Na peščanoj plaži u Santa Moniki, devojke i mladići igraju frizbi, plastični tanjir proleće kao kometa. Tamo, gde su pesak već nakvasili talasi, deca puštaju zmaja – trče bosonoga, stope ostavljaju trag. I naš trogodišnji sin, čim je ugledao more, skinuo je majicu i pojurio ka vodi. Prilazi talasima dok se povlače a onda, kad pohrle ka njemu, beži. A mala kćerka danas se svemu smeje. Širi oči, pogledom prati šarenog zmaja i žuti frizbi, zatim psa koji laje na more, stresa vodu sa guste dlake a vetar raznosi hladne kapi.
Poslao sam majci fotografije sa kalifornijske plaže. Gledajući slike i prvi sarajevski sneg, napisala je stihove:
Mislila sam da će ti moje reči
jednoga dana značiti mnogo,
a sada dok te gledam
kako u okean trčiš,
kako se u pesku bosonog
opireš utrtom putu i tražiš
svoju stranu,
znam da ćeš na kopno stići,
makar ti na putu stajale
nemani i čarobnice.
Makar vodu iz peska vukao,
makar u planinskom klancu
orlovi brusili kljun o oštre stene,
biće to govor koji ćeš ti razumeti
ovde i tamo,
granice između okeana i neba neće biti.
*
Dalje, od mora, biciklistička staza, gde svako, mlad i star, trči svojom brzinom – u Kaliforniji je bavljenje sportom neodvojiv deo života. Veliki ekran pokazuje temperaturu: sedamdeset farenhajta – preko dvadeset celzijusa. Stazom prolaze devojke na rolšuama, u ružičastim trikoima i sa crvenim novogodišnjim kapama. Sa razglasa se čuju pesme o snegu, sankama i irvasima, ali poslednji dan godine u Santa Moniki lišen je prazničnog dekora kakav od kraja jeseni vlada u velikim gradovima. U Santa Moniki je i u prazične dane sve u znaku uživanja u suncu i vremenu.
Mnogima je današnji dan neradni, popusti još traju a glavna ulica malog grada dvadesetak kilometara od Los Anđelesa puna je ljudi. Pred prodavnicom igračaka tiskaju se deca, gledaju predstavu koju izvode Diznijevi likovi iz Knjige o džungli: medved Balu, panter Bagira, dečak Mogli i tigar Šir Kan. Topla je i večna Kiplingova priča o sukobu i suživotu divljine i napretka i Diznijeva adaptacija u ritmu svinga (gledao sam sa sinom, i drugi deo, snimljen pre nekoliko godina). Deca gledaju uvis, raduju se sunđerastim džinovima na štulama: – To je strašni Šir Kan, on se plaši samo vatre! To je zmija Ka, ona kaže: ssssss! – Gudački orkestar, blistave trube i horne, izvodi numeru Bare necessities – a u predstavi, kao u filmu, medved Balu legao je potrbuške na dugi plavi dušek i pliva, a dečja graja i oduševljenje zaglušuju instrumente.
U izlogu su vatrogasni kamion, voz i pruga koja prolazi kroz tunele i preko mostova, vozilo hitne pomoći i policijski auto sa sirenom. Rampa se podigne pred sami dolazak voza, svetlo na semaforu nepogrešivo se pali i gasi. Kao i staklena snežna kugla, izlog je mali svet u orahovoj ljusci, gde svaki zvuk i svetlo, ima nepogrešiv čas.
U prodavnici krofni goste služi konobar sa belom trouglastom kapom, nalik na molersku, i leptir-mašnom u stilu pedesetih godina, kao u Povratku u budućnost. Prelivi su od vanile, jagode, čokolade. Konobar, kao da sledi dobro poznati scenario, ređa boje i ukuse, žonglira bočicama sa prelivima, ima spremljene rime.
– Imate li vatrogasnu krofnu? – pita naš sin. (Crvene, blistave kamione sanja već mesecima, a u novogodišnjoj noći nosiće vatrogasno odelo.) Lomi jezik, spaja udaljene reči u samo njemu razumljive kalambure, koje svakodnevno menja i proširuje.
