Zbirka „Dvojnik“ druga je knjiga Marka Bačanovića (1984) i sa autorovim lirskim prvijencem „Dreka pamtivijeka“ (IMIC, Sarajevo, 2019) čuva motivske i stilske veze, prepoznatljiv pjesnički rukopis. Još jednom se radi o opsežnoj kolekciji u formi engleskih soneta, ovaj put sa tri sjedinjena katrena u šesnaestercu, na koje pjesnik dodaje završni distih, svojevrsnu muzičku kodu sa poentom ili inverzijom, što metrički najčešće funkcioniše kao zasebna cjelina.
Opet je filozofija pjesme izatkana iz mitskog sloja, srednjovjekovne tajne unutarnjeg i vanjskog u biću, u stalnoj i pogubnoj moći magije, i svjetlosnoj, slobodoumnoj ideji o oslobođenju od natrulog, preživjelog, umrlog – od ideje do kreacije, od prosuđivanja do ovaploćenja istine, porinuća u dubine i rađanja govora.
Zbirka sadrži dvije cjeline: Knjiga prva (Od tamne tvari do jednoga, Tamna tvar, Duša svijeta, Ravna staza, Povratak u Jedno) i Knjiga druga (Bistra magma duha, Simfonija sfera, Alhemija, Sunčev lovor). Naslov zbirke „Dvojnik“ je enigmatičan – promišljanje o dvojnosti, privid stvarnosti i zbilja privida, čine jedinstvo patnje i bunila. Postanak podvojenog svemira iskri luču – svjetlosni znak. Korak ka svjetlosti pokreće čulnost, negira beščašća okolnosti, a dvojnost u biću je stalni izvor pitanja i odgonetanje Razloga:
Onaj koji kopnom prohodi, nidokud ne dohodeć’,
Zauzima si redove, htijući da jedan je od;
No kraj dohvata svemira, on vječito je premoren,
Te nalazi razlog da produži si mučilišni hod.
(Zemljodohodnik, str. 76)
Dvojnost/podvojenost postaje plodonosan amblem sa koloritom, oslobođen iluzija i aluzija, satvoren iznutra, iznjedren iz stihotvorstva. I sama podjela zbirke na dvije knjige je dvojnost tijela i duha, zemlje i svemira, tame i svjetla.
Biblijska slika postanja i katastrofični prasak vasione prelamaju se u svjetlosti juga i ledenosti sjevera. Prvo kosmičko načelo je rađanje spoznaje u raspadnutim svjetovima. Pjesma Postanak (str. 15) označava korak ka svjetlosti, skidanje okova beščašća okolnosti i mogućnost pjesme da pokreće, kako pjesnik kaže – čulnost:
Prilično je mračno u svjetlovitom ovom pročelju
Što sazidao si korak u jednost da ti slakša,
Obmanom robljen da u najposlijem nekom razdjelu
Pripašće ti slovo i nedogledna r’ječ mudrijaška.
No beščasna ta r’ječ je koju sričeš u okolnosti,
I nisam je ni počuo, a već gnusobom grca,
Moraćeš preporađat’ je u prekrasnoj mogućnosti
Obraćanja pogledom lovačkim i rastvorom srca.
Poprilično je mračno u sjenovitome dometu
Patiska r’ječi one u početku što ne bješe,
Pa uzmi me za ruku sve u padajućem poletu
Pjesme koja nečujna je, a ipak čulnost pokreće.
I proživjećemo postanak podvojenog svemira
Potvrdivog tačno time što samog sebe negira.
(Postanak, str. 15)
Podvojenost u svemiru i dvojnost u biću, slikovno predstavljeno, jeste rađanje stiha. Iz nutrine se rađa, opjesmotvoruje govor. U pjesmi Tajna koja promišlja sve (str. 92) oslikan je unutarnji svijet, dvojnost promišljanja, suditi i biti podanik vječnog lutanja – filozofično i poetsko prosuđivanje. Treba iznjedriti iz sebe JA, stvoriteljstvo ovaplotiti u riječi i dati joj božansko lice obogotvorenja čovjeka. Pjesnik iz dvojnosti stvara Jedno – čisto jezgro stiha:
Sv’jetu je dato da sudi, a nikada ne prosudi,
Ja svojim stvoriteljstvom dokazujem da jesi čovjek
Sa licem božanskim, koje gotovo je da posudi
Zemlji tajnu, što ne otkriva se, nego tek se desi–
Tajnu koja promišlja sve – da ti nisi, a ja jesi.
(Tajna koja promišlja sve, str. 92)
Pjesme More I i More II (str. 10, 11) su oda i harmonija sakralna, kad potoneš i kažeš: more! Napušteno je bojište i biti slobodan nadilazi krivicu napuštanja, jer je to cijena opstanka u vrtlogu ljudskom – na to ukazuje biblijska slika uvire šest nam nebesi u sedmo. U pjesmi Satvor (str. 152), dvojnik je iz svijeta opustošen – beskrv pusta i jetko zaglušenje, ali satvori novo na zgarištu, novi zavjet. Obogotvorenje pjesme u isti je čas izgaranje u dvojnosti bivstva u svijetu, osuđeno na besplodno umiranje ideje, od primisli do misli o smrti: Osluhni kako zgarišta ova prisežu u zavjet / I pjesmu ti poranjaju u rasvite kreacije. U rasvitu se obogotvoruje slovo.
