1
Davno sam zaboravio razlog zašto uopšte živim. Kroz život sam nekako uvijek imao ciljeve, ideje budućnosti, zamisao da će sutra biti drugačije i bolje. Znate onaj osjećaj kada stalno čekate da život počne? Završiš školu, dobiješ posao, imaš kuću, auto, ali opet nekako čekaš taj trenutak da sve počne. Vremenom sam dobio sve što sam želio, a one životne strasti su polako tinjale.
Prijatelje sam izgubio na ovaj ili onaj način, ali od većine sam se samo udaljio, odnosno oni su se udaljili od mene. Jednostavno mi je bilo mrsko izlaziti u kafane, pričati stalno iste isprazne priče, sve opet i ponovo, samo ponavljanje i repeticija. Ni ne progovore, a već znam šte će reći. Volio sam ih, volim ih i sada, ali mi je muka od te monotonije. Zavukao sam se u svoje utočište, u svoj mali jednosobni stan.
Živim sam. Dovoljan sam sam sebi. U stanu imam sve što mi treba, rijetko izlazim iz kuće, samo u nuždi, kada me na to natjera posao ili glad. Pola dana mi prođe u poslu, a ostatak provedem gledajući serije, filmove i razne reality showove. Ponekad unajmim prostitutku, ali mi je puno draže provesti noć uz porniće i masturbaciju. Tako to ide iz dana u dan, a vizije budućnosti su zamagljene ili ih nema. U meni je ostalo vrlo malo iskrene žari za životom.
Bavim se fotografijom, od toga zarađujem za život. Nekada sam to radio iz ljubavi, odnosno, imao sam iskrene umjetničke tendencije, sada je to postalo čisto mehaničko škljocanje i uzimanje novca. Najviše novca uzimam od prodaje fotografija na Shutterstocku, znate onu internet stranicu gdje možete kupiti fotku za par centi. Napravim nekoliko hiljada idiotskih fotografija, obično platim modela da se krevelji u kancelarijskom ambijentu gledajući kompjuterski ekran, glupavo iznenađen, kao da prvi put vidi kompjuter u svom životu. Sve te fotke okačim na tu stranicu i od svake dobijem po nekoliko centi. Vremenom ih imaš desetine hiljada, pa je mjesečna zarada vrlo pristojna. Pored toga, fotkam vjenčanja, razne školske manifestacije, ma sve gdje ima novca ja sam tu.
Novac trošim na razne gluposti, koje nakon izvjesnog vremena završe u smeću ili skupljaju prašinu u ostavi. Jednom sam tako kupio bicikl, vozio sam ga tri dana, dobio upalu mišića i od tada ga više nikad nisam vozio. Kupio sam sokovnik, ali u njega nikada nije upala ni jedna voćka, i dalje je u neraspakovanom stanju.
Postoji jedan hobi kojim sam se počeo baviti u posljednje vrijeme. Kupujem preko internet oglasa razne stvari za koje sam poprilično siguran da su ilegalne. U ovakvoj državi bez urednih zakona, sve se to lako može kupiti u par klikova miša. Kupujem oružje, hladno i vatreno, sve što me privuče svojom funkcijom i estetikom. Imam već poveliku paletu vojnih i lovačkih noževa. Za sada mi samo služe kao ukrasni predmeti, koje povremeno prevrćem po rukama i divim se njihovoj ubojitoj prirodi. Trenutno imam tri pištolja, sve kupljeno preko oglasa vjerovali ili ne.
Povremeno odem na planinu u šumu, pa pucam okolo u stabla, ali vrlo brzo mi to dosadi. Prije par dana kupio sam kalašnjikov, vrlo star, ali ispravan. Malo sam pucao po konzervama i staklenim flašama, ali i to je brzo postalo dosadno. Pokušao sam pucati u životinje, ali za to nemam dovoljno strpljenja. Trenutno razmišljam o pucanju po ljudima.
