(Edin Pobrić: Manirizmi moderne i modernizma: znak i znanje, Samouprava, Sarajevo, 2018.)
Dobro smišljena priča nikada nije imala razloga da kopira život, dok s druge strane život je iz sve snage
oduvijek nastojao da imitira dobro smišljenu priču.
(Pobrić, 2018)
Nakon objavljenih naučnih studija “Vrijeme u romanu: od realizma do postmodene” (2006) i “Univerzum simpatije: od slučaja do nužnosti: književni i književno-teorijski diskurs Umberta Eca” (2010), koje se bave rijetkim, i kod nas malo (ili gotovo nimalo) razrađenim pitanjima teorije književnosti paradigmatično potkrijepljenih interpretacijama iz svjetske književnosti, upotpunjenih studijom s “domaćeg” terena “Priča i ideologija: semiotika književnosti” (2016), Edin Pobrić, redovni profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskoga fakulteta Univerziteta u Sarajevu objavljuje studiju kojom potvrđuje već ranije napravljenu prekretnicu u izučavanju umjetnosti (u užem smislu, književnosti) koja se, inače, u ukupnom bh. kulturnom i naučnom habitusu smatra marginalnom. Tako je (vremenski, ali i tematski) slijed objavljivanja rijetkih naučnih studija upotpunjen i konkretiziran studijom “Manirizmi moderne i roman: znak i znanje” (2018) s kojom dobivamo, već prepoznatljivim pobrićevskim esejističkim instrumentarijem, nepobitne dokaze važnosti nauke o književnosti i/ili nauke u književnosti. Uzevši u obzir tu činjenicu, ovu studiju možemo smatrati svojevrsnim fundamentom (u smislu obznane) značaja umjetnosti u već potčinjenoj humanistici naspram onoga što podrazumijeva nauka. Obrat koji pravi ova studija (u kontekstu BiH, a sigurno i šire), obrat je ka boljem (centralnome) položaju humanistike u kojoj, opet, filozofija i književnost zauzimaju ključno mjesto.
Knjiga “Manirizmi moderne i roman: znak i znanje” (2018) daje argumentovane odgovore na svaku moguću sumnju slabosti, ili bilo kakve manjkavosti umjetnosti u odnosu na nauku. Naime, uhvativši se u koštac s ovim problematičnim odnosom kojim se rijetko ko bavi/o, Pobrić argumentirano, uz egzaktne oglede kriza moderne, iznosi stavove o tome kako je umjetnost, posebno književnost ispred naučnih dostignuća. S glavnim ciljem da propita na koji način je književnost učestvovala u konstituisanju slike modernoga doba, konkretno, koliko je slika znanja o pojavnoj stvarnosti kroz dva odraza, nauke i književnosti, identična, a koliko se razilazi u njihovim interpretacijama, Pobrić konstruktivno posmatra uzajamnost i inkorporiranost nauke i umjetnosti. Sistematičan pregled naučnih dostignuća, s naglaskom na one ključne, paralelno je popraćen s jednako sistematičnim presjekom najznačajnijih umjetničkih (prvenstveno književnih) pojava (od Cervantesa do Prousta), kojima se kroz ovaj ogled dao primat. Napokon! nauka prati umjetnost, dok umjetnost (što je posebno vidno kroz interpretirana književna djela) proročki nagovještava ono do čega će doći nauka. Time stereotipna pitanja šta je starije ili bitnije, u određivanju ovoga odnosa, postaju suvislima.
