, novost me je toliko začudila da sam istog trena sklopila alternativni scenario. Našao ženu koja bi se, nakon Oliverine smrti, starala o njegovoj kući?
„Vjerovali ili ne, ja sam se zaljubio“, otklonio je svaku sumnju.
Samo sam, kao iz daljine, čula Gordanovo „Pa, neka je sa srećom“. Nije trebalo to da kaže, nije mi dao ni trenutak da razmislim. Odmah mu je omogućio prednost. Ili je izraz na mom licu bio toliko tupav da je jedino tako mogao izvući stvar. O da, naknadno sam osjetila zahvalnost. Časlav se smiješio, čekajući me. Kada je već dotle došlo, nije mi bilo druge sam da ostanem po strani: on je bio taj koji je diktirao pravila igre.
„Brate, drago mi je. A ko je izabranica, ako nije preuranjeno?“
„Nije, zašto bi bilo. Marica se zove. Marica Kostić. Generacija smo, znamo se iz škole. Sudija je. U stvari, bila je – nedavno se penzionisala.“
Ruke su mu sada bile položene na kauču, ramena opuštena. Ličio je na školarca koji se uzda u sažetost svojih odgovora. Oduvijek je tako nastupao kada se suočavao s gomilom neizgovorenih pitanja.
„Šta planirate?“, upitala sam i odmah se pokajala što preskačem toliku prazninu. Istrčavala sam se.
„Ako misliš na formalnosti, zasad ne planiramo vjenčanje. A što se tiče ostalog – već smo počeli da živimo zajedno. Uselila se kod mene.“
Nakon toga sve se počelo odvijati van moje kontrole – istina, ne u potpunosti, jer je jedan dio mene ostao rezervisan – ponovna čestitka (sada je to zvučalo iskrenije, nekako utvrđeno), poljupci, pa nazdravljanje rakijom starom petnaestak godina. Umalo i da zapjevamo. Časlav je blistao od sreće. Na kraju je odnekud izvukao usnu harmoniku i zasvirao „Lambadu“. U tom trenutku bila sam zadovoljna. Loši predosjećaji ustuknuli su pred prizorom njegovog nasmijanog lika. Alkohol i muzika umirili su one opominjuće signale u dubini moje svijesti, ostavljajući po strani sestrinsku odgovornost isto kao što se ostavlja oružje prilikom ulaska na neko važno mjesto.
Uveče sam se prepustila detaljnom razmišljanju. Povratila sam suzdržanost. Teško je bilo istovremeno biti pravedan i kritičan – jedna pozicija automatski je potirala drugu. Vrtila sam se ukrug. Ako bih rekla sebi da ima pravo na novi život, u glavi bi mi iskrsle njegove pozne godine, opasnosti koje nosi zavjetovanje matorih samaca, pa još stranaca, spoj koji po prirodi stvari podrazumijeva više patnje nego li užitka. Rizik, partija ruskog ruleta s malo preostalih lažnjaka. S druge strane, nalet pesimizma redovno se završavao preokretom, blagonaklonim odobravanjem. Kao da me je laso vraćalo iz galopa. On je imao posebno pravo na to, razlozi su bili na njegovoj strani. Dug brak bez djece, a zatim grom iz vedra neba − Oliverin infarkt, koji je bio uvod u opasan prelazni period, period samoće. Star za preporod, ali i mlad za iščekivanje da vrijeme učini svoje. I, što me je najviše plašilo: lišen mladalačke privilegije da bude izbirljiv.
Otvorila sam laptop. Potražila naše posljednje prepiske. Telefonom se služio iz navike, radi održavanja manje-više redovnog kontakta; mejlom se povjeravao, odgovarala mu je ta distanca. Za njega je sve izvan šturih izvještaja o zdravlju i svakodnevici zahtijevalo ozbiljniji pristup. Polagao je u pripremu kao kakav savjesni advokat. Telefon ga je stavljao pred svršen čin.
Kraj juna, dva sata iza ponoći. Priznaje da se navikao na nedostatak, ali samo da bi zaključio kako nema razloga da ga ne nadomjesti nečim novim. Ljeto je, i gore je toplije, prilika je to da više izlazi. Obilato koristi svoju slobodu. Već je stekao zanimljiva poznanstva. Ima, kaže, nešto uzbudljivo u tome – tek kad zagrebeš ispod površine shvatiš da su ograničenja samo izgovori za ličnu pasivnost. Čitav jedan svijet živi u sjenci okoštalih normi. I ta sjenka mu ne smeta; dakle, kao da je nema. Besmislena je kao i korota.
Moji odgovori bili su kraći. Uhvatila bih sebe kako u mislima sastavljam čitavu kolonu upozorenja, a na ekranu su se pojavljivali samo umjereni izrazi podrške, naklonost koja se podrazumijeva, koju nameće krvna veza. No, u tim suvoparnim redovima bila je primjetna jedna konstanta. Nikada ne bih propustila da umetnem klicu brige. Uz manje varijacije, ona se svodila na sljedeće: ako planovi budu išli tako daleko, godine se ne smiju zanemarivati. Može se naletjeti na nešto.
