Vatrena Zmija je obišla oko planete šezdeset puta otkad se ona rodila. Zvala se Ursula, među običnim ljudima poznatija kao Šarenooka Vještica. Jedno oko joj je bilo ljubičasto a drugo žuto. Po narodnom vjerovanju, Vatrena Zmija čitavu vječnost kruži nebom ganjajući vlastiti rep, nesvjesna da pri tome daje svjetlost i toplinu svim bićima na planeti. U ovoj stvarnosti, ljudi su mjerili vrijeme prateći cikluse kretanja Vatrene Zmije. Dok bi planeta Zemlja u Ašidinoj stvarnosti jednom obišla oko Sunca, Vatrena Zmija bi obišla svoju planetu tri puta. To znači da bi Ursula na planeti Zemlji imala dvadeset godina.
Vatrena Zmija nije zaista bila zmija i to je Ursula sasvim dobro znala. Bila je prva osoba koja je to otkrila i zbog toga nije bila proslavljena kao naučnica, već omražena kao vještica.
Živjela je u porodici optičara. I otac i majka su joj odrasli u porodici optičara i logičan slijed događaja je bio da i Ursula nauči porodični zanat. Još kao djevojčica je savladala osnove pravljenja stakala za naočale i bila je fascinirana mogućnostima oblikovanja stakla. Čim je vidjela koliko leća može uvećavati stvari, pitala se da li bi bilo moguće napraviti leću koja će dokučiti nebesa. Nakon višemjesečnog eksperimentisanja i mnogih bezuspješnih pokušaja da oku približi Vatrenu Zmiju kroz debele leće, došla je na ideju da za posmatranje koristi dvije leće smještene u metalnu cijev. Jednu leću je koristila za objektiv, a drugu za okular. Najzad, poslije mnogih pokušaja, Vatrenu Zmiju je vidjela uvećanu pomoću konveksne leće korištene za objektiv i konkavne za okular.
Vatrena Zmija je za ljude Ursulinog svijeta bila božanstvo. I ona ga je obožavala svim srcem i nikada nije posumnjala u njegovu božansku prirodu. No, kada je prvi put pogledala Vatrenu Zmiju kroz svoju napravu, koju bi ljudi iz Ašidine stvarnosti nazvali teleskopom, jezivo razočarenje je nastupilo momentalno. Očekivala je da će vidjeti glavu i plamteće oči, zapaljeno tijelo i užareni rep. Umjesto toga, vidjela je nešto što je nalikovalo na vatreni oblak, bez ikakve očigledne glave ili nečega što bi podsjećalo na oči. Bio je to tek jedan obični, izduženi oblak vatre.
Poimanje stvarnosti u Ursuli se potpuno obrušilo. Ako je Vatrena Zmija laž, šta je onda istina?, postavljala je sebi to pitanje iznova i iznova. Tragajući za istinom, Ursula je morala podijeliti svoje saznanje s roditeljima. Tajna ju je izjedala iznutra predugo. Bilo joj je mnogo lakše kada im je sve rekla. Njena mama je bila prirodni skeptik i teoriju je odmah odbacila kao proizvod kćerkine prebujne mašte. Ursula je tada imala trideset šest godina izmjerenih po ciklusima kretanja Vatrene Zmije, odnosno dvanaest godina po mjerenjima Ašidine planete Zemlje.
Uspjela je nagovoriti mamu da pogleda Vatrenu Zmiju kroz teleskop. Njeno lice je dobilo kamenu fasadu čim je svjetlost prošla kroz objektiv do njenog oka. Nakon nje i otac je htio da pogleda istinsku prirodu Vatrene Zmije. Sačekao je da se stiša buka u njegovoj glavi nakon intenzivnog šoka, pa je kleknuo pred kćerku i poljubio je u obraz. Bio je sretan što mu je kćerka natprosječno inteligentna, ali razočaran zbog istine koju je njena inteligencija otkrila.
„Nisam siguran, kćerko, da li su ljudi spremni za ovo“, rekao joj je otac blagim glasom.
„Ali zašto?“, upita Ursula.
„Mislim da niko ne bi želio čuti da im je bog, ta velika Vatrena Zmija što ih grije, tek jedan običan vatreni oblak.“
„Oče, to je istina. Zar ljudi ne žele da čuju istinu?“
„Draža im je utješna laž od gorke istine.“
„Ali, oče…“
„Ovo će ostati naša mala tajna. Ako bi ovo neko saznao, velika je šansa da bi nas spalili na lomači zbog vještičarenja.“
I bio je u pravu. Jedne noći, dok se družio s prijateljima ispijajući alkohol od bodljikavih plodova ovozemaljske čudesne biljke, u povjerenju im je pokazao Ursulinu napravu. Sačekali su jutro i izlazak Vatrene Zmije kako bi kroz teleskop vidjeli pravu prirodu božanstva. Fasciniranost je na njihovim licima bila i više nego primjetna, mada im se u očima moglo vidjeti duboko razočarenje.
