Ljubav tijela
Tijela su gusta,
u raskoraku sa sjećanjima
i na kraju dana
izgledaju slaba i nezaokružena,
nedodirnuta,
a tek njihove ruke,
prizori prosvjetljenja.
Ne postoji korektan način
pisati o potrebi tijela,
osim o njegovoj ravnodušnosti
pred svijetom,
pred prazničnim usijanjima,
oštrim kao sunčane zjenice
na glavama pokojnika.
Vrijeme koje predstoji
govori u njegovu korist,
sve što radimo
radimo za bolja obećanja
i zle namjere.
Niko u biti ne poznaje
škrtost svojeg tijela,
njegovu krivicu u kadi,
raskvašenost na tamnim
mjestima.
Niti ko remeti njegovu
zastrašujuću slobodu
i odlučnost u ogledalima.
Kada se napune tržni centri
tijela su neobazriva,
jasno pokazuju svoje razloge,
svoja utemeljenja,
svaki pokret je sukob sa pogledima
iza stakla,
svaki izlazak je poziv za ubistvo,
tijela kidaju svoje materijale,
one iste mješavine
kojima su ispunjena,
razgrađuju ih i smiju se naglas.
Toliko je lijepo
danas posmatrati sva pomirenja,
predmete kojima tješimo ruke,
drage ljude koji nas grle, snažno,
kao nikada ranije,
njihova tijela su označena
u tamnicama našeg rođenja,
ona postoje kao tek iznikle biljke
na čije trbuhe jutrom spuštamo obraze
i po jednu smrt, u jorganima.
Nježnosti
Tvoja ljubav me presječe u čaši piva,
kao posve pogodan razlog za propitivanje,
otkud sad, u ovom selu, ovoj domovini,
jedan suviše očigledan razlog za grljenje
i šta ako svi ti ljudi bace svoje zdravlje
po nama.
Šta ako se sve počne pretpostavljati,
podrazumijevati,
kuda će onda sva sitna nježnost
pod tvojom majicom,
hoće li opet s tobom u krevet krenuti
vjera ili tvoja želja
da sve konačno privedemo miru,
rađanju novog zraka u ustima.
Tvoja ljubav sutradan nosi novu bijelu
košulju,
fotografiše se na porodičnom skupu.
Pred kraj večeri,
ispostavlja se da se ne dodirujete,
ti i tvoje nježnosti,
da je nemoguće sačiniti pun krug.
Želim biti vruć, kao tvoj dlan,
jednim potezom
preći preko nategnutog stabla,
cijelog ga zagubiti.
Želim završiti misao o mjesecu,
napisati još jedan dnevnički zapis
o tvojim sporadičnim nježnostima,
odreći ih se,
a opet posvetiti im pjesmu.
Koliko je jednostavno pisati o tvojem trbuhu,
toliko je otežavajuće usaglasiti tvoj izostanak.
Ne možemo više biti samo dobri
To je kao kada kažeš da ti je potrebna svježina,
ali se ustručavaš da otvoriš prozor
ili da se moje misli razlikuju od tvojih
jer nisu utemeljene u zakonu,
kojeg bi sutra svakako preskočili.
Ne možemo više biti samo dobri,
kada se zrak ovako brzo uvlači u nas,
ne možemo više biti samo pristojni,
ako je noć sasvim suprotna
i sve postaje još jedna potreba
da se opiše razmak
što nam okončanjem pripada.
To je kao kada napišem pismo o kojem ništa ne znam,
kome ga šaljem, ko ga s prezirom iščitava,
pa se nadam sažetku dobre volje,
kojoj ne mogu da presudim,
kao što ni ti ne možeš
mojim izostancima.
Ne možemo više biti samo drugovi,
ako nismo naklonost odobrili i u njoj se isjekli,
temeljno se raskomadali, u pjeni se zagubili,
na jugu se probudili.
To je kao kada kažeš da ti je potrebna svježina,
ali se ustručavaš da otvoriš prozor
ili da se moja muškost razlikuje od tvoje
jer nije uzeta od oca,
kojeg bi zubima savladao.