Svjedoci
Prijatelji će započeti sve tvoje pjesme,
popuniti mjesta koja nemaju funkciju,
uzeti tvoje stvari, spakovati ih u kese,
odvojiti staro od novog, obrisati police,
napustiti sredozemlje
u kojem je sve još uvijek ljubičasto,
jedva prohodno.
Rodbina će definisati državu,
formirati prostor od srca jednog prostranstva,
od duha u kojem stojiš, pa sve do prstiju kojih se bojiš.
Moguće je da će danas neko novi započeti misao,
završiti pismo, odložiti olovke,
postati grohot u jutru jedne duše,
a potom ta duša, zajedno sa snagom svoje tjelesnosti,
takva duša, možda baš tada, ostane stvarna.
I nećeš znati šta nas je pronašlo,
šta nas je dovelo drugima koji sada već napamet znaju
ishod naše prisnosti.
Naše odvojenosti
kojoj nikad nismo svjedočili,
niti je ista svjedočila nama.
Granice
U tvojem gradu ptice su posve drugačije,
stanuju u kadrovima,
posmatraju svjesno
sve što ti se dešava,
znaju biti dosta drske i dati ti do znanja
da sve što kažeš ima smisla,
ima jakog utvrđenja u svemu,
što u tvojoj zori isparava.
Te iste ptice lete nad vodom
kao nad širokim mesnatim područjima,
u kojima isključivo na zalasku ljeta
znaš da opružiš se
kao adekvatna sila samoće
od koje propušta krljušt i ispira se sol.
Onda se u svojoj prepuštenosti
zaboraviš na tren,
gdje si sve bila i koga si čekala,
ko je pisao, a ko još nije stigao,
i što kažu ribe, osim one iste velike misli da
sve što se razlaže pijeskom
postoji baš zbog toga,
da ti se rastjera pod nogama
i sabere pod kosom.
U tvojem gradu ljudi crtaju grafite
o nejednakosti dvije nacije,
obliku straha kojeg probavlja domovina,
a onda mi uveče kažeš evo stišava se,
ipak su granice samo fiktivne,
sva težišta su isključivo u našim
izborima i načinu
trpljenja.
Mačke su oduvijek imale pravo,
nije važno kome je namjenjeno,
bitno je kako progutaš,
kako se probudiš i obučeš,
kako se pokloniš svanuću dragog oka,
kad god u tebi ugrušak
formira se.
Kada odeš
Kada odeš, jutro će trajati duže nego inače
i put kojim kreneš neće izgledati kao put kojim si došao.
Prvi put, nakon buđenja, soba će mirisati na običnu prostoriju
u kojoj se ništa naglo ne dešava, u kojoj predmeti stoje
onako kako su dati, kako je prihvatljivo
i nimalo razumno.
Kada odeš, proći će još jedno Miholjsko ljeto
i još jedna knjiga ostaće ispod jastuka
kao podsjetnik da sve što je pročitano nije postavljeno
da čeka i trpi jednostavnost odlaska,
da nijedna ljubav nije dovoljno glasna,
dovoljno rasuta, po organizmu i naslovnim stranama.
Kada odeš, jutro će postati narandžasto i biće sasvim moguće
dovršiti obrok, obrijati se
i dočekati goste.