S promišljanjem kako je knjiga polaznu tačku mogla imati u konceptu vizualizacije kulture ili pak, u konceptu neoliberalnog kapitalizma, s obzirom da su i jedno i drugo odredili svijet u kojemu živimo, Pobrić direktno polazi od položaja humanističkih nauka u savremenom dobu oslanjajući se na navedene koncepte indirektno. Generalno, humanističke nauke su naslonjene na činjenice (a što potkrijepljuje niz primjera u povijesti kada je umjetnost išla ispred nauke, predstavljajući svijet koji nauka tada, kao ni danas, nije bila u stanju objasniti), međutim te činjenice su gotovo zanemarene. Da bi ukazao na njih, Pobrić za polaznu tačku uzima fenomen jezika, pridajući mu centralno mjesto između nauke i znanja, između umjetnosti i znanja, pri čemu je jezik nešto vanjsko što je kultura dopustila kao oblik komunikacije (medij) nužno povezan sa znanjem. Tako na primjer, možemo biti svjesni postojanja živih bića i stvari oko sebe, ali o njima ne možemo ništa kazati ako ih ne označimo njihovom esencijom, odnosno rodom i specifičnom razlikom. Međutim, čim govorimo o suštini, mi definišemo, odnosno, nalazimo se u univerzumu jezika koji definiše. Druga nepobitna činjenica, a koja je nužno rezultat jezika jeste priča od koje sve polazi:
Danas kada su humanističke nauke svedene na tržište rada (koje u BiH uopće, nažalost, ne postoji) i upotrebnu vrijednost, ne postoji ideja koja se ne može izreći u jednoj rečenici, a nijedna rečenica u obliku ideje nas, u stvari, ne uzbuđuje. Naše uzbuđenje dolazi sa onom vrstom stvarnosti koju ne mogu da zahvate ni politika, ni ideologija niti „prava“ nauka. Ono dolazi sa pričom. Naše znanje je danas dovoljno „moćno“ da znamo da nikada nećemo znati sve. (Pobrić 2018: 9).
U skladu s tim, humanističke nauke, za razliku od „pravih“ nauka, oslanjajući se na svijet umjetnosti, razotkrivaju onu vrstu stvarnosti (čime opravdaju i svoju svrsihodnost), koja je puna zagonetki, a da nemaju imperativ da ponude uvijek decidne odgovore jer su svjesne da odgovora nema. U skladu s poviješću filozofije nauke, Pobrić daje i polaznu definiciju nauke (nužnu za analize koje slijede), određujući je znanjem ozakonjenim kao istinitim međutim, ”ona nije samo istinito znanje (deskripcija stvari) već i znanje koje propisuje oblike svog predstavljanja, nastajanja i upotrebe” (Pobrić, 2018: 10), pri čemu izdvaja dva problematična pitanja: da li su njeni iskazi istiniti te ko određuje šta je istina? Danas kada svjedočimo da znanje ne možemo svoditi samo na nauku, niti na spoznavanje (te da postoje iskazi koji važe kao znanje, iako nisu nauka, kao i što postoje izvjesni oblici podznanja koji nisu spoznavanja), Pobrić rješenje vidi u romanu, nalazeći da je roman posebna vrsta znanja s obzirom da predlaže/propisuje šta je dobro, a šta je loše te preispituje historiju i njene usude, zahvaća od filozofije njene suštine. Pri svemu tome, ”roman, za razliku od nauke, dopušta višestrukost iskaza dok je samo znanje u romanesknom obliku na bitan način vezano za svoju formu” (Pobrić 2018: 11). Prije nego krene u interpretacije relevantnih i pomno odabranih romana, Pobrić pobliže određuje pojmve moderna i modernizam, što će biti dobra podloga da u kontekstu društvnoga stanja i naučnoga znanja, pozicionira “priču” i ukaže na naučnu, gotovo proročku stranu umjetnosti.
Iako s namjerom da izbjegne bilo kakvo enciklopedijsko predstavljanje naučnih dostignuća, autor u prvome poglavlju, Modern(o)a (str., 13-17), izdvaja presudne događaje i pojave u kreiranju onoga što podrazumijevaju moderna i modernizam što je ključna podloga za poglavlje Mogući svjetovi i znanje (str., 18 – 29) u kojemu Pobrić obrazlaže načine na koje su se humanističke nauke izborile za svoju specifičnost naspram pozitivističkih metoda prirodnih nauka, braneći time značaj dijaloškog razumijevanja umjesto “naučnog”, inače, monološkog objašnjenja. Roman pri svemu tome ima ključno mjesto jer roman ne nudi samo estetiku već i posebnu vrstu znanja, što je po Pobriću i ujedno i moral romana jer “roman koji ne otkriva dotad nepoznati dio postojanja nije moralan” (Pobrić 2018: 22). Takvim promišljanjem iznosi se, ne samo spoznajna važnosti romana, nego mu se daje mjesto iznad filozofske misli, jer za razliku od filozofije, roman ima mogućnost da suočava moguće i realizirane svjetove, stvarajući jedan novi.
