KRITIKE I REAKCIJE
1. Dublinci
James Joyce se suočio s brojnim problemima u vezi s izdavanjem Dublinaca. Oni su trajali devet dugih godina.[1] Rukopis toga djela, s tadašnjih dvanaest priča, Joyce je iz Trsta prvi put poslao londonskom izdavaču Grantu Richardsu, 3. decembra 1905. godine, kako to bilježi Richard Ellmann. Richardsu se rukopis svidio. Prihvatio ga je, te je ugovor za njega potpisao 17. februara 1906. godine. Mjesecima je sve izgledalo dobro. U međuvremenu, Joyce mu je poslao dodatnu priču, „Dva kavalira“, koju on nije ni pročitao, već ju je samo poslao štamparu. Nakon toga, Joyce je napisao i priču „Oblačić“, koju je namjeravao poslati Richardsu, kada mu je on (23. aprila 1906. godine) javio da će na osnovu štamparevih prigovora u rukopisu morati napraviti neke izmjene. Joyce to nije mogao shvatiti. O tome je pisao i izdavaču: „Ne mogu dozvoliti štamparu da piše moju knjigu za mene. Mislim da ni u jednoj drugoj civiliziranoj zemlji u Evropi štamparu nije dozvoljeno da otvori usta.“[2] Situacija se sve više usložnjavala. Joyceova agonija produbljivala se sumnjama da će ikada objaviti djelo, o čemu svjedoče i njegova pisma izdavačima i ljudima s kojima je bio blizak.
Štampar je odbio štampati „Dva kavalira“, zatim je obilježio tri dijela priče „Suprotnosti“[3] kao neadekvatne za objavljivanje, a sporna je bila i riječ „bloody“ (engl. bloody – krvav, krvožedan, krvoločan; BE bloody fool! – prokleta budala!, kreten!; bloody fast – vraški brz) u „Milosti“. Joyce štampara u pismu Richardsu ironično naziva „jednookim“,[4] te kaže: „Došao sam do zaključka da ne mogu pisati bez toga da uvrijedim ljude.“[5] Naime, u knjizi koja ima namjeru da predstavi moralnu historiju Irske uvijek će se neko naći uvrijeđen. Izbacivanje (na zahtjev štampara!) spornih detalja iz knjige za Joycea je bilo nepojmljivo.[6] Dublinci bez određenih detalja, za koje je, dakle, štampar tražio da se izbace iz djela, za Joycea su bili, kako sam kaže, kao „jaje bez soli“.[7] Naposljetku je ipak pristao promijeniti neke detalje, nakon čega mu je Richards pisao da bi najbolje bilo da se iz zbirke potpuno izostave priče „Susret“ i „Dva kavalira“. Ellmann o svemu tome bilježi:
Što je Joyce više dopuštao, od njega je više traženo; Richards je sada obznanio da bi „Dva kavalira“ trebala biti izostavljena. Izdavač je pretpostavio da Joyce sebi ne može priuštiti da bude posebno heroičan u pogledu svoje umjetnosti… Joyce je poricao da je njegov stav bio herojski; bio je samo logičan; ali on se ne bi obeščastio kakav god talenat da je imao… Richardsu je, 23. juna, ironično izjavio: „Nije moja krivica što se oko mojih priča širi smrad pepeljare i starog korova i iznutrica. Ozbiljno mislim da ćete usporiti tok civilizacije u Irskoj time što onemogućavate irski narod da se dobro pogleda u mom dobro ispoliranom ogledalu.“… Tokom juna je Richards pristao odobriti uključivanje „Dva kavalira“ ako bi Joyce učinio još neke ustupke, a Joyce mu je 9. jula ponovo poslao cijeli rukopis u malo izmijenjenom obliku. Preradio je „Sestre“ i ubacio „Oblačić“; izbrisao je šest upotreba riječi „bloody“ i zadržao jednu; preradio je slučaj priče „Suprotnosti“.[8]
Nakon brojnih odbijenica, Joyce je, 1909. godine, dobio pristanak dublinske izdavačke kuće Maunsel & Company za objavljivanje Dublinaca. I tu su izdavači imali svojih primjedbi i zahtjeva za određene promjene. Budući da nije došlo do dogovora između njih i autora, cijelo izdanje djela od hiljadu primjeraka (osim jednog primjerka koji je Joyce sačuvao) u potpunosti je spaljeno.[9] Joyce je o svemu tome napisao osvrt u vidu predgovora prvog izdanja Dublinaca,pod naslovom „Čudnovata historija“ („A Curious History“[10]). Dublince je kao cjelovitu zbirku pripovijedaka konačno objavio Grant Richards[11], u junu 1914. godine. Joyceov predgovor djelu nije objavljen.
