Na prstima ulazimo u njenu sobu. Na radnom stolu pored kreveta abecednim su redom sortirane kutije lijekova, aparat za inhalaciju, vitaminske injekcije, injekcije inzulina, gaze, flasteri, rezervni kateter, injekcije protiv bolova… Veliko ogledalo prekriveno je plahtom kao u filmovima o vampirima. Krevet zauzima središnje mjesto u zamračenoj prostoriji, poput oltara u praznoj crkvi.
Police nasuprot krevetu prekrcane su paketima pelena. Lavine pelena zagušuju cijelu prostoriju, ona na trenutak preuzima ulogu skladišta, pomoćnog prostora iza pulta ljekarne, ili laboratorija švercera opijumom zaturenog u potpalublju ribarske brodice, da bi već idućeg trenutka, kada se oči priviknu na zagasite boje uparene, usmrđene polu tame, ogromna crno bijela fotografija mladenaca, s retuširanim cvjetovima ruža u mladenkinu buketu, uramljena pozlaćenim okvirom i obješena iznad uzglavlja kreveta, preuzela inicijativu i vodstvo u tom staništu sjena i smrtnih uzdaha, bolova koji čas premošćuju put iz svjesnoga u nesvjesno, čas nestaju kao obrisani rukom, kao da nikada nisu niti provirili u sobu bolesnice.
Oboje šutimo dok je promatramo. Eto, to je to, s uzdahom progovara čuvar ove rijetko posjećene tamnice, opremljene najbolnijim spravama za mučenje, šiljatim čavlima, željeznim prešama na kojima počiva tijelo mrtva anđela. Čuvar mrtvoga anđela njeguje bolesnicu godinama, vodeći je kroz surovi svijet svakodnevnice bolesničke sobe, stišavajući iznenadne prolete ljetnih muha, dolutala zujanja pčela, lepet noćna leptira uhvaćena u zamku svjetiljke … Na čuvarevu izboranom čelu ljeskaju se sitni grašci znoja, dok u ispijenim očima progovara strah koji ga preuzima u valovima kada njegovo tijelo, željno životnih radosti, panično alarmira uzbunu, neprimjetno ga odvlačeći od njezina kreveta i bezizlazne situacije, nakratko ga spašavajući od sigurne smrti, sablje koja mu se smiješi u mraku.
Danas je trijezan i naočit, kako već zna iznenaditi u popodnevnim satima, u raskoraku između jučerašnjeg pijanstva i popodnevna buđenja, kada je tijelo još uvijek nahranjeno alkoholom, a misao se postupno otrežnjuje.
– Ona sada spava? – pitam ga.
– Neeee. Ne može spavati od bolova. Ona nikada ne spava. Ona sve čuje.
Dok mi odgovara, zadovoljno kima glavom, napokon sretan da taj nesvakidašnji fenomen ljudske izdržljivosti, koji se nikako ne predaje, živeći gotovo od zraka i vode, i koji ga tiješti već godinama, mrcvareći ga i lagano ubijajući, može podijeliti s osobom koja dolazi iz onog drugog, uravnoteženog, zdravog svijeta, pa makar se radilo i o nećaku s njezine strane, o bliskom rođaku mrtva anđela.
– Teta Gina – kažem – nije nikada radila negdje, zaslužila nekakvu mirovinu?
– Nee, nikada nije nigdje radila, osim po kući dok je bila zdrava –odgovara čuvar mrtva anđela, dok oboje kimamo glavama, promatrajući s određene distance bolesnicu, kao da promatramo pokvareni automobil, spretno izdignut iznad betonske rupe u mehaničarskoj radionici.
Mrtvi se anđeo stisnuo u tijelo veličine desetogodišnjeg djeteta, nepokretan, slijep, prozirne puti kao isklesani mramor Michelangelove Piete. Bijela se kosa nestvarno spušta niz glatke obraze. Njegovo je lice iznimno čisto, prozirna tena nježna kao u dječje guzice. Mrtvi anđeo pomiče prste desne ruke, to je znak da me hoće dodirnuti, pružiti mi svoj dodir.
– Ti si od moje Mici – na granici razgovijetnosti progovara mrtvi anđeo.
– Da, da, od tvoje sestrične Mici – dodaje čuvar mrtva anđela, sada već osjetno uzbuđen, ponosan na svoga maloga bolesnika.
– Ona sve čuje, sve razumije, samo treba malo sporije pričati s njom – šapuće.
– Kako vam je, da li vas što boli? – postavljam pitanje na koje ne dobivam odgovor.
– Pozdravlja vas Mici, i stric, i nevjesta Malinka. Oni imaju malog unuka Patrika, kažem. Ima dvije godine, dodajem.
Mrtvi anđeo ne komunicira više s nama, premda je njegova koščata ruka još uvijek zaglavljena u mojoj, kao zakočene škare za rezanje živice.
– Zaspala je. Umorila se. Vidiš, ipak te je prepoznala. Zna ona sve, nije luda. Sve ona pamti – kima glavom čuvar mrtva anđela.
Zatvorivši vrata bolesničke sobe, čuvar mrtva anđela sporo provlači ruke kroz kosu, trlja upaljene oči, kao precizni finomehaničar nakon duga buljenja u rasklimani sat. Uzdiše i izdiše, iznova rasteže ramena. Onda pomiče glavu u stranu, braneći se od nevidljivih priviđenja koja ga prate upornošću vinskih mušica, oslobađajući se nametnutog pritiska teatralnim pokretom koji ga unaprijed opravdava. Lice mu u konačnici prekriva umoran ali opušten izraz.
– Iii? – namiguje zavjerenički – hoćemo na jedno pićence? Samo tu dolje do kolodvora?
– Može – kažem – još nisam doručkovao, ali jedno malo pivo dobro bi mi leglo.
(„Mišomor za rođake“, Fraktura, Zagreb 2013.)
