O vremenima starim i novim čitam u knjizi „Bejrut“, novinara i istoričara Samira Kasira, istraživača hronike grada od nastanka do današnjih dana. Kasirova knjiga od sedam stotina stranica, moj vodič kroz Bejrut, detaljna je istoriografija vrednog tragaoca za fragmentima prošlosti nestalim usled izgradnje i nemara, francuskog đaka i profesora na bejrutskom Univerzitetu „Sen Žozef“, a ujedno poetska meditacija koja počinje rečima: „Postoje mesta koja pobuđuju lirizam.“ Retko koji grad je pun istorije kao Bejrut, mada je ta istorija prekrivena slojevima betona i najveći njen deo ostaće zauvek tu. Stolećima su građani Bejruta prelazili preko rimskih termi otkrivenim tek krajem šezdesetih godina tokom gradnje bankarskog kompleksa.
Kasir, poreklom iz Sirije, aktivno uključen u politiku, nastradao je 2005. kada je pod njegov automobil podmetnuta bomba. Mnoga dešavanja u gradu Kasir je predvideo kroz prizmu istorije, znajući da će zemlja i stanovništvo reagovati na sve što se dešava jer „kada Sirija ima upalu pluća, Liban kašlje“. Kroz porozne granice prelivaju se sukobi i na teritoriji male zemlje dobijaju druga značenja i razmere. Zapisi o turskom vremenu te posledicama odluka zapadnog sveta i porte iz Istambula na Siriju i bejrutski vilajet, čine se aktuelniji više nego ikada. Liban je, kako piše Kasir, dovoljno daleko da bi izgledao egzotično posetiocu sa Zapada a istovremeno dovoljno pod uticajem Zapada da ne deluje sasvim strano.
*
Savremeni Liban odstupa od stereotipne predstave kakvu Evropljanin često ima o arapskom svetu. Razlozi njegove posebnosti su najpre u prisutnosti hrišćana koji čine jednu trećinu stanovništva, kao i neposredna izloženost Zapadu tokom dugih vekova. O tome čitam u knjizi „Istorija modernog Libana“ Favaza Trabulsija kroz koju se, iako je nekoliko puta manjeg obima od Kasirove, teško probijam. Trabulsijeva knjiga, sa crno-belom fotografijom konjanika pod turbanom i puškom, sažetim stilom prati događaje koji su odredili glavne smernice libanske istorije. U brižljivo baždarenim pasusima i poglavljima nižu se uzroci, povodi, posledice neposredne i dugoročne, logičnim sledom kao da drugačije nije moglo biti. Rečenice slede isti takt, nema suvišnih prideva niti sentimentalnog traganja za trenucima iz prošlosti.
Kroz duge rečenice Kasirove knjige živopisno se nižu senke i svetlosti prošlosti, promiču razne ličnosti – vizionari i inovatori, paše i generali, diplomate i vojskovođe. Najzanimljivije je poglavlje o emiru Fakredinu, živeo je od 1572. do 1635, vodio bitke protiv sultanove vojske. Emirov životopis ima mediteranske koordinate. Bio je u Firenci i Napulju, gde je naučio italijanski jezik i napajao se umetnošću i filozofijom renesanse na njenom izvorištu, sanjajući da je prenese u svoj emirat, u jezgro libanske države. Ime vladara je ostalo u kolektivnoj svesti Libanaca u obliku Fakredin, a Italijani su mu dali svoj zvuk: Fakardino. Emir, čija je romansirana biografija iz pera britanskog arabiste Teda Gortona sada bestseler u bejrutskim knjižarama, pokušao je uz pomoć saveznika sa Zapada ojačati nezavisnost svog emirata. Maronitima, pripadnicima istočne katoličke crkve, Fakredin je poverio prvu štampariju a jezuitima brojne škole.
Neki pišu da je Turska carevina žmurila nekoliko godina na jedno oko, drugi da je bila zaokupljena dešavanjima u prestonici, treći da je za procvat Fakredinovog emirata koji se na kraju protezao od Alepa na severu i Jerusalima na jugu najzaslužnije njegovo umeće da vešto balansira savezništvo na Zapadu sa prilikama na Istoku. Boraveći dve godine na dvoru Kozima Medičija, a potom na Siciliji i u Napulju kao gost Pedra Hirona, španskog vicekralja, Fakredin se trudio da dobije vojnu pomoć do koje nikada nije došlo, pa je sa dvojicom sinova optužen za izdaju carstva i vezan odveden u carigradsku tamnicu, gde im je suđeno i gde su pogubljeni.
