Putovanja bez pasoša
Bezočne laži su dnevnici
U kojima granice prolazimo bez pasoša.
U njima,
Volimo bližnjeg svog,
Razumijemo ljubav,
Maštamo nadu,
Čeznemo za dragim.
Nijemi slušamo o ratu u Iraku i Iranu
Prije svih naših depersonalizovanih ratova.
U onom što smo rukom ispisali
Nema ništa do vlastitog zujanja
U vremenu koje nam ne pripada.
Zbog Černobila nismo jeli zelenu salatu
I nije nam žao salate
Ni Černobila
Već žalimo Tarkovskog
Čija je umjetnost bila pasoš za vječnost.
I još uvijek osjećamo udar suze
Zbog ljubavi čijeg se imena ne sjećamo.
Vlastite ratove prešućujemo.
U dnevniku ne pišemo zlo
Imenujemo ga politikom.
Ni Lorka se njom nije bavio
A ona mu je presudila.
Pišemo samima sebi
Ono čega se želimo sjećati.
Lažemo da volimo
I maštamo svjetove
Za koje naši pasoši ne vrijede.