Došao je ponovo mjesec dana kasnije. Ovog puta s njom. Marica se pokazala kao vedra i tiha žena. Otkako sam je vidjela, bilo mi je nešto čudno u vezi s njenom pojavom. Vršnjaci? Djelovala je barem pet godina starije. I to ne samo zbog naborane spoljašnjosti, već pomalo mutnog pogleda i skrušenosti u držanju i pokretima. Svoje sudove uzela sam zdravo za gotovo. Bilo je u meni isuviše sumnjičavosti i predubjeđenja: savladali su me, napravili od mene narogušenog lovca na vještice. Potrudila sam se da joj uputim najsrdačniji osmijeh. Pa šta ako je djelovala starije – žene brže stare, ali duže žive. Tako je udešeno. Nepravedna kompenzacija zbog koje ne vrijedi trošiti nerve. Posmatrala sam Časlava dok im je komično opisivao nevolje s Nikolinim pubertetom. Nas dvoje smo daleko od te faze. Ne želim da budem bračni hipohondar.
Marica je odsutno gledala u voće na stolu. Njih dvojica su se razgalamili, kako je i mogla doći do izražaja. Odlučila sam da je animiram.
„Jeste li se snašli?“
„Da, mada i nije bilo nekog posla“, prošaptala je. „Časlav je sve prethodno sredio.“
Pomislila sam da zbog nečega ne bi voljela da on to čuje.
„I kakav je život kod njega? Kako mi se snalazi?“, namjerno sam zadirala dublje. Uostalom, zar ima nečeg neobičnog u interesovanju rođene sestre?
„Odlično, bez greške. Vjerujte, Časlav je jedno divno stvorenje.“
Sadašnjost ti daje prednost, makar prošlost bila puna zajedničkih uspomena. Ona je to odlično znala, čim je olako, uprkos tako kratkom vremenu, dala sebi za pravo da mi osvježava memoriju, da između brata i sestre podiže zid. Moja znatiželja pokrenula joj je odbrambeni mehanizam. Međutim, nije me se mnogo ticalo to potajno naglašavanje nadmoći. Nešto drugo sam uočila: Marica nije šaputala. Taj promukli, utanjeni glas, koji kao da je prezao od povišenog tonaliteta – to je bio njen način govora. Opet sam natjerala sebe da usporim. Zar je trebalo da prvi susret uništim ponašajući se poput previše agilnog detektiva, onoga koji u svemu vidi naznake zavjere? Stvarnost se odvijala preda mnom, a ne iza kulisa. Vidjela sam čovjeka koji odavno nije bio tako veseo. Vidjela sam ženu koja ga je sa ljubavlju držala ispod ruke, klimajući potvrdno na sve što bi on rekao. Pospane oči i promukao glas momentalno sam pripisala prehladi. I stavila tačku na ovu isljedničku igru.
„Kako ti se čini?“, upitala sam Gordana čim smo za njima zatvorili vrata.
„Pa fina je. Prijatna, nenametljiva…“
„Možda i više nego što bi trebalo, a?“
„Ostavi se ti mjerenja“, rekao je i zagrlio me. „Vjeruj mi da je njemu potaman. Valjda nije lud da u tim godinama žudi za nekakvim brbljivim komandosom.“
Naredna dva mjeseca mejlovi su izostali. Javljao se samo telefonom, da potvrdi kako sve teče kao po loju. Daleko od toga da su bili kućni par. Nije ih držalo mjesto. Išli su u šetnje, u restorane, obilazili izložbe i književne večeri. Bilo mi je neobično što ne navraćaju, iako su često boravili u gradu. Trudio se da joj ugodi. Sve su prilike da je upravo ona bila ta koja je insistirala da budu sami, da se bolje upoznaju, da se vežu jedno za drugo. Stroga formula, koja je trebalo da donese osvježenje – izolacija od navika i uticaja, od utrenirane prošlosti. Opet, ni njega nijesam mogla doživljavati kao zaslijepljenog tinejdžera. Prisjećala sam se Olivere, njenog krupnog, nevještog tijela i njene hazarderske vezanosti za domaćinstvo. Marica je bila drugačija. Povučena pred drugima, a sa njim hitra, zahtjevna. On ju je pratio u stopu. Ne znam zašto me je toliko ježila slika zaljubljenih ilegalaca. Koliku sam važnost mogla imati u njihovom uzletu? Bili su dovoljni sami sebi. Proživljavali su drugu mladost, neopterećeni polaganjem računa.
Jednom me je nazvao da bi me obavijestio kako uskoro staje na ludi kamen. Upravo to je rekao – na ludi kamen. Pomislila sam da je potpuno šenuo.