*
Na igralištu, sleću na ljuljaške, klackalice i tobogane veliki, kraljevski galebovi. Ove ptice sa Pacifika ne razmahuju mnogo krilima, već ih razapnu kao jedra i lete otmeno i tiho. Na Mediteranu, galebovi su manji i srebrnaste boje, lepeću krilima brzo i proleću treperavo, kao zvezde padalice. Od Mediterana do Kalifornije: ova plaža u Santa Moniki i šetalište uz more podsećaju moju ženu na topli Liban, koji smo napustili pre nekoliko meseci. Ovde su, međutim, boje jasne i čiste a panorama, izvajana u celosti ljudskom rukom, odaje utisak savršene filmske kulise. Ceste, betonske staze i ograda kraj mora stopile su se u pejzaž. Nigde stene zaronjene u more, napuklog zida, ribarske mreže i čamca izvučenog davno na obalu.
*
Misli putuju brzo. Javlja se, preko skajpa, moj bejrutski prijatelj Antoan, sa šetališta pored mora. U Liban je Nova godina već stigla. Na malom ekranu vidi se grad obasjan od vatrometa, kej i katarke ukotvljenih jahti. Antoan je dobre volje (u novogodišnjoj noći dobio je na kartama), otvorio je šampanjac i poneo na kej elegantne visoke čaše. Bejrut, Liban, sebe i svoj mali život, vidi u vedrom svetlu, govori kako za ceo svet, pa i nas u njemu, ima nade. Liban je, kao i Kalifornija, predeo koji je pomilovala Božja ruka, blagorodna zemlja. A njegov Batrun, grad na severu Libana, srećno je mesto na zemaljskoj mapi – tamo će uskoro kupiti vinograd i preneti kalifornijsku lozu na levantsko tlo.
Čitao je, kaže, moje priče o Bejrutu i zapis o našem susretu u Batrunu. Govori bez prekida i kao uvek izvlači, iz svoje sehare reči, izraz koji je negde čuo a potom ga u nju brižljivo pohranio: Putovanje je bedeker duše, bedeker duše…
– Na kojem jeziku si čitao? – pitam, a on kaže kako u stvari i nije čitao, jer kako bi, ne čita moj jezik, ali je tek naslutio priče i jasno video slike, a stari prijatelji uostalom i ne moraju mnogo razgovarati pa ni čitati jedni druge. Grli ženu koja od njega jedva dolazi do reči, podiže čašu a ja mu govorim: – Nije sve u čitanju, da bi se upoznala književnost treba upoznati ljude i vina. – I ja, kao i moj bejrutski prijatelj, imam svoju škrinju reči, iz razgovora i sećanja.
Antoan je studirao medicinu u Americi i kaže da bi tu, kao i bilo gde drugde, mogao preneti sopstveni život, kao što će presaditi lozu u Liban, iz kojeg ne bi otišao za sve dolare sveta. Pročitao je u nekom tekstu o evoluciji, kako je biljkama i životinjama prenetim na novo tle potrebno oko stotinu dana da se prilagode novoj sredini, vodi i vazduhu. Citira emisije i članke, pa i našeg zajedničkog poznanika berberina Faruka, koji je kazao kako u životu počinje nova etapa kad na licu naraste puna brada, tad je i za doseljenika prošlo prvo, najteže poglavlje prilagođavanja.
– Neke se jedinke prilagode, neke ne – govorim mu, ali Antoana već nosi crveno vino Kefraje.
*
Zovu, osim Antoana, i drugi prijatelji iz Kapetanove kabine, kafane u staroj bejrutskoj četvrti, svako sa nadama i željama za dalje. Javlja se kao svake godine poznanik iz Gane, turistički vodič Kosmos Skaruh, poslao je slike grada Akre, svoje desetočlane porodice i sliku sa novogodišnje trpeze – sočne, zlatnožute kriške tek isečenog ananasa. U svojoj poruci, napisao je još da njegovo ime znači svet i da se nada velikim putovanjima u sledećoj godini. Obišao je u protekloj godini nekoliko evropskih prestonica i napravio, kako kaže, veoma važne kontakte. Poziva u Akru, kao da je odmah tu, nadomak grada.
Prvi iz Bejruta, povazdan opijen suncem i vinom Levanta, drugi trezan i trezven, iz egzotične afričke Akre – Antoan i Kosmos vide svet kao mesto stalnog putovanja i susretanja prijatelja, ploču po kojoj se treba kretati lako i bez straha, kao kroz dobro poznat predeo, kao kroz sopstveni vrt.
