Džibo
S podneva se pojavio Džibo Hota. To je jedan stari ludak iz Kladnice. Ima dugu riđu bradu, visok je, mršav, ali snažan. Govori se da u huji može iščupati iz korijena dvogodnu sadnicu.
Sišao je do Nurovog dućana, naručio bokal ljute. Ljudi koji su se ondje zadesili napuštaju kriomice stolove i trupce.
Džibo pije šutke dok ga rakija dobro ne omaje. Onda skine odjeću sa sebe i počne vikati i tući se pesnicama po prsima i po licu. Nuro i njegovi sinovi navuku na dućan reze i kalpake pa i oni zaminu u tmušu.
Kad mu nestane rakije, Džibo lupa po vratima, psuje i urliče, a seoska pseta zalaju u horu i naglo se smrkne i ogluši, kao da u selu nema živih. Ne čuju se čak ni Sretovi junci, tovljenici, koji uvijek riču dok seoske krave vraćaju s ispaše.
Kad dobro zamrkne, Džibo krene niz tavninu, traži neko svjetlo u blizini, ali sva su svjetla ugašena. Jedino, dole na jaliji, svijetle pendžeri Agatonove kuće. Agaton ne zna da je Džibo sišao u selo i kada se, onda, pojavi onamo, Pemba bježi prema Drvenoj ćupriji, a Agaton iznosi posifku žara u avliju, raspaljuje vatru i pristavlja kahvu. Džibo se dernja i progoni bijesove i hale koje su ga nenadno spopale. Agaton podiže s vatre zapaljenu cjepanicu, vitla sa njom oko glave i viče: “Drž je Džibo, drž je Džibo, a, eto je tamo! Ih, što tohnuh ovu, taman pro labrnje!”
I tako se pozadugo pravi kako ubija i baca u vatru te pogani i vragove, sve dok se Džibo ne umori i svali na zemlju. Agaton ga poji vodom iz đuguma i testija koje je Pemba obajala, i Džibo opet počne urlikati i skakati, zatim se previje i dugo povraća. Agaton mu steže čelo dlanovima i onda ga prenosi uz vatru. Džibo se umiri i vrati u pamet, pa kazuje Agatonu kud je bio i šta je radio. Usred priče zaspe. Agaton ga pokriva ponjavama i meće mu kaput ispod glave, zatim uzima fenjer i kreće u mrak da pronađe Pembu. Začuje se dozivanje i žamor iz avlija.
Ljudi izlaze Agatonu u sretanje i pitaju je l se Džibo primirio i je l, uz sebe, još nekoga nagrdio. Agaton im priča šta je čuo. Seljani se bez riječi upućuju k njegovoj avliji, zagledaju Džiba i dove šapuću. Onda posjedaju oko vatre, piju kahvu i vijećaju koga će spremiti u Kladnicu da dojavi gdje je Džibo zanoćio i kakvu je štetu Šavčanima učinio.
I u zoru narednoga dana, zahmili niz put volujska zaprega ispred koje ide nizak i temeljan mladić, kovrdžave i crvene kose, dok dvojica, ista takva, sjede među kanatima. Prvo svraćaju kod Nura u dućan i plaćaju zijan koji im je babo napravio, a onda obrću prema Agatonu. Dok jedan od sinova razgovara s Agatonom, druga dvojica odvezuju oca, odnose ga na rukama i bacaju, poput vreće, u zapregu obloženu kukuruznim talinkama.
