Osjećajno biće – igračka
Osjećaji ne postoje u vječnosti. Kada bi osjećaji postojali u vječnosti, oni bi vječnost limitirali, onemogućivši vječni život. Um koji dosiže besmrtnost nije uvjetovan vlastitim osjećajima. Osjećaji su nepraktični i jednostrani, oni su hendikep i rizik, oni su rasipanje i luksuz… u vječnosti. Osjećaji su slabost. Bol je slabost, sreća je slabost… u vječnosti.
Ali u našem svijetu u kojemu je sve podređeno osjećajima – počevši od naše kože, naših uzbuđenja, naše bolesti, naše ljubavi, mržnje, naše boli… u našem svijetu osjećaji su neophodni, oni su temeljni razlog našega postojanja i sveukupne složenosti suodnosa… Čovjek je jedna čudnovata, umiješena gruda čistih osjećaja.
Civilizacija koja posjeduje osjećaje ne može dostići vječnost. Naš je svijet unutar samoga sebe limitiran tom činjenicom.
Osjećaji su stanje kojemu se, posredstvom nas, podvrgava biće bez osjećaja, naš Stvoritelj. On je izmislio osjećaje, da se zabavi. Mi smo njegove igračke, mi smo istovremeno On sam i osjećajno biće – „igračka“.
Čovjek je uvjerenja da je bezosjećajno biće nemilosrdno, da ne zna za milost. Ali takvo biće ne poznaje „bezosjećajnost“, kao što ne poznaje niti milost, niti ljubav, niti mržnju. Ono je na neki način „pravičnije“ od nas, jer nije povodljivo, ne sluša svoje „srce“…
Na sve to ukazuje fenomen, svojevrsni paradoks, suicidalne osobe.
Da dolazimo iz neke druge stvarnosti u kojoj nema osjećaja, ukazuje nam upravo namjera suicidalne osobe koja, pribjegavajući najstrašnijem mogućem činu – vlastitom samouništenju, bježi iz stanja osjećajnosti u stanje bezosjećajnosti. Jer njezina dominantna potreba nije da umre, da je više nema, već da osjećaji minu i da u njezinom biću iznova zavlada mir, povratak u stanje bez osjećaja, povratak u sigurnost stanja bez osjećaja – stanja prije rođenja.
Glazba
Handel: Ombra mai fu – Aria da Xerxes HWV 40 u izvedbi kontratenora Andreasa Scholla
Svaka mogućnost nerazumijevanja i neuvažavanja je isključena, i mi smo potreseni i ganuti njegovom izvedbom što oživljava okrepljujuće slike naših snova, sveprožimajućim zvukom bez zadrške, bez ukrasa, zvukom apsoluta, čistim kao nada, uzvišenim kao utjeha.
I kao u jednom davno gledanom filmu gdje se jezuitski misionar okružen nepovjerljivim, ratobornim pogledima domorodaca, usred amazonske prašume, laća frule da glazbom odagna njihov strah i posljedičnu agresivnost, tako i Andreas Scholl svojim glasom u imaginarnom Olimpu ljudskih izopačenosti i zloće, u registru svih ljudskih pakosti, krivnji i strahova, božanskim glasom rastjeruje mrak… i anđeo svjetlosti promalja se iz titrajućeg prostora.
I mi zaboravljamo da je to glas kontratenora, visok poput lirskog soprana, jer uistinu čujemo glas anđela, nepatvoreni glas bestjelesnog, imaginarnog bića.
Metafizičko u nama odjednom se budi i na trenutak preobražavamo se u suosjećajno, dobrodušno, istinoljubivo biće. Čudo se dogodilo, transformacija u jednom trenu, njegov glas zarobio nas je u svjetlosti božanskog svijeta, iščezlog i zaboravljenog u ovoj bešćutnoj, grabežljivoj stvarnosti.
Ima li išta neposrednije i čišće od ljudskog glasa koji pjeva? Ravno iz tijela, glasom koji se širi, apostolski moćno. Androgini glas kontratenora, između ženskog alta i mezzosoprana pa sve do lirskog soprana, božanski glas. I cijelo je tijelo instrument, bez predznanja, bez posrednih stvari, samo glas i samo sluh. Krenuti istog trenutka pjevati kada se poželi, iz vlastita tijela…
(Ljudski glas je najekspresivniji instrument koji postoji!)
Eros i Thanatos
I ono malo što nam je dano opijenosti u vlastitoj besvjesnosti tijela… mi smo od toga, skoro neznatna oduševljenja, stvorili vlastitu opčinjenost tom istom zaluđenosti, preobrazivši kratku obijest tijela, njegov nagon, u produžena, duga stanja besvijesti, u odgađanja „male smrti“, odgađanja neutaživa orgazma.
I cijeli nam se život usredotočio, oslonivši se na tu programiranu radnju dvaju spolova, istiskivanja sjemena i oplodnje jajašaca, i cijeli nam se život zaokupio tim omamljujućim osjećajem odsutnosti i punine… I tako smo, zapravo, vrlo vješto, od ovoga, ne pretjerano obećavajućeg života, njegove zatupljujuće rutine, stvorili sebi ugodno mjesto, što dalje od smrti i što dalje od sputavajućih strahova… u neprekidnom odgađanju, u neprekidnom iščekivanju sladostrašća orgazma i pomućenosti tim istim omamljujućim, opijajućim čulima.
Nije stoga slučajno da su se u najdramatičnijim trenucima ljudske povijesti, kada su misli bile zaokupljene strahom od vlastite pogibelji, u tim izvanrednim situacijama pogubnim po ljudski život, njih dvoje bezimenih, jedan muškarac i jedna žena, zagrljeni u hladnoći betonskog skloništa iznad kojega su padale bombe, prepustili bestidnosti svojih drhtavih tijela, kako bi istisnuli neizdrživi strah što je paralizirao njihov um.
Orgazam, katarza, odsutnost misli, samo instinkt i samo nagon, kratkotrajna je čovjekova pobjeda života nad smrću, pobjeda koliko prolazna, toliko očaravajuća, pobjeda sjedinjenja dvaju tijela u grču naslade, pobjeda tijela nad nepodnošljivim osjećanjem vlastita iščeznuća, i samim time, posljedično, uzaludnosti njegova trajanja.
Radenko Vadanjel, „Čovjek igračka“, Sandorf, 2022.