*
Na televiziji promiču slike iz prošle godine u kojoj su mnogi zauvek napustili domove u Damasku, Kobaniju, Raki. Gledali smo brodice pune očajnika na uzburkanoj vodi, policijske kordone i bodljikave žice. Iz Alepa, grada kebaba i trgovačkih hanova, otišao je u svet naš bejrutski prijatelj, lautista Ajham, ponevši sa sobom zvuk arapskih makama i sirijske priče o putovanjima i velikim ljubavima. Umrli su tokom godine Omar Šarif, B. B. King, Persi Sledž. Svodeći račun, voditelj kaže: – Na ekonomskom planu, globalna ekonomija se blago oporavila.
*
Dok pakujemo stvari u prtljažnik automobila, pomišljam kako je svaki zapis o putovanju upravo – kako je kazao Antoan – manje vodič kroz grad a više miljokaz duše koja na putu promišlja sebe i svoj svet, i proživljavajući uspomene jače stapa ih sa dnevnim doživljajima. Vrte se točkovi automobila a mi gledamo kuće, bezbrojne fasade i beskrajni niz izloga. Kuće su niske i, sve do samog centra Los Anđelesa, nema velikih zgrada. Nepregledni niz raznobojnih natpisa umara oko koje ipak od znatiželje čita i upija sve.
Prolazimo kroz koreansku, jermensku i japansku četrvt, a svaku prati hrana tog naroda, preneta iz daleke matice na istočnu obalu Amerike: koreanski roštilj, jermenski specijaliteti od leblebija, suši, vijetnamske supe sa morskim plodovima. U istoj ulici nalazi se nekoliko sličnih restorana, ali je samo pred jednim dug red. Dok reka vozila klizi ka Los Anđelesu, jedemo burito iz meksičkog fast fuda. U Kaliforniji se često jede usput, u kolima; gradske razdaljine su velike a iznenadne gužve zakrče autoput.
Naš sin, umoran od trčanja uz more i utisaka dana, zaspao je čim je vozilo počelo da bruji. Devojčica je zaspala još na plaži, već više od sata putuje kroz modru mrenu sna, u tišini zastoja u saobraćaju čujemo je kako diše.
*
Avenija Ferfaks tiha je u novogodišnjem jutru, otvoren je jedino Kanter – dajner u originalnom dizajnu iz tridesetih godina. – Dajner, to je američka kafana, slična kao kod nas na Balkanu, samo što ovde nema alkohola – kaže moj prijatelj koji je studirao u Los Anđelesu. Već godinama je ovde, umeće engleske reči uz naše, hvali američku tačnost, automobile i automatski menjač, prilagodio je ime američkom izgovoru: Stiv.
Gosti sede na sedištima od skaja u polukružnim separeima. Na zidu je fotografija predsednika Obame: nasmejani predsednik zasukao je rukave košulje, opustio čvor na kravati, rukuje se sa osobljem dajnera i naručuje pecivo i čaj. Jedemo specijalitet kuće, jaja a la benedikt i potom krećemo dalje avenijom Ferfaks koja je jedna od glavnih žila grada.
– U Los Anđelesu ćeš uzalud tražiti glavni trg, kao u evropskim gradovima – kaže Stiv – ovo je velika, razvučena periferija.
Na kolovozu je sve više automobila, a mi smo među malobrojnim pešacima na trotoaru.
– I šetanje je evropski običaj. Ovde se ne šeta već džogira uz more, a u kupovinu se, i na kafu, ide kolima – dodaje Stiv, dok traži na ajfonu Petersenov muzej automobila.
Limuzine iz vremena međuratnog vremena, lepe epohe, kad je automobil bio, možda više nego ikad, umetničko delo, a modelima su davana imena koja podsećaju na ptice, nebo, slobodu i brzinu. Ove mercedese, kadilake i dodžove prate priče o gangsterskim obračunima i dobu prohibicije, holivudskim zvezdama i velikim filmskim pričama: srebrni jaguar Stiva Mekvina, crni betmobil iz filma o Betmenu, Aston Martin kojeg je vozio Džejms Bond.
