Silna potreba da se sve kontrolira, da se stvari poslože i spreme u registre, da se sve imenuje i pojasni. Silna potreba da se u sve pronikne, da se svemu da smisao, da se sve obuhvati intelektom.
Životna struja nosi nas i mi joj se prepuštamo.
Mi smo sami sebi dovoljni (i možda je to u redu). Sami sebi dovoljni, u svoj svojoj melankoliji, sami sebi dovoljni, u svoj svojoj praznini i lucidnosti.
Život je sazdan od nevjerojatnih monologa. Sve je kreirano da boli i da se istovremeno izmiče toj nepojmljivoj boli, da bježi u zatišja i red stvari koji nakratko umiruje. Sve je kreirano da nas pokrene, da nas za života drži neprekidno u alarmantnom, uznemirujućem stanju. Otuda potreba za redom, za smislom tamo gdje nikakva smisla nema. Otuda potreba za fikcijom, za obmanom koja povezuje dva nespojiva svijeta, jednog duboko osobnog, sazdanog od osjećaja, nepoznanica i teško prokrčenih putova, i onog drugog, javnog, bremenitog poviješću i kolektivnim mitovima. Nadahnuti smrću koja je svuda hendikep, mi se prepuštamo povijesti, gdje smrt je kolektivno nadvladana, sve do pokraj života kada se iznova vraćamo svom nesvjesnom – najpotresnijim tajnama vlastita života.
