Noć u pustinji
Zidovi su pali.
Put je otvoren.
Protočnost koja titra kroz strah da ću se ozlijediti,
ljepota koja dodiruje ožiljke.
I vjetar lagano prolazi utrobom, zmija mirno putuje, a
crni gavran jede mrvice kruha koje su ostavljene za njega.
Možda me povedeš.
Možda zajedno proživimo noć u pustinji –
tada ću sjesti gola nasuprot tebe…
lijepa i stopljena sa svemirom.
Ako me i ne povedeš –
postojiš.
Rađanje
Na površini rijeke Mekong tražila sam odgovore – stabla su plutala, brodovi tiho nestajali u daljini, virovi upijali divlje izraslo bilje… A mutna rijeka ostala je nijema.
Susrećem ljude koji su život spakirali u torbu i krenuli na put s vlastitim bićem. Njihova glazba, knjige, priče… gusta brada i kovrče, bradavice koje se naziru kroz majicu, široki osmijesi ili dubok, zamišljen pogled – spajaju nas na trenutak…
Kada mu je umrla žena s kojom je proveo “više od 40 predivnih godina” odlučio je upoznati Indiju. Nazdravili smo ljepoti života.
S nepunih 19 imala je potrebu otkrivati sebe i svijet. Dugo smo se grlile na rastanku.
June je na cesti upoznala Juna – da su ostali u istoj zemlji, možda se nikada ne bi sreli. Pjevali smo, plesali i slavili čaroliju susreta.
Svako toliko potražim mirno mjesto i zagledam se u rijeku koja ostaje nijema. Nježno mi otvara i raznosi vrelo emocija… a jedini odgovor jest jasan odraz moga bića –
bolno je i lijepo osjećati ženu koja se ponovno rađa.
Zagrljaj praznine
Lišće podrhtava,
pale se svjetla,
zvukovi grada dopiru u tišinu prostora
gdje prebirem po riječima.
Ne razmišljam puno.
Prepuštam se papiru – da grafitni trag ocrta ono što ne mogu izraziti…
Bol?
Gubitak?
Tuga?
Nemir?
Postoje noći, poput ove, kada niti čaša crnog vina,
niti knjiga,
niti glazba,
niti prijatelji
niti ljubavnik –
ne mogu zamijeniti potrebu da snažno zagrlim vlastitu prazninu.
Nečujan vrisak prelomio je zrak.
Portret
Ponekad zamišljam bjelinu –
čist, bezbrižan prostor.
Uskoro nakon te misli… u nju upada gusta, crna boja –
kapljice se raspršuju, preuzimaju priču i simboliziraju zatvaranje,
potrebu za zaštitom.
No, dok se boje tako pretaču kroz moć i slabost,
u sukobu bijelog i crnog –
sama od sebe nameće se jednostavnost,
želja za igrom.
Poput slikara na velikom platnu – razlijevam crvenu
koja se hvata u zagrljaj s crnom.
Bijela polako opet počinje disati…
Zelena daje notu buđenja i rađanja,
žuta me poziva da bosih stopala dodirujem zemlju i plešem…
ljubičasta me čini staloženom,
narančasta razigranom,
a plava prožima i povezuje čitavu kompoziciju.
Kad pogledam unatrag – shvaćam da niti jedna boja nije nestala..
sva su stanja prisutna, no izmiješan sa životnim iskustvom,
promijenio se doživljaj.
Hemingway
Nepoznata cesta vodi u novo iskustvo.
No, što ga više tražim
to mi je dalji –
tražim ga u uličicama Stare Havane,
u okusu daiquirija i
mojita,
u dimu cigare,
u lokalnoj krčmi
u planinama –
u ritmu salse i rumbe,
u letu kondora.
Putovali smo zajedno Kenijom i Španjolskom,
susreli se u jednostavnosti
slika i rečenica –
zbližilo nas je njegovo samoubojstvo
i udaljio odnos prema ženama.
No, uvijek je bio tu da me podrži onda kada se
ne bih mogla izraziti.
I sada je ovdje, iako to ne osjećam,
ohrabruje me da nastavim
putem koji nema putokaza.
