U arhivama sarajevskih pozorišta ne postoji trag da je ikada rađena inscenacija romana Mihaila Bulgakova Majstor i Margarita. Stoga je velika hrabrost dramskog ansambla Sarajevskog ratnog teatra da dvadeset i petu (2016/17) sezonu otvori upravo predstavom urađenoj po navedenom romanu u režiji Aleša Kurta. Predstava je među prvima odigrana i u novoj sezoni koja je nedavno otvorena. U tekstu afiše ističe se da su dramaturzi pred sebe postavili pitanje šta bi se desilo da se sada Bulgakovljev Voland i njegova svita pojave se u našem gradu. „Blago pozicioniranje radnje u ovdašnju sadašnjost, određenu kriminalom, nasiljem, ksenofobijom, komformizmom i apatijom, potvrdilo je univerzalnost bulgakovljevog romana,“ napisali su dramaturzi u tekstu afiše. Predstava Volanda i njegovu pratnju provodi kroz kriminaliziranu i korumpiranu sadašnjicu a njena najava glasila je: „Svijet je poludio. Laž je zamijenila istinu.“
Mada predstava kazuje o zlu kao konstanti i sedam smrtnih grijeha koje ljudi čine danas – ovdje, „putujući“ sa Volandom gledatelji se podsjećajući da su ih činili i početkom prošlog stoljeća u Moskvi. Radili su ih i prije dvije hiljade godina u vrijeme susreta Poncije Pilata (Mirsad Tuka) i Ješue Ha-Nocri (Adnan Kreso) koji se sreću u desetoj sceni predstave.
Dramska radnja Majstora i Margarite počinje citatom iz knjige Postanka koju izgovara Hella žena-mačka (Snežana Bogićević): „Neka bude svjetlo, zrak, zemlja“. Istoimeni roman, smatra se jednim od najboljih objavljenih u prošlom stoljeću, počinje stihovima iz Geteovog Fausta:
– …ali ko si ti, najzad?
– Deo sam one sile koja večito stremi zlu, a večito tvori dobro.
Dramaturzi Dario Bevanda i Benjamin Hasić, u središte predstave stavili su Volanda (Alban Ukaj) koji je metafora Goeteovog Fausta. Jasna poveznica s djelom njemačkog velikana pravi se kada u sceni koja prikazuje pozorište jedna glumica (Ana-Mia Milić) kaže da je u tom komadu igrala u Njemačkoj. Radnje kompleksnog Bulkakovljev romana, gdje se radnje i mjesta isprepliću, u predstavi su prikazane kao samostalne epizode, koje se smjenjuju a povezuje ih putovanje menadžera-brokera i uvijek stranca Volanda. Uz njega je uvijek žena-mačka Hella. Tokom predstave, ona izgovara sedam smrtnih grijeha, kojima publika svjedoči u scenama koje se smjenjuju. Rečenice koje iz scene u scenu izgovara uvijek naglašavaju radnju a pri tom su vrlo kratke osim kada kaže „pravila su tu da se krše“ ili „historija će pokazati“. Hella slikovito pokazuje primamljivost zla kroz preljub, pohlepu, lažna svjedočenja, ubistva… Hella je u jakni sa kapuljačom oivičenom lampicama, koja slikovito pomaže da vidimo i njenu promjenjivost: kada stavi kapuljaču ona zapravo ima oreol na glavi, dok joj je u pozadini obrnuti križ (scenografiju i kostimografiju potpisuje Adisa Varteš Selimović). Iako je sveprisutna Hella nikada nije centralna figura. Zanimljivo je kako je glumica koja tumači njen lik upotrijebila tijelo da bi pokazala zavodnjivost zla a kao glumačkim sredstvom očima je vješto pokazala njegovu varljivost. U jednoj od scena kada komšinica (Mirela Lambić) prepoznaje u Volandu zlo imenujući ga vođom terorističke grupe izgovarajući „To je onaj što ima urokljive oči“, čujemo također Hellino „Ne svjedoči lažno protiv bližnjeg svoga.“ Upravo ovaj detalj komšinicine optužbe i pojave inspektorice (Maje Salkić) i policajaca (Seada Pandura i Adnana Kreso) jedna su od poveznica motiva u drami sa aktuelnom situacijom. To pokazuje i dolazak menadžera Volanda u pozorište koje taj „stranac“ kupuje.