„Otkud to sad?“
„Dugo smo razmišljali, znaš…“, telefon je pojačao prizvuk nevoljnog pravdanja. „Shvatili smo da je tako najbolje. Nema potrebe da se ustručavamo.“
„Misliš da će to učiniti vašu vezu boljom?“, nesmotreno sam uzvratila.
„Nema tu šta da se poboljšava. Sve je u najboljem redu, baš zato nas ništa ne sprečava da i to obavimo. Biramo model koji najviše odgovara našim godinama. I to je sve.“
Malo je falilo da mu počnem s nabrajanjem kakve sve izazove donosi takva odluka, ali opet sam prećutala. Bilo mi je jasno da je na ivici da me stavi na svoje mjesto. Prevaziđena sam. Već je bio u fazi prihvatanja novih, djelotvornijih metoda; moji savjeti bili bi shvaćeni kao pridike posesivnog stvora koji uživa da drži stvari pod okom. Postojala je opasnost da se briga u njegovim očima izokrene u urotu. Ostatak je bio čist deja-vu: čestitka, uzdasi, razmjena škakljivih šala. Spustila sam slušalicu s mješavinom nade i zebnje. Osjećanje da ne može biti bliskije mom mršavom odabiru – stalno sam se priklanjala manjem zlu, misleći da zajedno biramo poteze koji će se posložiti u pat poziciju, prihvatljivu i za njega i za mene.
Nedugo potom, uslijedio je poziv. Sjećam se da je bila vjetrovita subota. Zvono telefona mahnito se prolomilo u tišini jutra.
„Još uvijek je živ, još uvijek…“, zavapio je ženski glas sa druge strane, ne čekajući da se javim. Kroz ridanje sam prepoznala nazalni ton sestre od tetke. Živjela je prekoputa Časlava.
„Branka, priberi se. Šta se dogodilo?“
„Časlav“, procijedila je s mukom. Srce mi je već bilo u grlu. „Na aparatima je. Pucao je sebi u sljepoočnicu.“
Prvo sam osjetila kako mi vazduh brzo struji dušnikom, pa kako postaje rijedak. Svoj krik nijesam čula; sreća pa se tu našao Gordan, inače bih završila na podu. Posadio me je u fotelju kao šlogiranu. Djeca su nijemo stajala na vratima. Sva sam se pretvorila u zapomaganje, dok mi se svijest kidala i rasipala u haos blještavih oštrica. Vikala sam: „Zašto, budalo, zašto, kao da je jedina na svijetu!“
Već u idućem trenutku sav svoj nemoćni bijes usmjerila sam ka njegovom činu. Kao da me je neko surovo zavitlavao. Uhvatila sam se za sjećanje kao za posljednju slamku spasa: on je bio taj koji se oduvijek protivio samoubistvu, on bi svakog nesrećnika iz crne hronike optuživao za nepromišljenost, kukavičluk, izdaju ljudskog. Gotovo da sam mogla čuti odjek njegovih riječi: „Šta je to toliko moćno što čovjeka može natjerati da digne ruku na sebe?“
Prvobitna sumnja ostala je uz mene i kad sam se malo povratila. Ostavila ga je pred vjenčanje. Nije mu mogla zadati žešći udarac. Bila sam spremna da odmah uzmem Gordanov kolt, odjurim iz kuće i presudim joj.
A onda smo saznali da je i ona u bolnici. Ništa mi nije bilo jasno. Branka je napokon smogla snage i ispričala sve: ispostavilo se da je Marica od njega čitavo vrijeme krila bolest. Onaj glas, držanje… U glavi mi se polako sklapao mozaik užasa. Izmorio ju je dinamičan ritam. Kolabirala je u noći kada je sa ustezanjem prihvatila šolju rasola. Doktor nije okolišao. Lupus. Disfunkcija bubrega. Nedopustivi izostanci sa dijaliza.
„Vidite li sve ove bolesnike ovdje?“, rekao je kad ga je upitao koliko je ozbiljno. „Vaša žena je najteži među njima.“
To ga je dotuklo.
Sve te jezive pojedinosti nanizao je Branki prethodne večeri, pošto se vratio iz bolnice. Klela se da nije mogla naslutiti, da ga ništa nije odavalo… U zoru je čula pucanj. Našla ga je napolju, iza garaže. Rekli su da zbog zime nije ostao na mjestu mrtav – rupa na sljepoočnici se suzila i usporila krvarenje.
Mozak mu je još nekoliko sati pulsirao u krvi, a potom se ugasio.
Za sobom nije ostavio trag, ni pismo, ni poruku, ni jednu jedinu riječ. Poražava me i tješi što je u svojim posljednjim satima mislio na mene. Na ono što mi je govorio o samoubicama. Znam zašto nije pisao. Objašnjavanje očajničkog postupka ličilo bi na podrugljivi epitaf. Mislio je na mene, na to koliko ću ga osuđivati.
