Morus Bassanus, o oštrookosti
Za Remboa i Izabelu Eberhart
Nježna dušo, što spiš tugaljivo na žalu Armorike,
uljuljkana pjesmama onih što zgiboše junački
kod Morbihana, prodati u roblje, popljačkani
od Rima, tako si mi bliska noćas, pod nebom Orana,
ti, što ostavi daleke gradove od oplate i kositra,
sadukeje i lakeje, svjetlost i tamu Demimonda;
mnim na te, dok mi koža tamni u bakar pod alžirskim
suncem, dok se sjećam maglenog jezera ženevskog,
opervaženog alpskim stijenjem, kad sva bijah poput
Rubaije, gustotkana, žudeći za žarkim predjelima,
čunom što sječe zelenilo dalekih mora, pustarom
gdje čekaju na me plave oči Berbera što sjaje u noćima
od Abonosa, kao mali biseri svjetlosti. U milju kućnom,
dok gledah kako ćilimska bregunica bluna postaje živa
i leti u pijane daljine, oštrokljuna i strašna, roniteljka,
kopnu nevična, surova vladarica atlantskih predjela.
Nad obalama na kojima rakovi dugoklješti noću izlaze
na poklonjenje Mjesecu, u tamnim zatonima gdje žive
ljudi volujske krvi, tamo treba dokon biti, surov,
dospjevši do Abisinije i Sijama, a docnije spasiti se
u sjenci Ikindije, kad svi vjetrovi stanu, na tlu islama,
u zikru Talibovom kome se uzvišeni ukazuje, zaumno,
u maini tainstava. Strašnije smrti nema li do one,
od nenadne bujice vode u pustinji, kad Rahilju stiže plač,
u Magrebu, u koritu isušene rijeke, u Sahari. Takva je
kazna za grijehove koje ne okajah za života, kao ti,
kad su ti stažisti sjekli nogu do bedra, testerom,
u marsejskoj bolnici Konsepsion. Šta ostane poslije
svega za vječnost i ide li iko tragom mog Maktuba,
rukopisa truležnih što padoše u vodu i glib, kao Guanči
pod mačem Konkiste. Zazveči li još na nekom nakit
bijele boginje, nad srcem nomadskim, i ima li još onih
što, spremni su ostaviti sve i u lutnju se, drevnu,
odmeći, čergarski, sa srpom samo, pod jatima zvijezda,
na konju što mamuza ga noćobdija-vjetar, na putu za Harare.
Iz rukopisa knjige Kino Mediteran