Alban Ukaj da bi prikazao lik Volanda koristi se maestralno tijelom, licem ali i glasom. Voland, putujući glumac sa svojom trupom kaže: „Morate mi vjerovati jer ja želim sreću svima.“ Gdje god se pojavi on pokaže kako je sve na prodaju. Voland hramlje zbog prvog grijeha. Njega, kaže, još sve boli od „onog pada“ – što asocira na prvi grijeh. „Povest o padu u greh pokazuje čoveka kao biće koje po prirodi ima izbora, dakle slobodno je, ali time je čovek, onakav kakav je izašao iz Tvorčevih ruku, u izvesnom smislu još nedovršen“, napisao je Ridiger Zafranski u knjizi Zlo ili drama slobode. Upravo ta sloboda prikazana je u skoro svim scenama na različite načine: Voland je svakom nudio i zauzvrat tražio nešto a nikoga nije prisiljavao. Nasuprot tome, kao light motiv kroz cijelu predstavu provlači, ritmično pljeskanje rukama ispod zastora, koje ritualno prizivaju Volanda i kada ga nema. Javlja se dilema da li đavo iskušava ljude uslijed čega oni, u urođenoj slabosti, čine zlo – ili bi oni činili zlo i da đavola uopšte nema, ona izostaje nakon gledanja predstave. Iako đavo ljude iskušava oni na zlo olako pristaju, što na koncu njega demotiviše.
Iako je ono po čemu je roman Majstor i Margarita prepoznatljiv je citat „Rukoposi ne gore“ koji izgovara Voland, u predstavi tu čuvenu rečenicu kaže Hella. Dok Majstor (Mirsad Tuka) pali papir, taj postupak opravdava se mirisom sumpora koji se u tom trenutku osjeti u sali što je metafora za prisustvo zla kojeg ne vidimo. Ili, može se povezati sa hobotnicom koju već u prvom pojavljivanju Majstor priziva. Sama hobotnica kasnije se pojavljuje kao žuta kapa na glavama, kao dio kostimografije, lutka u Fridinom (Ana-Mia Milić) krilu… Hobotnicu pletu u trenutku Margaritine (Selma Alispahić) predaje Volandu… Ona je uvijek žuta i nje se Majstor, koji je prepoznaje i najavljuje kao opasnost, plaši. Hobotnica je bezlična životinja s pipcima koja obično simbolizira paklene duhove, pa čak i sam pakao. Često joj je pridružen kukasti krst. Danas ona obično simbolizira grabljivu i nezasitu osobu. Hobotnica ima još jednu štetnu osobinu: mlaz mastila koji izbacuje da bi se zaklonila od napadačevog pogleda. Upravo ovo može biti veza između rečenice „Rukopisi ne gore“ ili pak sudbine samog autora Majstora i Margarite Bulgakova (rukopis je objavljen dvadeset šest godina posle smrti autora u Rusiji). Hobotnica je žuta, ali žuta boja koja je također dominantna u kostimima ali i samom cvijetu margarite. Žuta boja nerijetko simbolizira drugost (Holokaust, Jevreji, žute trake). Sama Margarita pokazana je kao neko ko je pronašao svoju ljubav zbog koje pristaje na različite kompromise, ali i površna preljubnica koja kao i ostali na sahrani muža Šefa (Seada Pandura) pokazuje svo licemjerje društva. Iako su Margaritina pojavljivanja kratka, Selma Alispahić koristeći se tijelom ističe njenu lakomislenost, površnost, empatiju i u konačnici beskrajnu ljubav prema Majstoru. A on, Majstor tokom predstave upozorenjem „čuvaj se hobotnice“ zapravo upozorava na zlo koje svojim pipcima ulazi u svaku poru društva – i to vidimo kroz scene u kojima su prikazani biblijski smrtni grijesi. Protagonisti iz svih epizoda u ludnici su skupa i govore doktorici (Maji Salkić) da su vidjeli Sotonu. Kada ih ona upita, kako je izgledao svo „zlo“ koje su prpoznali vidjeli su drugačije: visokog, niskog, ćelavog, mršavog, prejakog. Na to im doktorica odgovara: „Vidite, uopšte se ne radi o zajedničkoj halucinaciji, već o pojedinačnim projekcijama svijesti.“ U istoj sceni i doktorica postaje žrtva iste kolektivne opijenosti koja se širi kao hobotnica.
Kada Voland sa svitom organizira bal u pratnji mještanke Margarite, on se obraća publici. Sam Majstor tada je dio publike čime je rediteljski postupak naglašen kao i sama poruka. Majstor dok sjeda u publiku kaže: „Meni je mjesto ovdje. Mora neko čuvati i ludnicu“.
U suštini predstava Majstor i Margarita priča je o zlu koje opstaje ali i na čovjekovo pristajanje na njega. Oni koji odu da gledaju inscenirani roman izaći će iz sale razočarani, jer nemoguće je na scenu postaviti cijeli roman. No, u konačnici se može zaključiti da su epizode iz Bulgaklovljevog djela uspješno inscenirane, a na putovanje kroz njih vodi nas Voland sa svitom.