– Nekad je auto bio nalik dobrom konju, kojeg nije mogao imati svako. A kasnije je ovde u Americi postao porodična stvar, kao što je televizor ili frižider – govori muzejski vodič. Seda u ford iz pedesetih godina, objašnjava kako se pritiska kvačilo, kako se menjaju brzine, trubi usred muzeja. Dok govori, prelazi rukom preko uglačanih vrata, kao da hvali dobrog konja i dodaje da je cenkanje prilikom prodaje tradicija kod dilera automobila, koji su običaj nasledili od trgovaca konjima. I sam se bavio tim zanatom, pre penzije, a onda je počeo raditi kao volonter u ovom hramu automobila.
*
Prolazeći Ferfaksom, posmatram kuće uz samu cestu. Od crvenkaste cigle, sa vanjskim stepenicama koje vode do ulaznih vrata na kojima su okačeni Božićni ukrasi. Na jednom dovratku, sedi čovek sa malim naočarama na licu, odeven u odelo koje je nekad bilo moderno a sada je staro i izbledelo. Govori svoju sudbinu – više sebi nego prolaznicima koji zastanu, bez detalja, kao da prepričava sinopsis filma: bio je ulagač na berzi, zastupnik velikih kompanija, nosio je kravatu Brioni i sat Tag Hauer a nedeljom igrao golf. Ali nakon nekoliko pogrešnih ulaganja, posao se sunovratio, usledio je bankrot a potom razvod. Sada živi od socijalne pomoći, preko zime u Kaliforniji a leti severnije, i od pomoći dobrih ljudi, kao ovi koji su ga pustili da sedi pred njihovom kućom i dali mu sendvič.
I Los Anđeles, kao Bejrut, ima priče utkane u pločnik grada, samo što je ovde hujanje grada jače a vremena manje, te su i priče u kratkim rezovima, bez nenadanih rukavaca i ukrasa kao na orijentu. Ali, Los Anđeles nije Bejrut zagledan u ptice i pun odjeka priča iz starog vremena već metropola koja se razmotava pred okom, brzo poput kadrova na filmskoj traci, a čovek kad nađe mir i zastane, oseti težinu života i kako je krhko i promenljivo blagostanje i sreća.
*
Svako je ovde glumac, makar u želji i pokušaju. Za barom hotela Ruzvelt na holivudskom bulevaru, barmen Hoze govori reskim hispanskim akcentom, reči koje sam ovde često čuo: ovo je samo privremeni posao, njegov pravi poziv je filmski. Imao je već nekoliko uloga, u jednom vesternu glumio je meksičkog bandita, u drugom konobara, nalik na onog u filmu Marijači. Simpatičan je i vedar, govori o svom gradu u Meksiku, o tom kako se valjano sprema margarita, kakva treba biti limeta, kakve vrste so a kakve tekila. Veruje u uspeh i nada se da će uvežbati engleski izgovor, kako bi najzad izašao iz, kako kaže, meksičke uloge.
Bioskop New Beverly Cinema, sagrađen dvadesetih godina, ima bogatu povest: najpre su ovde prikazivani kabarei Dina Martina, Džerija Luisa i drugih, a prvi filmovi tek posle Drugog svetskog rata. Pre nekoliko godina, zdanje je kupio Kventin Tarantino i tu – na traci od trideset pet milimetara – prikazuje svoje filmove. Večeras igra njegov novi film, Podlih osam.
U Los Anđelesu se o filmu govori i pre i posle premijere a o holivudskim zvezdama imenom, kao da su iz komšiluka. Ovde i ulični razgovor začas postane dijalog, insert iz filma. I svako je, pomalo, filmski kritičar. Kroz žamor, pred bioskopom čujem:
– Meni je sve to Tarantinovo nasilje preterano… sigurna sam da Kventin uživa u tome! Petparačke priče su veliki film, a posle sve gori od goreg. A otkako je raskinuo sa Umom Turman…
– Veliki reditelj, najveći danas. Osim serije Sever i jug, osim možda Spilbergove Boje purpura, nema jačeg filma o građanskom ratu i temi ropstva, od Tarantinovog Đanga…
Filmovi i razgovori o filmu…. Vodio me moj beogradski prijatelj Stiv i na, kako to zovu Amerikanci – veče otvorene scene, u kabare gde svako može biti zvezda barem pet minuta. Neki govore replike iz poznatog filma, drugi svoj autorski tekst, svako nastoji da bude nov i originalan. Čuo sam ovde kantautora koji peva kao Bob Dilan, i bolje, ali isuviše slično, i pevačicu koja zvuči kao Bili Holidej i ne samo to – izgleda kao ona. Pada mi na um film Vudija Alena o gitaristi koji je živeo kad i Đango, svirao i bolje, na drugoj strani sveta.