2
Ideja da ubijem čovjeka postala je vrlo brzo moja opsesija. Konstantno razmišljam o tome. Kakav li je osjećaj ubiti nekoga, završiti njegov život? Nisam po prirodi sadista, nisam zao, samo mi ta ideja djeluje vrlo zanimljivo kao neko novo i unikatno iskustvo, strano i nepoznato. Uvijek me je privlačilo isprobavanje novih stvari. Vjerovatno sam vremenom otupio i izgubio volju za životom upravo zato što sam većinu stvari u životu iskusio. Ubistvo mi je sada zvučalo tako svježe i neodoljivo. Znate onaj osjećaj kada vam se djevojka sviđa, pa dobijete onu užasnu mučninu koje se morate riješiti bez obzira na sve. Strah je velik, ali joj ipak nekako priđete, stidno i nespretno, pa joj date do znanja da vam se dopada. To uzbuđenje je slatko kao šumski med bez obzira na ishod. E vidite, imao sam mnogo djevojaka u životu, i to uzbuđenje je vremenom isparilo. Kada mi se sada djevojka sviđa, sve je tako hladno i dosadno, nema više one žari od koje vam se gubi tlo pod nogama. Sada znate o čemu vam pričam kada govorim o ubistvu. Imam taj isti slatki strah i mučninu kada pomislim na oduzimanju nečijeg života. Opet vam kažem, tu nema nikakvih perverznih tendencija, ne ložim se na to da nekome prospem mozak ili izvadim utrobu, meni je samo potreban odgovor na pitanje: Kakav je osjećaj ubiti čovjeka?
Kupio sam snajper, karabin. Stara pušketina, vrlo dobra. Uz nju sam dobio sedamdeset metaka i crni kofer. Dvije sedmice sam vježbao gađanje konzervi. Ne bih da se hvalim, ali sam postao nevjerovatno vješt i precizan. Mislim da sam spreman.
Probudio sam se, umio, doručkovao, popio kafu, oprao zube, počešljao, spremio snajper u kofer, okačio ga preko ramena i izašao. Sve mi je pulsiralo u glavi dok se u stomaku stvarala užarena kugla. Ne mogu lagati, bio sam uzbuđen. Hodam ulicom, gledam u ljude, u njihove različitosti spoljašnjosti. Koga izabrati? Kakvi su mi kriteriji? Toliko su ljudi slični među sobom, a toliko različiti. Dovoljno je da je obrva kod nekoga deblja ili šira za milimetar, odmah se desi promjena u karakteru. Da li sam im sumnjiv s ovim koferom? Sumnjam. Izgleda kao kofer za gitaru ili sintisajzer.
Došao sam na lokaciju. To je bila stara napuštena zgrada koja i nakon dvadeset godina poslije rata nije renovirana. Preskočio sam ogradu i ušao u zgradu. Sve je bilo oronulo i devastirano. Miris vlage i urina. Svaka dva metra na podu sam uočio odbačene šprice i igle, ovo je bilo utočište narkomana. Popeo sam se na šesti sprat. Velika prostorija s razbijenim prozorima. Jedno prozorsko okno sam očistio od ostataka stakla. Otvorio sam kofer i izvadio pušku. Navrnuo sam optički nišan, u spremnik ubacio metke i repetirao. Snajper sam naslonio na okno prozora, a oko primakao otvoru optičkog nišana. Polako sam skenirao prostor, kao neki duh koji kruži između ljudi. Gledam njihova lica, umorna, tužna, iznervirana, a ponekad i nasmijana, u autima, dok ulaze u gradski prijevoz i dok bezbrižno šetaju. Niko nije svjestan da ih od smrti udaljava samo jedan pokret mog prsta. Kako je smiješna pomisao da sam ja tu iznad njih, njihova prijetnja, njihov anđeo smrti, onaj koji će staviti tačku na njihov život, a da oni toga nisu uopšte svjesni.
Ideja da ubijem nekoga na otvorenom prostoru, među grupom ljudi, nije dolazila u obzir. Stvorio bih paniku i metež, što znači da bih bio sumnjiv s ovim glomaznim koferom. Ne, trebam ubiti nekoga u privatnosti njihovog doma, samog i izolovanog od ljudi. Kroz optiku nišana sada sam gledao ljude u zgradama, kroz prozore njihovih domova.