I o ovom događaju istorija je zabeležila različite priče. Fakredinov lekar, franjevac Etjen Rože, piše da je emir, kriomice, primio hrišćansku veru, a odmah po pogubljenju počele su kružiti legende da su sinovi pošteđeni, ili je pošteđen samo mlađi i pod drugim imenom nastavio služiti sultanu i čak postao ambasador carevine u jednoj dalekoj zemlji. Ostale su legende, ali i Fakredinova palata od sivožutog kamena u Dar-el-Kamaru, četrdesetak kilometara od Bejruta, danas muzej voštanih figura, emirova džamija i fontana ispred nje, izgrađena kasnije.
Trgovačkih i političkih veza Libana sa Evropom bilo je oduvek sa libanskih obala. U Sidonu, krstaši su zamak podigli u trinaestom veku verujući kao i svi osvajači da će ostati večno, ali je „tvrđava na moru“, kako je zovu ovde, tokom vekova pretrpela brojna razaranja. Obnovio ju je u sedamnaestom veku Fakredin, koji bi u Sidonu boravio u letnjim mesecima napuštajući svoj dvorac u libanskim planinama. Razaranja i topovskih đuladi, vojskovođa spremnih da unište grad zarad vojne strategije, bilo je više nego vladara koji su gradili veze sa svetom poput emira, poliglote i erudite koji je želeo da Liban bude deo modernog Mediterana, te je u Sidonu podigao han za francuske i italijanske trgovce.
*
U hronikama su zabeleženi događaji koji prate nastanak prvih škola i univerziteta (jedno poglavlje u Kasirovoj knjizi nosi naslov „Između Bostona i Rima“). Među američkim univerzitetima izdvaja se American University of Beirut, u starome zdanju Sirijskog protestantskog koledža koji je 1866. osnovao Danijel Blis, američki misionar koji je ceo svoj život posvetio podizanju univerziteta u Bejrutu, uz brojna putovanja do Amerike da bi dobio potrebna sredstva. Usklađivao je interese Istambula, čije je prosvetne zakone Bejrut morao slediti, sa željama i očekivanjima bejrutskih uticajnih porodica da se nastava drži na engleskom i arapskom, kako je i danas.
Blis je umro 1916, nekoliko godina pre pada Turskog carstva. Njegova bista stoji u kampusu prepunom zelenila. Ovo je najlepši park u gradu, na klupama su mesingane pločice sa ugraviranim posvetama parova koji su se ovde upoznali u studentskim danima, porukama zahvalnosti roditeljima za školovanje. Misionarska skromnost osnivača univerziteta izbledela je tokom vremena. Pored Libanaca ima studenata iz arapskih zemalja koji vikendom prolaze gradom u skupim kabrioletima. Školarina je u hiljadama dolara, ali manja nego na prestižnim univerzitetima u Sjedinjenim Državama. A na travnatoj površini kampusa koju zovu „oval“ prohodala su mnoga deca, nemajući drugi prostor u gradu za mekan pad na travu.
*
Kasirovu knjigu „Bejrut“ poklonio mi je Roni Čatah, istoričar koji je završio studije u Americi i koga smo upoznali odmah po dolasku u Liban. Bio je naš vodič kroz grad. „Ronijeva tura“, kako ju je oglašavao na internetu, bila je prvi dodir sa gradom mnogim strancima u Bejrutu. Riđ, sa „ajpedom“ u ruci i savršenim američkim akcentom, najmanje je ličio na Libanca. U decembru 2013. ubijen je na bejrutskom keju Ronijev otac, Muhamed Čatah, bivši ambasador Libana u Vašingtonu i savetnik ranije ubijenog premijera Rafika Haririja.
Pred Novu godinu, na ulicama je prodavano crveno cveće, božićnjak, a u supermarketima su se čule Božićne pesme. Čatah je ubijen kao i Kasir, na bejrutski način, auto-bombom, čiji su geleri osim njega usmrtili još osmoro ljudi i ranili desetine. Bomba je odjeknula jače od nekih koje su odnele više života, ne samo što se radilo o zvaničniku i javnoj ličnosti, već i zbog mesta napada, na Kornišu, u blizini hotela „Fenikija“, nekoliko stotina metara od mesta gde je 2005. ubijen Hariri. U „Dejli staru“, novinama na engleskom jeziku, videli smo lica iskrivljena od bola. Roni ne vodi više turiste kroz grad, Bejrućani kažu da je otišao u Ameriku, ugasivši profil na društvenim mrežama.
*
Iskustvo rata u Libanu je još uvek sveže a hronika bliske prošlosti prepliće se sa sadašnjošću. Tragova građanskog rata ima, posebno na periferiji, dok u centru na rat podseća pre svega hotel „Holidej In“, čije zdanje i dalje stoji sa rupama od granata jer njegov vlasnik, kuvajtski emir, odbija da ga proda ili obnovi. Donedavno je na zgradi stajao i logo hotela, kojem je sudbina bila da postane simbol građanskog rata. U novinama su ostale slike sa otvaranja 1974. godine, vidi se ulaz sa mermernim stepenicama i velikim svetlima. Na poslednjem spratu bio je „Sky bar“, mesto okupljanja bejrutske elite i zalivske biznis aristokratije.
