Astronautika juga
Jednog ćeš dana sve rasprodati i staru pasaru kupiti,
upraviti je prema zvijezdama i uroniti u azur Jadrana,
so će se soli vratiti i tijelo će ponovo tijelom postati,
živi krst i katarka što para nebo i u njemu se inati,
ronićeš na dah u nekoj uvali i ogledati se u očima voljene
žene, u doba zlatnog sata, pod hladom borova na divljoj
plaži do koje brodice samo stižu, daleko od očiju i od
svih boli svijeta koje si odbolovao i otužio za života.
Sve će riječi zasvagda zanemuštiti i svi će se tereti
otpustiti, poput sidara odbačenih odriješiti i u dubine
mora otići, mornara što ih je oluj sa palube u sumračju
survao u iskon vode, u tamno plavetnilo i u rebra davno
potopljene korablje, prepune feničkih vina i obola zlatnih
što im alge na usnule oči meću i ziblju se kao stare šjore,
žaleći ih tako mlade kad dopadnu carstvu podmornome,
nalik njihovim materama i voljenim ženama u daljini
koje će stalno u pučinu zagledati, lude od čekanja na njih.
Grnčarsko kolo spravi i pleme novo na njemu rukama
svojim satvori, dok rakovi uokolo vode ljubavne dvoboje
njihovim škarama, nalik škarama vaših bedara kad ovnujski
tamna krv pokulja iz petnih žila u čela vrela od morskog
sunca, uprt o hrptenjaču dok budeš, kao o jarbol za koji
ćeš docnije raspeti kožu jedara i bubnjati po tom dobošu
obnoć dok daleki gromovi budu parali površje sinje vode,
i talasi potom hladili vulkansku lavu vaših donjih stomaka,
sretan što si se dogodio i barem jednom bio nečije sve i svja.
Iz rukopisa knjige Krinovi i katakombe
