JARA
Svakog blagog jutra Arkadije Bimbo, likvidator službe bezbjednosti u fabrici trikotaže, izvodi svoju pudlicu u kratku, jednosatnu šetnju. Pudlica se zove Zizi, kej niz koji se šeću Aleja žrtava, rijeka uz kej (jutros mutna i krvava) Aja. Gospodin Bimbo i pudlica Zizi, gledano niz vodu, idu njenom desnom stranom. Sredina je jula i jutro je vrelo; desna obala, do podneva, pokrivena gustim hladom lipa i platana. I jutros je praznik, Ka’asovo ozarenje. Momci koji prate gospodina Bimba danas su slobodni. Ali kej je, kao uvijek, odan tunel. Ni ribolovaca, ni penzionera. Ni ptica u mokrim krošnjama drveća.
Gospodin Bimbo, mada budan, poput mjesečara hodi nesigurno. Blizu je klupe na koju sijeda iz navike. To ovoga puta neće učiniti. Uz klupu su prislonjena dva ribarska štapa. Upotrebna ploča klupe ribljim je krljuštima isprskana. Zizika reži dok je njuši. Gospodin Bimbo, iznenađen, stoji i posmatra. Sad šta je tu je, hrabri kuju, povlači, pri čučnju, nogavice i pada, kao vreća, na svoju stražnjicu. Vadi, zatim, novine iz džepa, razgrće ih mahinalno i njihovu golotinju s gađenjem posmatra. Počni s glupostima, tješi sebe, i već sriče prve lagane naslove. Gradska hronika, pisma čitalaca, astrološka predviđanja prof. dr Ezre Filomena. Čita, pod „Djevica”:
Pred vama je više događaja i više kretanja. Merkur u Vagi pojačava vašu komunikativnost i potrebu za ljudima. Doznat ćete nešto novo i uzbuđujuće. Čuvajte se osoba od kojih zavisite. U intimnom životu situacija je povoljno stabilna. Partner vam je odan. Zdravlje – zamor, zatim naglo poboljšanje. Ali čuvajte se osoba od kojih zavisite.
„Poboljšanje”, zaključuje ravnodušno, presavija novine i lijeno ustaje. Traži pogledom svoju kuju. Kuje, međutim, nigdje nema. Gospodina Bimba, za trenutak, njiše nesvjestica. To je, misli, pritežući do drhtanja očne kapke, posljedica naglog uzbuđenja, to će vrlo brzo proći. Čini mu se da čuje vlastite šapate: Zizi… Ziii-zzi, Zizzziii… Ili ga varaju zrikavci iz jare?
Obnovljenim vidom dodiruje ljubičastomodru površinu rijeke. Pucketaju vodni mjehuri, rojevi insekata oštre krilca o sunčeve zrake. Lepeću plahte paučine I zapare. „Ti, budalo”, prekorijeva sebe, „ta kuja je krasan plivač i, ako je tamo, onda motri niz obalu, može biti da je ožednela il’ je kakvu pticu opazila u ševarju. U svakom slučaju, tu je negdje. Najbolje je sjesti, pričekati, pogledati prijeke stranice novina.” Ili, radi svake sigurnosti, ustati i poći malko naprijed; sići do rijeke, niz betonsko stepenište. Postoje onamo kante deponijske, postoji gmušje rakite i johe.
Okuražen sporim hodom, prati svoju zamisao. Vidi, čak odavde, kako drhti granje i čuje, da, čuje, kujino kevtanje. Iz sivoga granja, kô iz vode, izranjaju tri prilike.
Čovjek, žena i Zizika!
Polaze k njemu i on usporava kretanje. Zizika je na kaišu, kaiš ohlabavljen.
„Protestujem, gospodine”, jedva čujno kaže. Već mu se znoje nausnice i lupaju kô bubnjevi čeoni damari.
Ponovo je sljepilom naprašen.
Čovjek isped njega mirno staje. Ima profil ovna I razrok je; ima žute beonjače ispod kojih, kô klobuci na starim gljivama, vise teški podočnjaci.
„Lijepo jutro”, kaže. „O, gle goluba! Još kad bismo u daljini ugledali Haronovu lađu.”
Ispruža, zatim, desnu ruku, primiče je, spušta I ostavlja na Bimbovom ramenu: „Josif. Josif, glumac. A ovo je Irma.”
Zizika se sunta uz njegove noge, ujeda ga blago za listove i igra se uzicama njegovih sandala.
„Dozvolite, objasniću stvari. Prišla nam je sama, gospodine. Spavali smo, tamo, na obali. I ona je prišla, zalajala. Naredila ustajanje. Ne diraj je, Irma! Ne gledaj je!”
„U redu je, onda”, kaže Bimbo. „Zizi, dođi, vrijeme je…”
Čovjek se, za korak, pomjera natraške.
Gospodin Bimbo, već u kretnji, pruža ruku ka Ziziki i ona se odupire cvilom i režanjem. Naboravši kožu žvala, kezi svoje sitne zube i obilno bali. Gospodin Bimbo, ošamućen, pokušava da se smiješi, prem gubi disanje.
„Ah, šta ćete, pripeka je”, kaže čovjek. „Malo je, znate, uzbuđena.”
„Dopusti mu, mačak, da predahne”, šapće žena.
„Sjednite na klupu, gospodine.”
Sijedaju na klupu, sve troje. Zizika, pred klupom, pomirljivo, vrti svojom šiljatom stražnjicom. I cvili mazno, i odvratno, kao pred parenje. Gospodin Bimbo se trudi da održi svijest i da blehne ravno. Žena pokušava svojom grubom rukom (rukom tkalje il’ pletilje?) da dohvati jednu od njegovih ruku. Ali on ih, hitro, skriva pod pazuha.
„Koliko je stara, gospodine?”, pita čovjek. „Je li se parila? Da li biste je prodali? Ili možda – de ustani, Irma – da trampimo naše divne dame?”
Gospodin Bimbo više ne može govoriti. Svijest mu gori plavičasto i otuda, poput jeke bliskih zvona, hrupa neprestano: „Ja ne sanjam, ja ne sanjam…”
„Onesvijestio se”, reče žena.
„Zar već? Mekan momak, knjiški. Vonja na memlu podrumske hartije. Možemo ga upisati i pod stavkom neodlučni i pod stavkom izdajnici jer liči na takve.
Pogledaj mu samo reljef lica. Te fusnote i kvačice…”
„Liči”, šapnu žena, premda nije Bimbu u lice gledala.
Refik Ličina, “Ribe u bunaru”, Partizanska knjiga, 2020.
Knjigu možete nabaviti na: Partizanska knjiga