Sa mesta gde su se nekada pili kokteli i odakle se Bejrut vidi kao na dlanu, vire kržljave i iskrivljene grane i buseni korova. Zgradu čuva libanska vojska, fotografisanje je zabranjeno. U stražarnici prekrivenoj kamuflažnom tkaninom vojnici pripaljuju cigarete, otvaraju kapiju da prođe džip ili kamion i posmatraju šta se događa s druge strane ulice gde se nalazi prodavnica suvenira sa najvišim cenama u Bejrutu.
„Hotelski rat“. Mediji su brzo skovali ovaj naziv 1975. kada su se zaraćene strane borile za nekoliko hotela u gradu, na važnim strateškim lokacijama. Nameštaj iz „Holidej Ina“ razgrabljen je brzo. Ponekad se na internet aukciji nađe šolja, kašika i neki komad nameštaja uzet pre skoro četiri decenije iz hotela. Libanski građanski rat zauzeo je u svetskim medijima mesto koje je prethodno imao rat u Vijetnamu. Po okončanju libanskog rata, pažnju medija zaokupili su sukobi u bivšoj Jugoslaviji, gde se sarajevski „Holidej In“, kao u Bejrutu, našao usred ratnog sukoba. Podudarnosti sa bivšom Jugoslavijom i njenom republikom u kojoj je ratni sukob doživeo najveće razmere – Bosnom – ima mnogo. Mnoge asocijacije nudi i film „Zapadni Bejrut“ snimljen 1998. godine.
Film prati odrastanje dvojice dečaka iz zapadnog Bejruta neposredno uoči ratnih zbivanja i posle, kada je rat već uhvatio maha. Pošto su snimili nekoliko filmova „super osmicom“, dečaci pokušavaju doći do fotografske radnje u istočnom delu grada, iza same granice. Početak filma podseća na različite prognoze pred početak jugoslovenske tragedije, koju su mnogi građani Sarajeva smatrali nezamislivom verujući da će se sve završiti sa nekoliko incidenata.
Scena iz filma: nakon terorističkog napada u gradu u je nastradalo nekoliko ljudi, otac dolazi kući, žena i sin ga čekaju, na stolu je humus spremljen za večeru. Majka je uznemirena, govori da će rat sasvim izvesno početi a otac kaže da rat ne može početi jer „ovo je Bejrut“. Film prati narastanje verskih strasti, slabljenje građanskog sloja, bogaćenje ratnih profitera. Nakon prvih bombi i rafala, podignute su rampe i barikade a red zavode lokalni momci koje su Bejrućani nazivali po turskom „kabadahije“. Škole prestaju sa radom a neočekivani događaji postaju deo svakodnevnice koju ljudi prihvataju uviđajući da će rat trajati dugo.
A potrajao je deceniju i po. Prelazaka iz jednog u drugi deo grada je bilo, ne samo u filmu. Naš komšija u Bejrutu, vlasnik prodavnice hrane, priča kako je nekoliko ratnih godina proveo u fabrici cipela u „hrišćanskom delu grada“, ostajući tamo po nekoliko meseci. Centar istočnog dela grada, „Downtown“, u potpunosti je obnovljen. Radove je izveo „Solider“, firma bivšeg premijera Libana, Rafika Haririja, čija se slika, sa gustim obrvama i brkovima, nalazi skoro u svakoj prodavnici.
Građani Bejruta retko spominju rat. Čini se da je razlog tome namera da se potiskivanjem izbriše sećanje na ratno vreme; Kasir piše da je rat trajao dugo i sa različitim intenzitetom u pojedinim delovima grada i zemlje, ali se život u ratnom periodu ipak odvijao relativno normalno. Možda je ovo uslovila crta koju sve više uviđam kod poznanika i prijatelja iz Bejruta – flegmatičnost, težnja da se ne uzbuđuju pred velikim zbivanjima nego da se usmere na svakodnevne poslove. Ali, pre svega, postoji verovanje kako je svakom sudbina zapisana.
*
Knjiga neumornog hroničara Bejruta Samira Kasira stoji kraj mog uzglavlja – više ne čitam redom, nasumično otvaram stranice, povesti o ratnicima i ljudima od pera prelaze pragove prošlosti dok me obuzima san, a ja bih da zagrlim kao brata Kasira, koji je, stradavši od bombe, platio glavom svoje pisanje na mestu gde istorija postaje književnost, a politika romantična želja za mirom.