Ono što je zajedničko i za prirodne, društvene i humanističe nauke jeste koncenzus u činjenici da čovječanstvo živi u dva paralelna svijeta. Dok s jedne strane imamo svijet fizičkih predmeta, s druge imamo duhovni, koji funkcionira na principu znakova i simbola. Utemeljujući, tim tragom, misao na premisama Ivana Fochta, Pobrić ističe kako je umjetnost nužno upućena na pojavnu stvarnost time što mora da govori o stvarnosti. Umjetnost se prema njoj odnosi tako što neposredno crpi iz nje tematiku i dekonstruira je. Pri svemu tome, samo umjetnost spoznaje istinu tako što je dio nje, sve druge discipline (naučne, filozofske, historijske) uočavaju je izvan sebe samih. Pobrić podvlači da se naukom danas označava svijet tako što se zatvara u deduktivne sheme našeg razuma, dok, s druge strane pomoću umjetnosti označavamo sami sebe posmatrajući našu psihu kao odraz neuhvatljivog procesuiranja našega uma. Tu možemo odrediti i glavni predmet ove studije: gdje je i koja je uloga (modernog) romana u svim tim procesima? Pobrić uspijeva dati odgovore kroz činjenicu da upravo moderni roman ima za predmet izvjesna mjerila koja su, unutar priče sveobuhvatna – transponovana iz naučnog, teološkog i socijalnog diskursa.
Da je renesansa napravila veliki zaokret u shvatanju pojma čovjeka i njegovoga mjesta u historiji te da je razvila novi kult individualizma kao uslov traganja za istinom konstituišući naučnu i teološku istinu, polazna je opservacija trećega poglavlja Moderni roman i moderna (str., 23 – 29) pri čemu najobuhvatniju sliku renesansnog svijeta u književnoj prozi, pored Cervantesa, imamo u djelima Geoffreya Chaucera i Françoisa Rabelaisa (dok s jedne strane, Chaucerove Kanterberijske priče naizmjenično dočaravaju komičnu, satiričnu ili romantičnu stranu života, s druge strane, Rabelaisov duh enciklopedijskog prikaza svijeta obuhvata i teološka saznanja srednjega vijeka kao i naučna otkrića svoga vremena). U tako izmijenjenom duhovnom prostoru „novog svijeta“, moderni roman napušta tradicionalne narativne obrasce ispovjedno-hroničarskog karaktera i prihvata kritički dijalog sa svijetom.
Odnos historije i znanja s jedne strane, te romana i znanja, s druge, razmatran je u četvrtome poglavlju Historija, roman i znanje (str., 30 – 65) kroz koji se prednost daje romanu u prezentiranju onoga što zovemo istinom. Naime, slabosti historije ogledaju se u načinima na koji uzima građu. Iako je historija (historiografija) oduvijek težila da se približi naučnom načinu mišljenja te da se „tretira“ kao sama nauka u tome nije uspjela s obzirom da postoji velika razlika između povijesne istine i istine kojom se služi nauka (Pobrić za objašnjenje uzima za primjer fiziku). Manjkavosti historijskog pristupa građi ogledaju se u posrednosti – on se tiče konsultovanja izvora koji nisu fizička datost, nego su prostor mogućih svjetova – svjetovi znakova i simbola. Historičar je prije svega semiotičar jer treba znati čitati znakove dokumenata i spomenike. Njegov zadatak je “utjelovljenje duha prošlosti putem dekodiranja znakova, simbola i njihovih konteksta” (Pobrić 2018 :30). A s time u vezi, svrha inkorporirane historije unutar romaneskne riječi nije da ponovo pronađe korijene našeg identiteta, već da ga rastvore.
