Dejan Tešić, „Težina groma“, Planjax, Tešanj, 2023.
Zbirka pjesama „Težina groma“ Dejana Tešića (Sarajevo, 1991) tematikom i poetskom strukturom nastavlja tradiciju lirskog pjevanja koje ima filozofsku i mitsku potku u osnovi stiha. Misterij samoće, egzistencijalna pozicija autora sadrži „ja“ naspram „drugi“ i „mnoštvo“. Mladalačka ljubav fabulira kanconijer koji predstavlja središnji dio zbirke, a prožima je i cijelu. Motivacijska osnova može se imenovati kao neoromantizam, istina filozofičan, bez atributa ironije, apsurda i komike, te u tom smislu nije avangardan, ali je egzistencijalno uporediv sa poezijom Pasternaka koji je tražio „srž suštine“ kao odrednicu poezije.
Struktura tematskog sloja u Tešićevoj zbirci ima u naslovu dvije lekseme – težina i grom. Težina je u fizičkom smislu proporcionalna masi, a u metafizičkom ona je otjelovljena, pripisana božanskoj sili Gromovnika sa Olimpa. U modernom značenju to je vrhunaravna uprava nad čovjekom, u klasičnom značenju sudbonosna projekcija, što autor naziva „rubno postojanje“.
Ako se grom shvata kao prirodna pojava, onda je simbolički – katastrofa. Opredjeljujemo se za mitsko značenje – razlog je jednostavan: pjesnik uvodi evokaciju boginje da opjeva stvarnost (ili izmišljenu stvarnost), poput mitskog poziva u Homerovom spjevu.
U Tešićevim pjesmama su Hermes, Persefona, Lotova žena, Afrodita Miloska, Tezej, Demetra, Penelopa, Faeton, sin boga Helija, Janus – simbol dvostrukosti, i niz posrednih asocijacija filozofskog žanra koje imenuju pounutrašnjene oblike stvarnog stanja tijela i duha, na skali samoće, udvajanja i razdvajanja. Uglavnom su to ljubavne slike, zato se profilisao kanconijer kao središnji strukturalni kompozit ove zbirke pjesama.
Boje Tešićeve lirike su bijela, crna, plava, možda još koja, i uvijek su u kontrastu, zato pominje Kandinskog, a pominje i žutu boju ljubomore koja asocira na Antuna Branka Šimića (pjesma žutim treće pjevanje, str. 56) i njegov svijet tragičnog iskustva tjelesnosti i samoće. Pjesnik traži svoje zlatne trenutke:
spuštam se u gašenje
polako,
poput vremena mjerenog bolom;
tamo me čekaju drugi zagrljaji noći
među razbacanim borhesovim riječima
u žeravici uličnih fenjera:
u rasporedu koraka tražim priviđenje
našaranog smisla na platnima kandinskog
(golden hour, str. 87)
Kad pominje „burlesku“, pjesnik podsjeća na boga Peruna Rastka Petrovića, a kad navodi sudbinu Branka Miljkovića, i druge vlastite asocijacije, pjeva o sopstvu, o padu i uzdignuću bića u ljubavi i patnji.
Za pjesnika stalno stanje je unutrašnja tjeskoba: atributi prošlosti, ali i otkrovenja svijeta osvojenog od stvarnosti. Tako stvarnost ponekad ima puno značenje u simbolu kruga, a nekada je samo prateća slika filozofskog pokušaja da se osmisli obesmišljenost svijeta, naglašena već u uvodnoj pjesmi:
jer jednom ću se uspjeti utopiti u beskrajnom moru apsolutnog postojanja
i rasplinuti se u ljetu jednako među svim paocima jednoga točka
dok se točkovi kola koja u krug voze još jednu žetvu ove planete nastavljaju kotrljati
beskonačno i dosadno
sve do posljednje razotkrivene tajne vječnog smisla
jednom napokon bez mene
utopljenika u toj tajni
(klizava je i razrovana cesta, str. 5)
U pjesmi ima političkog tkiva, ali to je pozadina, kao što uvijek jeste za pjesnika koji istražuje samosvojnost bića unutar mnoštva drugih.