Istina o Vatrenoj Zmiji nije dugo ostala tajna. Očev najbolji prijatelj, iako nije bio poznat kao neko ko ne zna čuvati tajne, sve je ispričao svojoj ženi. Od nje se informacija rapidno širila preko mreže drugarica. Ubrzo su svi znali za Ursulino otkriće, mada u dosta izmijenjenoj formi. Preko noći su je prozvali vješticom.
Kako bi se riješili zla koje im je vještica donijela, šireći laži o njihovom bogu, pobješnjela rulja se okupila. Ljudi su nosili baklje, sjekire i vile uzvikujući Ursulino ime. Spalite Šarenooku Vješticu, neka gori, neka gori!
U kući su pronašli samo njene roditelje. Ursula je pobjegla. Kako bi zadovoljili svoje fanatične apetite, umjesto nje na lomači su spalili njene roditelje. I njihovu optičarsku radionicu su spalili do temelja. Jedino što je preživjelo iz te radionice bio je Ursulin teleskop. Ponijela ga je sa sobom kad je pobjegla.
Otišla je dovoljno daleko gdje se nije čulo za Šarenooku Vješticu. Tamo je dane provodila s nosom zabijenim u debele knjige. Istraživala je prirodu oko sebe, postavljajući pitanja o svemu. Ako je Vatrena Zmija oblak, šta su onda vatreni cvjetovi? Ljudi njenog vremena su trepteće tačke na noćnom nebu nazivali vatrenim cvjetovima. Po njihovim vjerovanjima, Vatrena Zmija je išla od cvijeta do cvijeta pijući vatreni nektar, sve dok jednom nije ugledala svoj rep i krenula za njim misleći da je to još jedan vatreni cvijet. Od tada Vatrena Zmija kruži nebom obasjavajući i grijući planetu.
Ursula je postala ono što bi ljudi iz Ašidinog svijeta prozvali izumiteljicom. Pored teleskopa, koji joj je omogućio da otkrije tajne neba, izumila je i niz naprava do tada neviđenih u njenom svijetu. Istražujući životinjski svijet, naišla je na nepoznatu vrstu ptica. Ni u jednoj knjizi nije pronašla nikakve zapise o njoj. Ženka bi u seksualnoj predigri zavodila mužjaka tako što bi podigla krila i s unutrašnje strane otkrila svjetleće perje. Svjetlost je bila snažna poput jedne prosječne sijalice iz Ašidine stvarnosti. U početku ih je lovila, a poslije ih je i uzgajala. Naučila je koristiti miris mužjaka kako bi ženke u kavezima natjerala da svu noć drže raširena krila. Svijeće joj više nisu trebale nakon toga.
Vremenom je usavršila teleskop, pa je doznala da trepteće tačke na noćnom nebu nisu vatreni cvjetovi već druge planete s vatrenim oblacima koji kruže oko njih. Ako postoje druge planete, imali i tamo života?, nametalo joj se pitanje. Ima li tamo ljudi na nekoj od tih planeta?
U dubinama pećina pronašla je vrstu kamena koja prkosi gravitaciji njene planete. Na stropu je stajao kao zalijepljen i jedino ga je unutrašnjost pećine zadržavala da ne poleti u visine kao balon pun helijuma. U nekim starim knjigama je čitala o takvom kamenu. Autori su ga smatrali magičnim i demonskim, govoreći da takvom kamenu nije mjesto na svjetlu dana, već u mraku pećina. Takav kamen bi čak došao i do uzvišene Vatrene Zmije, što bi je moglo omesti u njenom vječnom lovu za svojim repom, pisalo je u knjizi. Ako bi zmija odustala od lova, napustila bi nas, za sobom ostavljajući tamu i hladnoću.
Ursula je pronašla još jedan čudesni kamen, ali takav se nije spominjao u knjigama. Kada bi kamičak manji od zrna graška podigla sa zemlje, bio bi težak poput prosječnog teleta. Činilo se kao da ga zemlja privlači ili ga nešto gura prema njoj snažnije nego druga tijela.
Ursula nije znala razloge zašto se kamenje tako ponaša, no, kada bi ih stavila jedan iznad drugog, „lebdeći kamen“ ispod i „teški kamen“ iznad, počeli bi se snažno i brzo okretati jedan oko drugog bez prestanka. Takvo nešto bi se u Ašidinom svijetu zvalo perpetuum mobile.