Mnogi su književni kritičari i, općenito, čitatelji olako shvatili umjetnost Joyceove riječi u Dublincima – zapravo, ti mnogi je uopće nisu shvatili. Takva recepcija toga djela Jamesa Joycea se, očito, koncipirala samo na površinskom, a nikako na njegovom istinskom i pomnom čitanju i razumijevanju. Međutim, Dublinci su sve to preživjeli i nadživjeli. Mada su poprilično ostali u sjeni kasnijih Joyceovih književnih ostvarenja, svakako nepravedno jer je njihova književnoumjetnička vrijednost iznimna i iznimno jedinstvena, i Dublinci su, uz druga Joyceova djela, proglašeni evropskim književnim klasikom i vrhunskim svjetskim proznim ostvarenjem. Neupitno je da su Dublinci, kao i druga Joyceova djela, svojim utjecajem ostavili traga i na brojne bosanskohercegovačke, jugoslavenske i postjugoslavenske književnike i književnice u njihovom vlastitom književnoumjetničkom stvaralaštvu, te da je književni utjecaj Dublinaca i Joyceov općenito bez kraja i konca.
2. Winesburg, Ohio
Najbolje i najpoznatije književno ostvarenje Sherwooda Andersona, Winesburg, Ohio, osuđivano je dugo nakon njegovog objavljivanja. Anderson je vjerovao da seks ima utjecaja na ljudski život, što je prije njega i njegovog djela jedva bilo i spomenuto u stvaralaštvu dotadašnjih američkih književnika. Poput Jamesa Joycea, i Andersona su odbijali mnogi izdavači. Jedan mu je čak prigovorio da nikako ne zna pisati. Anderson u sjećanjima na te dane kaže da je u samoći znao i zaplakati zbog odbijenica objavljivanja knjige koje je dobio, a da je plač prekidao kako bi prokleo sve izdavače i zaželio im odlazak u pakao.
Winesburg, Ohio je objavio B. W. Huebsch, 8. maja 1919. godine. Djelo je mnoge podsjećalo na zbirku pjesama Antologija Spoon Rivera (Spoon River Anthology,[12] 1915), Edgara Lee Mastersa (1868-1950), a neki su smatrali da je nastalo pod utjecajem ruskih pisaca na Andersona, posebno Čehova i Dostojevskog, što je on negirao. O doživljaju knjige i utiscima šire američke javnosti, Walter B. Rideaout zapisuje:
Godinama prije smrti je Anderson živio u čvrstom uvjerenju da je njegova najpoznatija knjiga, kada se pojavila, „bila naširoko osuđivana, nazivana nastranom i prljavom od strane većine kritičara“. Kako se sjećao, većina kritičara je Winesburg smatrala „djelom izopačenog uma… [Knjiga] je u osvrtu za osvrtom nazivana ‘kanalizacijom’, a za čovjeka koji ju je napisao su smatrali da je muškarac koji je čudno opsjednut seksom…“ Kako se još sjećao, mjesecima je njegova pošta bila ispunjena uvredljivim pismima ljudi koji nisu mogli prihvatiti otvorena otkrivenja u njegovim pričama o „mračnim i izobličenim životima“.[13]
Andersona su duboko povrijedile negativne reakcije na Winesburg, Ohio. Dobivao je pisma osude od brojnih građana. Takav prijem svoje knjige, ali i same njegove ličnosti, isprva je svuda doživljavao. Sve to ga je jako i duboko povrijedilo. U svojim Memoarima čak kaže da ga je zatrovao otrov drugih. Dodaje:
To da se knjiga nije prodavala, nije me uopće uznemiravalo. Vrijeđanje jeste. Bilo je javnog vrijeđanja, osuđivanja, ružnih riječi, a bilo je, ujedno, i čudnog privatnog vrijeđanja…
Pismo jedne žene, supruge poznanika. Muž joj je bio bankar. Jednom sam sjedio s njom za stolom i pisala mi je da mi kaže da je, nakon što je sjedila pored mene za stolom i nakon što je pročitala moju knjigu, osjećala da više nikad, dok je živa, neće moći biti čista…
Bio je tu jedan prijatelj koji je proveo nekoliko sedmica u novoengleskom gradiću. Napuštao je gradić ranim vozom jednog jutra i, dok je hodao prema željezničkoj stanici, prošao je pored jednog malog parka. U parku je, u rano jutro, bila mala grupa ljudi, dva muškarca, rekao je, i tri žene, i saginjali su se nad malom logorskom vatrom… pomislio je da su svi sigurno prešli pedesetu… „oni su bili odbor gradske biblioteke.“ Kupili su tri primjerka moje knjige i spaljivali ih.[14]
Anderson se u svojim Memoarima prisjeća, također, i prijateljeve priče o reakciji na njegovu knjigu jedne poznate književnice iz New Orleansa, čije ime ne spominje. Nakon što je pročitala samo jednu priču/poglavlje, ona više svojim rukama nije mogla dodirnuti knjigu. Uzela je kaminske mašice, te uz pomoć njih knjigu odnijela u podrum, gdje ju je ubacila u peć. Protestirali su i ljudi iz stvarnog gradića Winesburga, kojima se u odgovoru na pismo koje je dobio, Anderson hronološki osvrnuo na mišljenja čitatelja i kritike o svom nepostojećem Winesburgu:
Knjiga je imala zanimljivu karijeru. Kad je prvi put objavljena, bila je gotovo bez izuzetka osuđena – prosječan Amerikanac ju je doživljavao, kao što bi je, usuđujem se reći, doživljavala većina građana stvarnog Winesburga nakon prvog čitanja. Nazvana je nemoralnom i ružnom. Čak se i riječ „prljava“ često upotrebljavala.
