Kako je mirisao raj
U proljeću ranom vjetar u zlato stvara med, u trulom
saću gdje mrtve su pčele svojim tijelima dosmrtno grijale
maticu-majku, i zbijene, izdisale u bajci o matrijarhatu,
dopričavajući je kao jednu od posljednjih preostalih
na ovoj surovoj zemlji, što probijaju je rala i lukovice.
Tvoje je pupalo tijelo kao Marijino pred Blagovijestima,
a sura sjenka marta Ide je glasala tiho, i cvast trešnjina
u vazduhu male je činila lađe, za krotki put u onostranstvo.
Dočim se zima na počin spremala, malene su zmije ljusku
od jaja porupljivale i izlazile van, ostavljajući za sobom miris
nalik onom kao kad polome se polozi s neizleglim pilićima,
kradeni od kvočke u dane nehajnog našeg odrastanja.
Nemjerljiva je bol bezsestrinstva, i bezbratnosti, dok
tamjan prenosim preko vaših grobova, moji voljeni,
rudareći poput Orfeja kroz mjed od uspomena, mislim
na oporu krv vašu koja i mojim sumašedšim venama kola
idući unatrag uvijek, u pupčanik isti iz kojeg smo potekli,
u rajsko preobilje što miriše na tjemenjače mojih kćeri.
Ustani iz duboke adske tame i uzmi me za ruke,
ti što sabireš sve plemenito, zlopomisno i đavoimano,
izvedi, uzrasti, zaokoli i poradosti, ove sustale mi kosti.
Iz rukopisa knjige “Malo mediteransko kino”
