Boris
– Jadno dijete – uzdiše žena, uvijek istom potištenosti, prilazeći dječaku koji sjedi u hladu ispred njihove kuće, velikih, zaobljenih ušiju čije resice strše na rubovima kape ispod koje istom zatupljujućom silinom bubri njegova ogromna glava, i čekinjasti čuperci poput mladih povijuša izbijaju iz balavih nosnica i okruglih ušiju.
– Bok Boris – pozdravlja ga pokroviteljski, prikrivajući nelagodu izazvanu njegovom pojavom.
– Bok, bok – meškolji se Boris.
– Gdje je mama? – pita ga žena.
– Gdje je mama, mama, gdje je mama…? – ponavlja dječak makinalno rukom dodirujući šilt kape.
-Mama je kod kuće, kod kuće je, mama…. – ponavlja odsutno Boris, sada već zaokupljen kopanjem nosa.
– To jadno dijete jedino je biće što navraća do nas – osjeća Nabukodonozorova žena.
– Onoga dana kada bude ponestalo ušećerenih malina, ostat ću bez svoga jedina gosta – nasmiješi se gorko.
Njih dvoje sada sjede jedno pored drugoga, pogleda uprtih preko plota na praznu ulicu.
Omara pritišće naselje. U daljini jedva primjetno čuje se glasanje maloga psa i umorni ženski glas čije naredbe sve više blijede zaglušene bukom velikih pasa, razdraženih i prenutih iz popodnevna drijemeža.
Ulicom pirka lagani povjetarac, grane lipa sporo se njišu, i njihovi se listovi, svijetlih i tamnih tonova, iskričavo ljeskaju, čineći krošnju življom, zamalo nasmiješenom, umivenom zrakama sunca na zalasku… Oboje šute, kao uvijek, u zajedničkom prepuštanju odsutnosti, dijeleći naklonjeno im vrijeme, bez suvišnih zapitkivanja, bez nepotrebna pametovanja, oboje udišu nabujalu nesvjesnost koja ih osvaja, nečujnost i nepokretnost vlastitih tijela.
Onaj čudesni predio što se otkinuo na nebu kao slatkasti plod, kotrljajući se odnekud, ni iz čega, više se ne vidi, razmišlja Nabukodonozorova žena, i kao da sebe više ne prepoznaje, promatrana iz nečije druge perspektive, poput navještenja vlastita uzašašća, blaženo sklopi oči, omamljena mirnoćom vlastite unutrašnjosti, tonući u sveprožimajući mir.
To stanje apsolutnog blaženstva ipak ne potraje dugo, zapravo sve do trenutka kada dječak, ulovivši se iznova za šilt kape, dubokim glasom sada odrasla muškarca, kao da deklamira nečiju napamet naučenu rečenicu, rečenicu koja nije njegova, razbija popodnevnu tišinu pitanjem.
– Ti djecu loviš dok spavaju? – obraća se Boris Nabukodonozorovoj ženi.
– Tvoj je Bog zločest! On nije dobar! – zaključuje dječak svečanim glasom, vidno zadovoljan izborenom pažnjom.
– Istina je, najprije ih skuham, pa pojedem – suho odgovara žena prekriživši ruke, ali dječak već gleda onim odsutnim, dobroćudnim pogledom, u kojemu nema zloće, niti trunke neprijateljstva.
– Može jedno slatko, Boris? – pomirljivim glasom zahtjeva Nabukodonozorova žena.
– Može, tvoje slatko je najbolje – dodvorički se smiješi dječak, prebacujući težinu s noge na nogu, prateći ženine pokrete poput dobro odgojena kućna ljubimca, osjećajući da je iznova sve u najboljem redu.
(Sakramenti i kotlovina, Sandorf, 2019.)