Umjetnost ne radi na projektu otkrivanja jedinstvene postojbine iz koje potičemo, tu prvobitnu zemlju kojoj ćemo se, kako nam obećavaju esencijalisti, vratiti; roman, suprotno, čini vidljivim sve diskontinuitete koji prolaze kroz čovjeka i koje ga, u stvari, čine onime što jeste. To znači da, romaneskni žanr historiju, za raziliku od epa, ne shvata kao puki vremenski slijed zbivanja nego, prije svega, kao prostor u kome se formira svijest o socijalnom, političko-ideološkom, moralnom i filozofskom značenju onoga što se zbiva. (Pobrić 2018: 32).
Po tome, odnos između romana i historije je uzajaman jer roman podrazumijeva historiju isto onoliko koliko historija podrazumijeva priču. Poredeći nauku i umjetnost (sa stanovišta znanja, povezujući cijeli problem s tematizacijom subjekta), Pobrić pokazuje kako je romaneskno znanje, ne samo sadržajno i tematski vrlo često išlo korak ispred naučnog znanja, nego je to potvrđivalo i žanrovskom osnovom svoga bića a time, ujedno, i problematizacijom diskurzivne svijesti.
Ključne stavke u Pobrićevom poimanju odnosa nauke i umjetnosti ogledaju se kroz krize moderne što je obrađeno u istoimenom poglavlju, Kriza moderne (str. 66- 82). Početak krize, odnosno kriza, Pobrić nalazi u činjenici da čovječanstvo ne poznaje i ne nudi odgovore na najvažnija pitanja (kao što su nestalnost ljudske prirode, šta je vrijeme koje nas obilježava), a što će se odraziti kroz dvije krize naučnog načina mišljenja (koje su bile posljedica upravo „viška znanja“ koje je, očito, vodilo neznanju). To je manirizam (koji se dešava u osvit renesanse), dok se druga kriza dešava u 20. stoljeću (periodu ekspanzije nauke i tehnologije), za koje će se ispostaviti da će biti stoljeće užasa (nakon ratova počinju razne vrste preispitivanja koje je pretrpio moderni svijet). Oslanjajući se na tradiciju Descartesa, a potom Newtonovog determinizma (po kome su priroda i prirodne pojave podložni vječnim i nepromjenjivim zakonima), nauka je princip kauzalnosti uvažila kao univerzalni obrazac naučnog mišljenja u 19. st., usvojivši shvatanje svijeta po zakonima nauke, a koji počivaju na uvjerenju da su determinizam i strogo uzročno-posljedični odnosi u osnovi svakog ljudskog postupka. Promjene, koje su po Pobriću vidne, ogledaju se u strukturi, potom u ukidanju fizikalnog vremena, kada sekompoziciona shema sižea uspostavlja na sasvim drugačijoj platformi nego ona što je uspostavljena na bazi uzroka iposljedica sukcesije u vremenu. Tako romani Prousta, Kafke ili Faulknera oblikuju prostor kao dramski skup trenutakakoji se u svijesti ili sjećanju prelamaju bez precizne lokalizacije vremena, tj. kao neko simultano postojanje prošlosti ibudućnosti viđeno u njihovoj sadašnjosti. Takvi romani odbacuju svaku mogućnost pokušaja interpretacije svijeta putemmodala kauzalnosti – i dok tradicionalni roman oblikuje likove koji u svojim bitnim obilježjima izražavaju razvojne težnjei kolektivne motive svoga vremena, psihologija u romanu modernizma gubi prioritet u tumačenju suštine i razvojne linijelikova. Pobrić tu premisu, a kroz poglavllje Manirizmi moderne (str., 83 – 121), objašnjava opet na romanima moderne (od F. Kafke do U. Eca) tako, npr., Kafkini romani se ne oslanjaju na psihologiju, niti se psihološkim normama možeobjasniti njihova suština i smisao. U ranijim periodima, psihologija je bila u stanju da osvijetli ličnost unutar velikihsistema mišljenja i ponašanja (takvi svjetovi su Balzaca, Stendhala, Flauberta, Dostojevskog), dok s kontingencijom, kaoosnovnim modelom struktuiranja događaja u modernizmu, junak romana ne nalazi motive svoga djelovanja u psihološkimosnovama svoga bića. Zaključno u ovome poglavlju, odnos moderne i modernizma nužno se preispitiva kroz odnos polariteta prisutnog i odsutnog. Taj binarni kod je dobro poznat „istočnom načinu mišljenja“, posebno etabliran u budističkoj filozofiji (jin/jang) dok će u evropskoj