Još ga je do jučer viđao na nedjeljnim misama.
Nije se mnogo promijenio. Pepeljasta boja prekrila je kožu, usta su ostala lagano zgrčena. Nema više pokreta u izmorenom tijelu, božjem znamenu svima onima koji vjeruju samo u ono što vide. A vide smrt u najsvirepijem obliku. Kostur je manje strašan od tek ugasla bića, iscijeđena, isušena tijela.
Nitko ne pridaje značaj pokojnikovu tijelu. Od njega se, na neki način, zazire. Sjećanja su jedina utjeha. Molitva pomaže grizodušju, kao utjeha koja govori da je učinjeno sve što se učiniti moglo… No najpotresniji moment jednog građanskog pogreba, posmrtni je govor. On se najdulje pamti. Kao gladni crv koji svrdla crvotočnim kanalima, govornikove riječi probijaju se do najtvrdokornijih srca.
O tome razmišlja slušajući svećenikovu propovijed, monotonu i bezbojnu kao misno vino.
Pogrebna kolona probija se između špalira visokih čempresa čiji vrhovi strše kao rudlave, staračke obrve.
Trubač je najjeftinija moguća zvučna kulisa, rezignirano primjećuje. Trubač diskretno poskakuje, kao gavran, ubrzava hod, da bi, zaobišavši kolonu, iznova, s nekog povišenog mjesta, dočekao pogreb s uvijek istom melodijom, koja se neupadljivo bori sa zvonjavom zvona, što mu ostavlja prostora za falširanje. Jer svjestan je da se njegov plehnati instrument slabo čuje.
Nekada je prigodne kompozicije «Do groba» ili Lenjinov marš» svirala limena glazba. Sada je ostalo novca za samo jednu trubu, pomisli na trenutak.
***
Otkako se odlučio ukoričiti pogrebne govore u zajedničku zbirku, nadahnuća mu naviru sa svih strana.
Vodeći se mišlju da uspjeh knjige ovisi o ugledu izdavača, odabrao je upravo najuglednijeg u kraju, profiliranog pri katoličkoj mladeži, „Križ svevišnji“. Njihova se izdavačka djelatnost proteže od ukoričenja župnikovih propovijedi, preko skromnijih izdanja zbirki pjesama literarna društva „Mladi čakavci“, pa sve do tiskanja smrtovnica. One su ujedno i najsigurniji izvor prihoda tog u načelu neprofitabilnog poduzeća.
Na zadnjim stranicama još neobjavljene knjige, umjesto autobiografskih podataka, napisati će posmrtni govor samome sebi, najsjajniji epitaf vlastitome životu.
***
Desno od vrata crkve u ostakljenoj oglasnoj ploči izložene su fotografije polaznika vjeronauka za 2012. godinu. Oni koji su izbjegli dugu misu u crkvi sada nezainteresirano proučavaju fotografije djece, čije crte lica navode na prepoznatljive crte lica njihovih roditelja, s kojima su nekada davno i sami pohađali vjeronauk.
Većina muškaraca odbija ući u crkvu, i oni odmah vade cigarete, zbijajući se u grupice ispred crkve.
– Misa neće duže od pola sata – primjećuje netko – jer ide odmah drugi pogreb.
– Sinovi nisu zaboravili oca i majku – prepričava se najnovija pikanterija.
– Svaki mjesec slali su im po dvjesto dolara iz Amerike. Treći sin po prvoj ženi, Flavio, isključen je iz nasljedstva, ali što je još gore, nema ga na osmrtnici. On je dao napraviti nove osmrtnice, ali na oglasnoj ploči kod aerobika i kod donje voćarne nema ga na osmrtnici!?
– Pokojnika će privremeno zakopati sa strane, malo dalje od grobnice u kojoj mu je prošle godine zakopana žena – razgovor uplovljava u mirnije vode.
Kada se dovoljno dobro raspadne, otkopat će ga i iznova zakopati u grobnicu zajedno s pokojnikovom ženom.
***
Izlazak iz crkve uvijek je žurniji od ulaska. Srećom, izlasku prethodi zvonjava zvona. Ljudi se refleksivno odmiču od vrata, formirajući kolonu.
Zagazivši u susjedne grobove, polukružno, oko svježe iskopane rake, skupilo se podosta ljudi. Samo manji broj zaglavio je po okolnim kafićima dok je trajala misa u crkvi, primjećuje govornik.
Ispred pokojnikova groba, u crnom starinskom odijelu, kao božji glasnik, fiškal na vratima Hada, dubokim baritonom, preuzima inicijativu, hipnotizirajući sve prisutne svojom besprijekornom pojavom. Pletući nevidljive niti oko promrzlih lica, obavijenih jesenjom sumaglicom, obraća se „tužnom skupu“ jednim malim, lirskim krokijem.
Sastali smo se ovdje u prozirnoj i tankoj sjeni ovih čempresa i ogoljelih stabala, kad i posljednji list u grču i srhu beznadežno vene i pada, da se ljudski oprostimo …
Izričući napamet kreposne frazeme, istovremeno, ispod debele dioptrije naočala, škiljeći u iscjeljiteljski učinak izgovorenih riječi, u zaleđena, smrknuta lica isprovocirana fantomskim šarmom profesionalca, govornik zadovoljno likuje u sebi, naslađujući se trenutačnom situacijom koja mu na neki neobjašnjiv način ide u korist, kao što glad i neimaština idu u korist ratnom profiteru u tom za sve ostale beznadnom času.
(„Mišomor za rođake“, Fraktura, Zagreb 2013.)