Sazrijevanje, iskustvo, po pjesniku oštrica iskustva koja siječe živu kucavicu neba (pjesma most, str. 10) duboko se zasjeca u duhovni sklop emocija. Slike podvlače kontraste ne samo boja nego stanja, što bi se moglo ilustrovati stihovima koje sâm pjesnik imenuje u pjesmi impresionizam kafane (str. 8-9):
cvjetovi će niknuti iz mojih očiju jednog dana
ali trenutno upijam ovaj trenutak predaha
prisjećajući se nedavne akomodacije zjenica
u pokušaju da pročitaju
poruku neba šifrovanu
u misteriji jedne snježne pahulje
prije nego istu preda zemlji
i ne žalim zbog neuspjeha
svakako nije meni namijenjena
Sintagma „misterija jedne snježne pahulje“samo je za nas asocijacija na Volasa Stivensona koji je valorizovao samoću na mnoge načine u trinaest pjesama o ptici kos. Kod našeg pjesnika, ako smo dobro čitali, nema ptica, ali tu je pjev često vrlo dobro označen kao u pjesmama Spektar, Voda, Nevid:
i bijaše mi rečeno: gledaj/uči/saznaj
sivim stubovima znanja
nekim očuvanim zaleđenim
u ledu vječnom nepromjenjivošću
hemijske formule
drugim isklesanim i viđenim
samo sjajem sanjane prošlosti
boje
razlivene delirijumom
hipnotičkog lucidnog sna
psihodelije
o neophodnosti
usavršavanja postojanja
prazne ploče koja iluzornom
konačnošću postanja prva je
prepreka kazivanju smisla
koristi je, uzmi od nje,
nadmaši je, potroši je
uzvisi se
od djelića/kotačića kolektiva
postati je cilj
(spektar, str. 16)
Kontrast je u oporom zapažanju prolaznosti svakodnevnice „između britkog jezika i tupog uma“ (pjesma „Topljenje je nestanak“). Ovo posljednje spušta stihove do prozaičnog.
Navodi sticanje znanja koje proširuje iskustvo – viđeno i doživljeno kroz sjaj prošlog vremena. „Mi“ se pretapa u „ja“:
ja. krug sam
iz krugova zaokruženošću
svojom savršenstvom
shvatanja sveukupnosti
svega kroz mnogoga do
jednog izlazim i postajem.
postojim.
(spektar, str. 17)
Za kolektiv u sebi Marina Cvetajeva je pisala da pjesma postoji tek sa naslovom i ta poetska strukturalna napomena ima značenja i u poeziji Tešića, po struci slaviste. Ići kroz ove stihove preko metafora otkriva koliko je pjesnikov misterij slikovit, koliko su metafore za pjesnika utjeha srebra, a možda bi se, po Tinu Ujeviću, moglo kazati i – utjeha sebra?
Izgubljeno vrijeme o kojem pjeva i Tešić, asocira na Prusta, a šta je drugo umjetnost nego veliki citat, „pobratimstvo lica u svemiru“ – biti pjesnik znači ne biti sam, već biti ono što je krajnji cilj – samosvojan u vrtlogu egzistencije.
nema sjaja, uzalud osmatram rubove
u rubnom postojanju ovom
sad vrijeme moje drugim tokom teče
mada potonem još ponekad
u uspomenu tvog osmjeha
koji se takav više ni ne može ponoviti na tom nekad toliko dragom licu
ostaju tek pjesme stare za rastanke nove
i utjeha srebra:
to ljubav jedna k sebi me zove.
(odjeci, str. 45)
Ljubav je izgaranje i rasplinuće iz potpunog postojanja, iz stvarnosti:
dok kaplju sporim ovim satima
dugotrajno
poput smole
čeznući da oklope mušicu
bogolikim oklopom od jantara
znao si
da isto je
znao si
da neće umjeti
znao si
da postojanje je Ljubav je plamen je pjesma
(metafora zvjezdana, str. 26)
Tešić se odriče straha od Drugog, ali i pored Samoće ovo je socijalno definisana egzistencija, angažovana koliko to poezija uvijek jeste.
Pjesnik traži sebe unutarnjeg. Njegov misterij slikovit je i metaforičan. Uspomene su odraz i odjek pamćenja.