Prvi prozor: debeli čovjek, srednjih godina, u potkošulji i gaćama, sjedi, gleda TV i cuga pivu. Dosadan i previše običan. Drugi prozor: starija žena, duga raščupana kosa, nosi majicu kratkih rukava, kecelju, a na stopalima prljave papuče. Usisava. Dosadno. Treći prozor: djevojčica se igra s lutkama, dok pored nje na fotelji sjedi čovjek, vjerovatno otac, i čita novine. Ne želim da ubijem dijete, a ne želim ni da joj ubijem oca i djevojčici stvorim doživotnu traumu. Četvrti prozor: žena otvara balkonska vrata, izlazi. Lijepo lice, duga plava kosa, zalijeva cvijeće u saksijama. Imamo pobjednika! Nisam imao puno vremena da razmišljam zašto sam nju izabrao, jednostavno, ona je bila savršena meta. Bila je prelijepa, što će oduzimanju života u mojim očima dodati određenu težinu.
Uzbuđenje je raslo. Prst mi je podrhtavao na obaraču. Duboko sam udahnuo, a zatim svu pažnju usmjerio na središnju tačku u krugu optičkog nišana. Stajala je i gledala u daljinu, zamišljena. Tačka nišana je sada bila na njenom čelu. Duboka jeza me stegnu za gušu. KLIK! Prasak. Oko nisam micao sa nišana. Na njenom čelu se pojavila rupa, a sa zadnje strane glave prsnu mlaz krvi koji okupa prozor kao apstraktni vitraž. Poletjela je kratko unazad, udarila leđima u balkonska vrata i pala na pod. Drhtao sam. Sjeo sam na pod i ubrzano disao. Nisam osjetio nikakvo zadovoljstvo i olakšanje. Osjetio sam samo kajanje. Nastupi nemir u želudcu, pa ustah i povratih. Tijelo mi je bilo okupano znojem. U glavi mi je samo odzvanjalo UBIO SI JE. Uspaničio sam se. Spakovao sam pušku u kofer i potrčao niz stepenice. Noge su mi bile kao od gume. Preskočio sam ogradu, i što sam mogao suptilnije, nastavio šetati prema kući.
Ušao sam u stan, kofer ostavio u hodniku i legao u krevet. Kao da me krevet gutao i proždirao. Oko mene, stvarnost je poprimila zlokobnu ćud. Soba me je proklinjala. MRTVA JE. Ubio sam neku nepoznatu ženu. Kako je sada ona moja depresivna percepcija iz prošlosti postala glupa i besmislena, a što je najgore, natjerala me je da uradim ovako nešto. Ne, nije me ona natjerala, ja sam našao opravdanje da uradim takvu glupost. Sada me samo pakao čeka u ovom, a ako postoji, i u narednom životu.
3
Naredni dan, kupio sam novine. Listao sam ih sumanuto. Ništa. Nema ni pomena ubistva. Možda je još niko nije pronašao. Pratio sam sve portale i TV informativne programe. Ništa. Naredni dan, opet ništa. Prošlo je sedam dana, nigdje nisam pronašao vijest o ubistvu. Kako je to moguće? Možda je stvarno niko nije pronašao. Čudan nemir me obuze, morao sam doznati ovog momenta šta se dešava. Uzeo sam jedan vojnički nož, zatakao ga u unutrašnju stranu jakne i izašao.
Došao sam pred njenu zgradu. Vrata haustora su bila otvorena. Popeo sam se na četvrti sprat. Troja vrata. Po položaju zgrade, brzo sam zaključio koja su njena. Na vratima nije pisalo prezime. Duboko sam udahnuo i pozvonio, držeći čvrsto nož ispod jakne. Vrata su se otvorila, a ispred mene se ukaza ona. Ili sam izgubio razum, ili je ovo njena sestra blizanka. To je bila ona, bez sumnje, takvu ljepotu nisam mogao zaboraviti. Poželjela mi je dobar dan, ali ja sam nepomično stajao. Kapljica znoja mi se spusti preko čela. Kao da je znala da sam to ja. S lica joj nestade osmijeh. Krenula je zatvoriti vrata, ali ja sam ih zaustavio nogom. Potrčala je u prostoriju. Izvukao sam nož i krenuo za njom. Saplela se i pala, a ja joj se približih, uhvatih je za kosu, i taman kada je krenula vrisnuti, ja joj zabih oštricu noža kroz vrat. Nož prođe na drugu stranu kao kroz puter, a njene glasnice izbaciše prigušeno krkljanje. Gledala me je svojim plavim, širom otvorenim očima, ali ubrzo, u njima više nisam vidio ni tračak života. Nož sam izvukao, obrisao oštricu od njenu majicu, a glavu pustio da padne u lokvu krvi. Potrčao sam prema izlazu, zatvorio vrata i izletio vani.