Međutim, nakon nekoliko godina je takva vrsta osude knjige prošla. Od tada je prevedena na skoro sve evropske jezike. U Rusiji je Vlada dozvolila njeno štampanje i distribuciju, a ovdje, u Americi, stotine hiljada ljudi ju je kupilo u raznim izdanjima i pročitalo – vjerujem, s naklonošću i razumijevanjem.[15]
Usprkos svim početnim negativnim reakcijama, Winesburg, Ohio je kasnije proglašen američkim književnim klasikom i, poput Joyceovih Dublinaca, vrhunskim svjetskim književnim ostvarenjem. U američkoj javnosti, kojoj se to djelo isprva gadilo i bilo osuđivano zbog nemorala, došlo je do potpunog preokreta u mišljenju o toj knjizi i o njenom autoru. Anderson o tome, možda ironično, a možda s čuđenjem, svojevremeno kaže: „same bi priče, koje su 1919. godine gotovo bez izuzetka bile osuđivane kao nemoralne, danas mogle biti objavljene u Ladies’ Home Journalu, toliko se nevinim čine.“[16] Na kraju, moglo bi se reći da je Andersonovo djelo u američkoj književnosti (p)ostalo ono što iskazuje posljednja rečenica Winesburg, Ohioa: podloga na kojoj će američki književni modernizam slikati svoje snove o zreloj dobi. No, ni to nije „kraj“ književne slikarije Andersonovog Winesburg, Ohioa. Svojim književnim utjecajem na daljnje književnoumjetničko stvaralaštvo svijeta, to djelo nastavlja i takav svoj život bez kraja i konca, baš kao i Joyceovi Dublinci. U bosanskohercegovačkoj, transbosanskohercegovačkoj i postjugoslavenskoj književnosti, naprimjer, Winesburg, Ohio Sherwooda Andersona intertekstualno živi u savremenom romanu Hrast Petra Pende (Novi Sad: Kosmos, 2024), koji upravo andersonovski, ali na svoj jedinstveni način, ne prigrljuje jednu jedinu istinu kao svoju vlastitu, a onda i u žanrovski te općenito savremeno i originalno neodređenoj i jedinstvenoj, pa i svojevrsno andersonovski slobodnoj, proznoj knjizi Pariški maraton Damira Uzunovića (Sarajevo/Zagreb: Buybook, 2024) iz ovovremene i svevremene dnevničke edicije koju uređuje, time posebno, književno-kulturalni hroničar i svjetski glasoviti književnik Semezdin Mehmedinović. Dakle, Winesburg, Ohio Sherwooda Andersona, isto kao i Dublinci Jamesa Joycea, nastavlja(ju) svoj život i svoje živote u književnom svijetu čovjeka, a koji se ispostavlja rijetkim, ako ne i jedinim, uporištem razuma, smisla i (sa)osjećanja u nadasve bezrazumnom, besmislenom i bezosjećajnom dobu čovjeka u kojem živimo tek jedan ljudski život koji imamo.
[1] U jednom pismu, napisanom 8. jula 1917. godine, Joyce o potpisivanju Ugovora i izdavanju Dublinaca kaže sljedeće: „I signed it in 1914 after a struggle of 9 years for the publication of my book – written in 1905. You will find the story set forth by Mr Pound in The Egoist (14 January 1914). My New York publisher has recently published a pamphlet about it. The book cost me in litigation and trainfare and postal expenses about 3000 francs: it cost me also nine years of my life. I was in correspondence with seven solicitors, one hundred and twenty newspapers, and several men of letters about it – all of whom, except Mr Ezra Pound, refused to aid me. The type of the abortive first English edition (1906) was broken up. The second edition (Dublin, 1910) was burnt entire almost in my presence. The third edition (London, 1914) is the text as I wrote it and as I obliged my publisher to publish it after 9 years… Dubliners was refused by forty publishers in the intervals of the events recorded above.“ (Richard Ellmann, James Joyce – New and Revised Edition, str. 415)
[2] A letter to Grant Richards, June 14, 1906, James Joyce, Dubliners – Text, Criticism, and Notes, str. 274. (Prevela S. R.)
