Neizustivo
Slijepi sam pastir u sumračju tvoga zova,
barska ptica u ritu prešućenog, u čkalju,
vrijesištu dokle krici dostižu a ne idu dalje.
More što u solila se stvara, nad kojima
viju čagljevi poput djece sirotinjske.
Kalemar budem tugama od kojih
gnjiješ iznutra poput krušaka dìvljaka.
Prerastanje tim sam ranama, sječenih
tuđim mačevima, vrtomakazama.
Gugut uz koji plaho usniš i dah što
ti draška resicu uha – sedef za mulata
što ga noć donese močvarama žudnji.
Vodomar tirkizan, gladna stomaka,
što krkušu ženki nosi. Divokoza što visi
nad ambisom, u rajouspinjanju, dok se
smije u bradu smrti. Šilo što ti sastavlja
tjeme krvavo. Limenosud za mlijeko tvoga
vimena. Rt o koji biju vali tvoji strasni,
Pasifaje grozničave, pred bakovom navalom.
Vosak suzama neotpalim. Lijer što svijetli
crnom suncu katakombi, u tamnicama
gdje molitvovasmo. Luča luba kedrolivanskog
što te hrabri u noći. Zmijama poslušanje što ih
Edenu vraća. Ušice za kamilu što proturiti se
mora krozanj kao tvor kroz ključanik živinarnika.
Neminovno što je to je i spasonosno,
pa makar i žrtvu zaiskalo. Ne priječi gdje
pogubno je. Utopli skočanjeno. Pokrpi gdje
iskrzano je. Odmrzi gdje škrgut je zuba.
U vodi budi mir kruzima što se šire.
Prstenuj me, sljubi skutima, trnovijenac
skini, podastri slamu našem plamenu.
Iz rukopisa knjige „Kino Mediteran“