Zbunjen, pun straha i pitanja, došao sam kući. Da li je sve to bila halucinacija? Zašto sam je opet ubio, zar ne bih trebao biti sretan što je živa? Da li je onaj prvi put kada sam je ubio bila samo halucinacija? Ne, ne, to je besmisleno. Razum mi je popuštao, a kako stvari stoje, zakoračio sam u jezero ludila.
Opet sam pratio novine i ostale medije. Ništa. Možete li to da povjerujete? Dvije sedmice sam detaljno pratio svaki informativni program, niko ni riječi o tome. Bio sam ljut i bijesan. Opet sam je odlučio posjetiti.
Pozvonio sam. Nož spreman u ruci. Otvorila je vrata. Samo je rekla: „Opet ti?“, a ja je uhvatih lijevom rukom za rame, a nož joj zabih u stomak. Još jednom, pa još jednom. Pala je na pod, a joj ga zabih opet i opet u središte stomaka. Bila je mrtva više nego ikada. Sjeo sam na kauč i gledao njeno krvavo beživotno tijelo. Htio sam se uvjeriti da će ostati mrtva, ili da vidim taj momenat reinkarnacije, ili šta god se kog vraga desi pa ona ponovo oživi.
Pola sata kasnije, ulazna vrata se otvoriše. Panično sam ustao i otišao u susjednu prostoriju. Čuo sam kako ulaze u prostoriju gdje je ona ležala. Provirio sam. Dva čovjeka u jednodijelnim tamno plavim kombinezonima stavljali su njeno tijelo u vreću. Zakopčali su je rajferšlus čitavom dužinom vreće. Iznijeli su je vani. Pratio sam ih.
Vani su je unijeli sa zadnje strane kombija. Brzo sam reagovao i uočio taxi koji je dolazio. Podigao sam ruku, a on se zaustavio. Kombi je krenuo, a ja sam ušao hitro u auto i rekao vozaču da ga prati. Kratko je negodovao, ali kada sam mu pokazao novčanicu od pedeset maraka, bez riječi je ubacio u brzinu, nagazio na gas i počeo pratiti kombi. Bilo je oko četiri sata, ono doba kada se svi vraćaju s posla i kada je najveća saobraćajna gužva u gradu. Ako ništa, to je omogućilo lakše praćenje.
Kombi je skrenuo s glavne ceste. Vozili smo se uskim sporednim putem, a vrlo brzo smo došli u neko, meni nepoznato naselje. Vozač polako uspori i reče:
– Ako ćemo se nastaviti vozikati, mislim da ona novčanica neće biti sama dovoljna.
Izvukao sam još jednu, istu onakvu, a on se nasmiješi i pritisnu gas. Kombi se zaustavio ispred neke velike tvornice. Tu se pojaviše neka dva tipa u istim onim kombinezonima. Otvorili su kombi, njeno tijelo smjestili na nosila i brzo se zaputiše prema tvornici. Ja dadoh vozaču one dvije crvene novčanice, a on ih slatko uze.
Probio sam se kroz gusto grmlje i došao s druge strane tvornice. Tamo nije bilo nikoga. To je bio ogroman objekt, skoro pa oblika kocke, oivičen mrežastom ogradom. Preskočio sam ogradu i uputio se prema zelenim metalnim vratima na sredini tvornice. Povukao sam šteku. ŠKLJOC! Bila su otvorena! Tiho sam ušao. Unutra je bilo barem za deset stepeni hladnije. Oko mene mnoštvo kartonskih kutija, plastičnih i metalnih bačvi. Izgleda da je ovo bila neka ostava. Otvorio sam jednu plastičnu bačvu, a unutra sam ugledao neku zelenkastu tekućinu koja me podsjeti na miris bolnice. Otišao sam na drugi kraj prostorije i otvorio vrata. Velika prostorija, osvijetljena neonkama. Bila je ispunjena velikim metalnim spremnicima u obliku valjka. Bili su poredani u redovima, a na njihovim vrhovima su izlazili mnogobrojni kablovi i cijevi, koje su se završavale u mreži debelih cijevi po plafonu prostorije.
