Ljeto 21
Ljeto je tako prostodušno doba,
znojem možeš sve da pokažeš.
Kada načneš breskvu, ona ti ispruži željan jezik.
Ljeto je tako nedostojno doba,
tada voliš da uklanjaš tepihe,
skidaš zavjese, sklanjaš predmete
koji dodatno zagrijavaju kožu.
Tvoje umijeće je u kratkim potezima,
možeš da se obznaniš u jednom satu,
nije potrebno mjesto, neka posebna draž,
sve što je nužno stoji već tu,
pred čovjekom, a nikad u knjigama.
Saopštavaš mu vremensku prognozu,
kao uvod u razgovor o neophodnosti blizine.
Dok čekate na kolodvoru
čini se da ljudi oko vas već znaju ishod priče.
Ljeto je tako pakosno doba,
od svih sezona, sunce tada najviše voli,
voli te dok spavaš, jedeš i dok se kupaš,
Sunce te kida potajno, navlači na sebe
i govori tiše dragi, tiše.
Ljeto je tako vjerno doba,
kada sve mačke i psi odu za svojim bogom,
negdje u samoći svih stvari
ostaje svježina zaljubljenosti, onako kako je zamišljeno,
kako je trebalo biti i kako se moglo nastaviti.