misli dobiti svoju punu pažnju nakon Saussureove lingvistike. Od Descartesa pa preko prosvjetiteljske misli, identitet zapadno-evropskog čovjeka čvrsto je utemeljen na fenomenima „prisutnosti“, „punine“, „cjeline“ i jedne neprikosnovene istine koja se razumom može otkriti. U tom smislu, “modernizacija je značila da se novi svjetovi, iz zbunjujućeg mnoštva različitih mapa, trebaju učiniti gostoljubljivim za administraciju, birokratiju i kapital razvijanih zemalja Evrope” (Pobrić 2018: 83), dok je književnost zagovarala suprotno. Pobrić kroz interpretacije Umberta Eca, pokazuje kako njegov roman donosi ono što nisu uspjele ni nauka, niti filozofija – atmosferu naučne revolucije u periodu 17. stoljeća koju su, inače, obilježile prožimanje tri velike paradigme povijesti čovječanstva: kultura srednjega vijeka (teološka slika svijeta), renesansa (procvat nauke) i najzad manirizam (skepsa i melanholija). Viđenje romana u tom pravcu, vodi Pobrića do zaključka da je Ecov roman neka vrsta sraza različitih verbalnih iskaza, odnosno, vrsta raznorodnog tipa diskursa (opisni, analitički, esejistički, naučni, filozofski itd.) u kome se susreću različiti tipovi jezika.
U zaključnome poglavlju Manirizmi moderne u modernizmu (str., 122-152) Pobrić donosi pregled ključnih otkrića nauke, a koji su se već nazreli kroz umjetnost. Kao primjer navodi Paula Césannea koji je ukazao na nepouzdanost ljudske percpecije kroz povijest slikarstva. Naime, njegove slike raskidaju svaki odnos s trenutkom u vremenu koju donosi umjetnost fotografije. Za razliku od zaustavljenog (istrgnutog trenutka iz stvarnosti) Césanne svoje slike vraća vremenu – pri čemu vrijeme nije „vanjsko vrijeme“, već vrijeme ljudske percepcije, kada ogledalo „posmatra“ pojavnu stvarnost kroz suhoparni prolazak sadašnjosti u prošlost ili anticipaciju sadašnjosti za neku budućnost. S druge strane, otkriće o tome kako nastaje vid, kako mrežnjača oka pretvara svjetlost u informaciju, jedno je od značajnih otkrića moderne neuroznanosti.
Slične primjere Pobrić iznosi u potpoglavlju Naše ja između stvarnosti i fikcije gdje se fokusira na momenat razmještanja fokusa umjetnosti s vanjskog na unutarnji svijet naših dojmova, kada smo došli do činjenice da mi, pored uma i zdravog rasuđivanja, u svakom trenutku ovisimo i o nekontroliranim ispadima vlastitih emocija i utisaka. Tako je već s romanom toka svijesti bilo jasno da se ljudski um u toku svakodnevnice neprestano mijenja prerađujući stvarnost oko nas. Posebno mjesto pri tome zauzima proza Virginije Woolf. Iako se danas proza V. Woolf najprije, jednoznačno, veže za feminizam, ona je mnogo više od toga i u svom umjetničkom i u svom antropološkom smislu, a u isto vrijeme objašnjava i samu bit feminizma: “Na najneposredniji način, V. Woolf je dopustila „samom životu“ da ispiše suštinsku nit njenih romana. Oni nam približavaju nestalne dijelove nas samih, i kako se ti fragmenti nas u nekom čudnom obliku spajaju u neku cjelinu onoga što zovemo naše ja“. (Pobrić 2018: 126). Nadalje Pobrić pojašnjava kako njena proza u sebi sadrži dvije oprečne tehnike. S jedne strane, to je mimeza događaja kroz proces opažanja koje je donio roman realizma (sklonost ka esejiziranju) i, s druge strane, to je mimeza u jeziku čija je posljedica bila kontinuirano bilježenje svijesti junaka, kao što je to radio James Joyce u Uliksu ili William Faulkner u Kriku i bijesu – spajanjem te dvije tehnike, ljudska svijest je u njenim romanima prikazana kao proces koji svaki put iznova donosi lepezu misli likova (što je i osnovna naratološka tehnika). S druge (naučne) strane sve do 1981. godine nauka je bila ubijeđena da desna polutka našega mozga nema nikakvu funkciju u konstruisanju naših kognitivnih opažanja da bi se nakon provedenih istraživanja utvrdilo da upravo ona ima ključnu ulogu u stvaranju apstrakcije, generalizacije i mentalnih asocijacija koje se odvijaju u umu.