Zbog otkrića neograničenog izvora energije, Ursula je napravila mnogo nevjerovatnih izuma. U početku je pravila mašine koje su jednostavno olakšavale život. Kasnije je stvarala daleko složenije, prodirući u samo tkivo postojanja. Jedan takav stroj, kome je dala ime Naočale prošlosti, omogućio joj je da sagleda čitavu historiju postojanja njenog univerzuma. To je dosta toga izmijenilo u njenom poimanju stvarnosti.
U samom usijanju Ursulinih naučnih istraživanja, po narodu se pročula legenda o Šarenookoj Vještici. Uznemirila je Vatrenu Zmiju kada je izvadila kamenje iz mraka pećina!, urlao je narod. Zbog njenih demonskih mašina Vatrena Zmija će nas napustiti! Slijepi bijes je ujedinio ljude. Ona je vještica i moramo je pročistiti vatrom! Sve je nastalo iz plamenova Vatrene Zmije i plamenovima će se sve i vratiti!
Rulju je predvodio vrhovni sveštenik crkve Vatrene Zmije. Nosio je dugu crvenu mantiju, a na grudima je imao izvezen znak Vatrene Zmije kako ganja vlastiti rep. I na duguljastoj kapi je imao isti znak. Nosio je zlatni štap, skoro duplo viši od njega, na čijem se vrhu nalazio zlatni krug Vatrene Zmije.
Ursula, u svom kreativnom zanosu i dubokoj usredsređenosti, nije primijetila rulju koja joj je okružila kuću. Tek kada je prvi kamen razbio prozor i dokotrljao se do njene noge, shvatila je šta se dešava. Ljudi pohrliše kroz vrata i divljački je iznesoše vani. Vrhovni sveštenik je naredio da se zajedno sa Šarenookom Vješticom spale i svi njeni strojevi.
Lomača je već bila pripremljena. Ursulu su zavezali za stub, a sve njene strojeve su složili u krug oko nje kako bi uštedjeli na drvima. Gomila je nestrpljivo urlikala sve dok vrhovni sveštenik bakljom nije zapalio lomaču. Tada njihovi urlici postadoše još glasniji. Plamen se širio s drveta na drvo, s mašine na mašinu, polako se približavajući Ursuli.
Ljudi su je proklinjali, infantilno se rugajući. Ursula je gledala sve te prste uperene u nju, zvjerska lica i ludilo u očima. Iako je skoro drhtala od straha, pronašla je snagu da se prkosno nasmije. To je rulju još više uznemirilo. Neka gori Šarenooka Vještica! Neka gori!
Plamen je zahvatio njenu haljinu. Strah je debelim mrakom prekrio njen briljantni um. U ludilu i neopisivom bolu provela je kratki ostatak života. Nije ni primijetila kada se krug, poput rupe u prostoru i vremenu, otvorio ispred nje. Rulja je to naravno primijetila i potpuno zanijemila. Sada se samo čuo Ursulin vrisak i pucketanje vatre na povjetarcu.
Kao ni iz čega, kroz rupu je ušla pogrbljena starica duge, ravne, sijede kose. Niko u njihovoj stvarnosti nije živio duže od pedeset godina Ašidinog univerzuma. Kada bi neko prešao četrdesetu godinu, smatralo bi se da je ušao u duboku starost. Upravo zbog toga, Ašida im je izgledala monstruozno. Njena pojava je njihovom oku bila toliko strana da se malo ko usudio ostati blizu nje. Rulja se razbježala na sve strane, a među prvima je pobjegao vrhovni sveštenih crkve Vatrene Zmije.
Ašida je nadljudskim naporom podigla nespaljeni komad drveta, čisteći sebi put kroz lomaču. Varnice su frcale na sve strane, a pokoji plamen ju je opržio po rukama. Allahu, pomozi mi! Ursulu je gutala vatra. Koža joj se gulila i topila pod vrelinom plamenova. Haljina je bila potpuno spaljena. Vatra je sada prekrivala njeno nago tijelo. Ašidu je taj prizor natjerao da se s manje opreza probija kroz lomaču. Komadom drveta je gurala u stranu zapaljene komade mašina, ali ubrzo je shvatila da je njen trud bio uzaludan.
Ursulina kosa se pretvorila u ogromni bliješteći plamen. Sva koža na njenom licu bila je spržena. Ubrzo se i ispod crnog mesa ukazala kost. Svi njeni krici sada su utihnuli. Iz dubokih crnih jama iscurila je bjeličasta gusta masa, a kroz nju su se kao kroz mlijeko razljevali tragovi ljubičastih i žutih šarenica.
Više na: https://www.facebook.com/fildzanpunopskurnosti/
