Glasnik
Sviće.
Neko kuca.
Budi me.
Ponovo kuca.
Jače i jače.
Tjera san.
Nestaju perle,
Bijele.
Zamijenili ih makovi
Crveni.
Neko kuca,
Tjera magareće godine,
Nožem i molitvom.
Neko kuca,
Strah me da otvorim
Glasniku kraja bez početaka.
Neboja
Emocija u neboji,
U tonalitetima tišine
Istovremeno je
Bol i ljubav.
Osjećanja,
Stapaju se u noći
Čudesno pričajući
Iznova isto
A nanovo drugačije.
Zagledani u neboju
Raspoznajemo teksture
I biramo
Čudesno šarenilo crne
I priču vlastite neboje.
Voda
Ogledamo se
U talasu
Hineći da je asimetrija simetrija
Posmatramo se u vodi
I divimo se vlastitoj ekspresiji
Iščekujući protok vremena
I pretakanje duša,
Gledamo se u vodi
Ignorirajući fakt
Voda nije slika,
Niti fotografija
Voda nije ogledalo nas.
Ipak ogledamo se
I čekamo prepoznavanje
Nudimo nemir
Prešutno
Pristajemo na granicu
Svako sa svoje strane
Vlastite kože.
Ptice
Pametna ruka
Prebirajući niti
Narisala je krila
Sove
goluba
orla
Pametna ruka
Onima što dolaze
Utkala je nadu
Ostavila poruku
Da negdje – nekad
Različito iste
Ujedinjene
Ptice slete.
Amnezija
Sjećam se raskrsnice.
Na Istočnoj strani pisalo je uklj.,
A na zapadnoj isklj.
Ne sjećam se pravca iz kojeg sam krenula
niti da sam krenula,
Samo znam da više nisam bila tu.
Možda zvuk klika uklj.
Učini da se arhive otvore
I da pronađemo šta krijemo od sebe.
Možda,
Možda nakon vešedecenijske potrage,
Susret sa sobom bude iskreniji.