Poput Virginie Woolf, i Proust je svojim pisanjem išao korak ispred nauke svoga vremena. Nalazeći polaznu tačku u Bergsonovom poimanju “vremena u prostoru” kada Bergson, računajući na fenomenologiju vremena svetog Augustina, uvjerljivo dokazuje da tačka sadašnjosti naprosto ne postoji, ali da se u njoj prelamaju i prošlost i budućnost, Pobrić pokazuje kako se isto poimanje vremena nalazi i kod Marcela Prousta. Pored definicije vremena (prošlosti, sadašnjosti i budućnosti), nauka u tom periodu, nije znala da su osjeti mirisa i okusa neprikosnoveno povezani s procesom sjećanja, niti je znala da sjećanje nije neka objektivna datost pohranjena u našem mozgu, nego je, kako će se ispostaviti, složeni, nepostojani i nepredvidljivi proces koji zavisi od naših podražaja i igre neurona. Da bi ukazao na Proustov značaj, Pobrić polazi od definicija pamćenja. Sa stajališta nauke, pamćenje se kao složeni psihički proces sastoji od tri osnovna nivoa; retencija (zadržavanje), rekognicija (prepoznavanje) i reprodukcija (obnavljanje), dok s obzirom na njegovu namjeru, pamćenje dijelimo na intelektualno (namjerno) i afektivno (slučajno). Pobrić postavlja pitanje u čemu je Proustova „zasluga“, u odnosu na znanje koje danas ima nauka, kad je u pitanju proces pamćenja i sjećanja!? Naime, mnogo godina kasnije, nakon što je Proustov junak probao čaj i kolačić medallaine, neuroznanost je otkrila ono što je Proust izgleda odavno znao – osjeti mirisa i okusa su iznimno vezani za emocije. Nauka to objašnjava činjenicom da su ova dva osjeta, mirisa i okusa, jedini neposredno povezani s hipokampusom, centrom za dugoročno pamćenje u mozgu. Sve druge osjete (vid, dodir i sluh) u mozgu prvo procesuira talamus, ishodište jezika i svijesti. Rezultat te činjenice je da su ta osjetila daleko manje učinkovita kada je u pitanju proces sjećanja. Po ovome, a kako Pobrić eruditički zaključuje “nije samo Proustov roman proizašao iz jedne popodnevne šoljice čaja, nego i sama neuroznanost je čekala u šoljici čaja da neko od naučnika ispije njen sadržaj” (Pobrić, 2018: 134).
Izvjesno je da se u sličnoj šoljici nalazi i sadržaj satkan od znanja kojeg donosi umjetnost. Ta šoljica sigurno je (i) ova studija Edina Pobrića, koja još čeka da se ispije njen sadržaj. Pored toga što ukazuje u kojoj mjeri je slika znanja pojavne stvarnosti identična, a koliko se razilazi u interpretacijama nauke i umjetnosti, te što pojašnjava osnovne postulate moderne i modernizma, dajući humanistici ključno mjesto, Pobrićeva studija ruši granice hermetičnoga (bosanskohercegovačkog, balkanskog) površno naučno usmjerenog prostora nudeći jedan sasvim novi (itekako zasluženi) odnos prema umjetnosti koja govori mnogo više od onoga koliko mi umijemo čitati.