I setio sam se, opet, svojih bejrutskih prijatelja, najviše berberina Faruka koga u Bejrutu zovu „Berberin sa likom Omara Šarifa“. Pokušao je u Bejrutu da postane muzička i filmska zvezda, izgledao i pevao bolje od, kako je voleo reći, oba Egipćanina: egipatskog pevača Abdela Halima Hafeza i Šarifa, tada već svetski slavnog po ulozi u Lorensu od Arabije. Ali svetu ne treba dvaput isti glas, niti isti lik. To je sudbina bejrutskog berberina koji liči na egipatskog glumca, i barmena Hozea koji se trudi da izađe iz svoje meksičke uloge. Pročitao sam negde – dodao bi Antoan – da svako od nas negde u svetu ima dvojnika. Omara Šarifa više nema, ali njegov bejrutski dvojnik živi.
*
Iz Los Anđelesa odlazimo u Palm Springs, gde iz pustinje žičara vodi na snežni vrh, u dnu žive hijene, zvečarka i oklopnik – ili po španski armadiljo, na vrhu beli zec, srna, snežna lisica. Na području indijanskog rezervata kupujemo – jeftinije nego na drugom mestu – alkoholna pića i suvenire. U daljini se vide konji i jahači, u dugom nizu, iza njih stenovita planina.
Vestern scena, savršena za film. Govorim ženi o Dilanovoj pesmi Romansa u Durangu, o bežanju dvoje zaljubljenih na konju preko Rio Grandea, u novu zemlju i novi život. Kažem joj da umesto konja iznajmimo Kadilak, ružičaste boje, sa krilcima na prtljažniku, i krenemo na jug gde će nas u staroj crkvi iz kolonijalnog doba ponovo venčati meksički sveštenik…
Ljute papričice na jarkom suncu, prašina na obodu mog šešira… Tako počinje Dilanova pesma. Začine iz Duranga kupio sam na meksičkoj pijaci u Los Anđelesu, Durango je blizu, preko reke, a opet daleko. Uvek mi je dobro zvučalo to meksičko ime grada. Sećam se omota ploče koju je puštao moj otac. Rokenrol sage o otpadnicima, ljubavnicima, bokserima mekog srca. Na omotu Dilan u kožuhu, sa šeširom i maramom, peva čas nežno kao slavuj, čas oteže slog, kao što u pustinjskoj noći zavija kojot. Uvod na violini, nekoliko taktova, a onda priča o poteri, Meksiku, konjima i pucnjima.
– Gledao si previše filmova. Put u Meksiko, prelazak preko reke, marijači i tekila… Ali gde bismo ostavili decu? – pita moja žena i osmehuje se dok vozi.
Putujemo ka obali, u Del Mar. Uz cestu su vinogradi, plantaže avokada, tržni centri i hipermarketi. Svuda dalekovodi, kraci vetrenjača kao veliki raskriljeni ždralovi. Prirodu ovde neguje ljudska ruka, klima je blaga, zemlja pitoma i plodna, razdaljine i brzine velike. Kalifornijske priče, zato, ne mogu imati otegnuti levantski ritam niti slediti oštru ivicu brijača bejrutskih berbera, već ritam točka užarenog na asfaltu i smer bele pruge na cesti.
*
U nedelju pred tržnim centrom u Palm Springsu parkiran je vatrogasni kamion, crvena farba presijava se na suncu. Naš sin traži da se popne u kabinu, vatrogasac koji stoji pored nas uzima ga i stavlja na vozačko mesto.
– Zašto su vatrogasna vozila, za razliku od policijskih, uvek besprekorno čista, uglačana do savršenstva? – pitam dok pravim sliku.
– Zato što vatrogasci retko imaju posla – odgovara vatrogasac kroz osmeh, a dečak traži sirenu.