Prišao sam jednom spremniku koji je s bočne strane imao okruglo staklo. Unutrašnjost je bila ispunjena onom prozirnom zelenkastom tekućinom. U središtu se nalazio čovjek, nagog tijela iz kojeg su izlazile cijevi. Na glavi velika metalna kaciga, nalik onim starinskim ronilačkim, koja je isto tako bila prikopčana cijevima. Otrčao sam do idućeg spremnika. Žena, naga, prikopčana na cijevi. U svakom idućem sam vidio nove ljude. Stao sam kako bih sabrao misli i udahnuo zraka. Nisam mogao da skontam kakvo je ovo mjesto. Ovdje se dešavaju neki bizarni eksperimenti s ljudskim tijelima.
Iza sebe sam čuo kako odzvanja udarac štikle po betonu. Okrenuo sam se. Žena, vrlo lijepa, kosa na paž, naočale crnog okvira, kratki bijeli mantil, crne najlon čarape i štikle s viskom petom.
– Ah znači, vi ste taj koji nam pravi mnogo posla u posljednje vrijeme. Očekivali smo vas.
Krenuo sam rukom ispod jakne prema nožu.
– Molim vas gospodine, nema potrebe za tim. Nemojte biti vulgarni, nož je tako vulgarno oružje, ne priliči vam.
Nekako postiđeno, spustio sam ruku.
– Tako. A sada pođite za mnom, vjerujem da imate mnoga pitanja.
Krenula je između dva reda spremnika, a kroz prostoriju se opet prolomio onaj zvuk štikle. Pratio sam njen zavodljivi hod. Pored nas su se smjenjivala mnoga tijela u zelenkastoj tekućini. Stala je ispred jednog spremnika i elegantno pokazala prstom.
– Nju tražite?
To je bila ona. Nisam joj mogao najbolje vidjeti lice ispod one ronilačke kacige, ali da, bez ikakve sumnje, to je bila ona.
– Vjerovatno se pitate šta ona radi ovdje, i šta svi ovi ostali ljudi rade ovdje?
Klimnuo sam glavom.
– Koliko ste je ono puta ubili, dva, tri? Ah, nije ni bitno. Stvorili ste nam mnogo posla, a to nas mnogo košta, ni blizu onoga što ona nama plaća.
Nisam više mogao izdržati njeno okolišanje.
– Možete li mi molim vas reći šta se ovdje kog đavola dešava?
Ona se nasmija, a ispod crvenih usana se pojaviše predivni zubi.
– Nestrpljivi ste, to već znam po stilu vašeg ubijanja. Vidite, mi smo agencija za životno osiguranje „Vječni život“. Za razliku od drugih životnih osiguranja, ovo naše vam osigurava život poslije smrti. Pitate kako? Odgovor se nalazi oko vas. Vidite ovu ženu koju ste više puta ubili. Ona je jedan od naših klijenata. Kada ste joj prosuli mozak, mi smo je oživjeli. Kada ste je zaklali, mi smo je opet oživjeli. Pitate kako? Ovi spremnici su odgovor. Kada naš klijent pogine, čiji puls pratimo preko ugrađenog mikro čipa, mi ga smjestimo u ovaj spremnik za reinkarnaciju. Nakon dvadeset i četiri sata, klijent je kao nov, ponovo rođen!
Iz džepa izvuče brošuru i pruži mi je. Uzeo sam je i pregledao. Gore je pisalo VJEČNI ŽIVOT, a ispod: „Životno osiguranje kao ni jedno drugo!“. Na drugoj strani je pisalo: „Tražite li bespovratni novac? Posjetite našu banku CEREBRUM“. Ona me pogleda ispod naočala s crnim okvirom.
– Da li ste zainteresovani za osiguranje? Trenutno imamo praznični popust.