Hramovi i freske su ktitori života:
U bojama nebesnim što prekrasno bukte od strasti,
podari t’jelu bolujućem svoj iscjeliteljski duh,
i dok slušaš kako boja, i gledaš dok zvuk te vlasti,
ne zaboravljaj Razlog – zbog čega ti baš sad si i tu!
(Jedno, str. 97)
Udvajanje bića, otklon misli o bijegu i potonuću, razmeđe smrti i ideje majstor stihotvorstva spaja u dvojnost i zdvojnost, u plamen i otrov znanja. Načelo pjesmotvora on traži izvan pjesničke odore. Dvojnik je unutar bića, svevidjelac, zavodnik i strasnik, ali i znalac tajnovitog puta ka pjesmi. Dvojnik je zastupnik smrtnog potonuća, mrtav i slobodan. Žeđ za slobodom i žeđ za pjesmom simboliše trnov vijenac iz biblijske slike. Dijele se kraljevstvo božije i ljudski naum – dvojnik je tamni dio življenja, a u usponu je pad.
Magija pjesama o dvojniku je danteovska vizija ljudske prirode koja je milosrđe i jeres, peharnik i grobišnik, besputnik i besmrtnik. Od mitskog plesa oko vatre preko vizije potopa do božanskog vrta, gdje još i danas rastu masline (Hortvs Gethsemani, str. 140), protežu se kancone petrarkističke melodije, ali i himnički ton naše srednjovjekovne hagiografije, a onda sonetni preplitaj prešernovskih ljubavnih stihova – ovo su proplamsaji onoga koji je: gledač (…) i slušač viđenog i čuvenog / Navijeni aparat sa vještinama i znanjem (Tanatos, str. 141).
Dok Knjiga prva govori o postanku i stazi povratka iz fragmentarnog svijeta u jednost, Knjiga druga raščinjava magmu duha preko simfonije i alhemije do lovora kojim se ovjenčava pjesmotvorstvo. Mistično vrelo i ekstaza, obelisk poezije, prevazilaze svako duha otuđenje (Lovorište, str. 169). U pjesmi Ravnovjesje (str. 173) koja zatvara zbirku, Kosmički Splavar je posljednje lice u dramskom nizu dvojnikâ, koji je konačno stigao preko pustinje i vrtloga do bestežinske lakoće življenja. Ljubav konačno oslobađa i beznadežnika i fantastu jer su vrata raja i pakla otvorena obogotvorenju čovjeka. Proplamsaji liričnog usijecaju se u narativno tkivo pjesme, oblik formira ali i transformiše spoznaju, grkost i opojnost slika prolazi do tišine. Pejzaži su metaforizirani: I kleči pod nama razastrto veliko odvajanje / i nebo već bl′jedunjavo od okolice svitanja, ili poredbeni: Široka su polja, b′jele njima razletjele ptice, / I sve je u njima slika i obilje oprostivo, ili hiperbolični: Osluškujem tihotom tvoj dalek avetinjski topot / i za prolaskom mističnim tvojim, osjećam ja vjetar! (Odvajanje, str. 135).
Svaki od sto šezdeset Bačanovićevih dvojnika predstavlja poseban oblik manifestacije nutrašnje i međunutrašnje borbe mističnih krajnosti do kojih dosežu sveljudske mogućnosti. Nekada su one reminiscencije na proživljeno, nekada intuitivne reakcije na osnovu kojih se razvija poseban sistem poetičkog poimanja po svemu nesavršenih, kako tuđih, tako i vlastitih ovostranih i onostranih sukobljenih stvarnosti. Onaj drugi je tek podvojeni prvi, a onaj prvi tek „ujednjena“ simplifikacija bezbrojnih drugih. Poseban osvrt zaslužuje svaki moto, stavljen ispred pjesničkih cjelina i upućuje na srodnosti duše i duha, na metafiziku poetskog govora. Unutrašnji monolog u složenoj strukturi „Dvojnika“ preoblikuje svjetski bol evropske romantike u kosmički bol i prepokriva raspukline vremena i prostora nudeći kao moguće rješenje pomirbu sa beskonačnim kontradikcijama, u toliko nam zastranjenom, a opet jedinom poznatom obliku življenja i jedinim nam istinskim posjedom.
Dvojnik je na dobrom putu da ostane dvojnik, a da opet ostvari jedinstvo sa svojim poetskim prapočelom iz kojeg sve proističe i ishodi – sve što je strano, a tako prekrasno i neodvojivo vlastito u smrtnosti kao kolijevci besmrća:
U magline toga multiverzuma pretrčaćemo mrtvi –
Na praznome listu zbijeni u svjetlost – rođeni bez smrti.
(Multiverzum, str. 154).
Marko Bačanović, Dvojnik, Planjax, Tešanj, 2021.