Doseći jednostavnost ili posegnuti za njom je kao pružiti ruku ka savršenstvu koje je uvijek ili oduvijek protkano šarenilom. Iz njega svaka šara kazuje više nego što iščitavaju oficijelne historije. Šare su riječi koje u vezu prepoznajemo kao simbole a čitamo jezikom koji pamti petnaest ili sto godina ili koji vijek više. Tako u priči Otmica genijalno jednostavnog i posebnog Zije Dizdarevića vidimo Bosnu i „sputanu krv, što bi htjela da prodre nekud u strahovitom vrenju.“
Čujemo njen moderni i arhaični govor koji počinje ispisavši šapat kojim se kazuje iza demira i mušebaka. Već sami demiri i mušebaci – jedni od gvožđa a drugi od drveta, otključavaju tekst na drugačiji način: drvo je toplo a gvožđe je uvijek studeno a ti različiti materijali korišteni su na pendžerima (turc. prozorima) u različitim vremenskim periodima no uvijek s istom namjerom – da zaštite. Dizdarević je napisao: “U dalekim, u izgubljenim mjestancima po Bosni čućete pola priču a pola pjesmu o ‘Siv-zelen Sokolu’ i djevojci što ga je, zatvorena u kamenu kulu, zvala da je oslobodi.“ Znači tekst priča-pjesma kazuje se poluglasno, iza mušebaka u povjerenju i polu glasno a priziva spasenje i to od Siv-zelen sokola.
Zija Dizdarević je genijalno jednostavan a poseban kao i tradicija iz koje je iznikao. Uvodeći u priču Siv-zelen sokola, u podtekst i kontekst iz kojeg se uvijek nešto novo iščitava jer je riječ o arhetipu koji ne sliči grčkom mitu o Dedalu i Ikaru. Siv-zelen Soko se spominje u narodnoj pjesmi i predaji, ali nigdje tako tiho kao u Zijinoj priči.
Narator u priči je i glavni junak. Ujedno on je i težište priče a ne Raifa koja je također pripovjedačica. On priča čitatelju i ne zatvara se pred njima, Raifa kazuje njemu i moli ga za diskreciju. „Prićala bih ti, ama nećeš nikome, nikome kazat’ – govorila je sa mindera iznad mene i imala čudno drhtav glas i vreo dah.“ Tu imao dekonstruckiju ritma pripovijedanjem, ali i unutrašnjom dijegezom. Sam dijalog koji je dominantan u priči, a narator ga koristi da opisuje a ne informiše. Preovladavajuća opredjeljenost jedne funkcije dijaloga nosi „diference“ u odnosu na naraciju.
U priči je erotsko suprostavljeno tradiciji. Tako da je Siv-zelen soko u jednom trenutku neko ko izaziva djevojačku strast, u drugom je oslobodilac ili slika. „Riječ ta, Siv-zelen-Soko, rasplinula se u glavi u nešto sasvim neodređeno i meni je bilo svjedno je li šejtan ili ptica ili čovjek.“
U konačnici suočen sa zebnjom od onog što ne razumije, od priče koju je čuo ali ne zna šta je, ispred Siv-zelen sokola narator plače. Narator je dječak koji je saznao priču koju kazuju „cure, kad ih niko ne sluša, pričaju jedna drugoj, majke prenose na kćeri; i ljudi poznaju tu priču, ali joj niko ne zna onaj pravi i tajanstveni smisao“.