[3] „He has marked three passages in Counterparts:
‘a man with two establishments to keep up, of course he couldn’t…’
‘Farington said he wouldn’t mind having the far one and began to smile at her…’
‘She continued to cast bold glances at him and changed the position of her legs often; and when she was going out she brushed against his chair and said ‘Pardon!’ in a Cockney accent.’“ (A letter to Grant Richards, May 5, 1906, James Joyce, Dubliners – Text, Criticism, and Notes, str. 261)
[4] Ibid.
[5] Ibid. (Prevela S. R.)
[6] Joyce je za neke detalje rekao da ih može prepraviti, ali, između ostaloga, u vezi s riječju „bloody“, on Richardsu piše: „Is it not ridiculous that my book cannot be published because it contains this one word which is neither indecent nor blasphemous?“ (A letter to Grant Richards, May 13, 1906, James Joyce, Dubliners – Text, Criticism, and Notes, str. 264.
[7] A letter to Grant Richards, May 5, 1906, James Joyce, Dubliners – Text, Criticism, and Notes, str. 263.
[8] Richard Ellmann, James Joyce – New and Revised Edition, str. 222. (Prevela S. R.)
[9] Robert H. Deming o tome zapisuje: „the Dublin publishers Maunsel and Company… aroused by objections which Joyce believed were made by his ‘enemies’, burned the entire edition…“ (James Joyce – The Critical Heritage, Volume One: 1902-1927(Edited by Robert H. Deming), Routledge and Kegan Paul Limited, London, str. 8)
[10] Joyceovo pismo Grantu Richardsu, napisano 23. novembra 1913. godine, u kome mu šalje i svoj predgovor prvom izdanju Dublinaca, prenosi se u cjelosti u Dodatku.
[11] „Although it was never published, the Maunsel edition went through three stages of proof, each of which survives in fragments. When Richards reconsidered and agreed in early 1914 to publish the collection, an early stage of the Maunsel page proofs (a copy of which Joyce had secured) became the copy-text for the first edition. Thus when Joyce read proof on the Richards edition, he reintroduced some of the changes he had made on a later-stage of the Maunsel proofs; but, since he did not have a copy of them at hand, he neglected to incorporate into the first edition 26 other changes he had made to those proofs. In addition, Richards’s printer ignored both a list of 200 corrections that Joyce had sent, and another fist of 30 misprints that Joyce had sent separately. Thus the first edition has come down to us as a corrupt text, not only because it did not incorporate more than 200 changes that Joyce expressly desired — including the use of dashes instead of quotation marks for dialogue — but also because it is based upon an early stage of the Maunsel proofs that lacks those 26 other changes Joyce made to the late-stage Maunsel proofs. As Gabler notes, the late-stage Maunsel proofs, therefore, represent the Dubliners stories ‘most close and consistently under [Joyce’s] control’ (Garland edition 22; Vintage 232). When Robert Scholes prepared the 1967 Viking edition of Dubliners, he restored most of the changes made on the late Maunsel proofs, as well as the corrections Joyce provided in his two lists. Superseding the flawed first edition, the Viking edition has rightfully stood as the preferred text for almost 30 years.” (http://findarticles.com/p/articles/mi_m2455/is_n3_v32/ai_19517950, pristupljeno 21. novembra 2008)
[12] „One… factor helped to crystallize Anderson’s conception of a ‘book of the grotesque’ – Edgar Lee Master’s Spoon River Anthology. When the reviewers of Winesburg, Ohio in 1919 made the obvious comparison between the two books, Anderson’s publishers replied with an announcement that ‘Mr. Anderson’s ‘Winesburg’ stories appeared in magazines before Mr. Masters’s work appeared,’ clearly a misstatement of the fact. But Anderson himself, despite the critics’ suggestion of influence, kept silent on the matter, while he strongly denied the influence of ‘the Russians’ and Theodore Dreiser. Fortunately, some new evidence has appeared which helps to determine the facts of the matter. Mr. Max Wald, one of the ‘Little Children of Arts’ who lived with Anderson in the Cass Street rooming house, recently recalled in an interview that shortly after Spoon River Anthology appeared in book form (April 1915), he bought a copy, read it, and spoke admiringly of it to Anderson. Anderson, after remarking that Tennessee Mitchel (soon to become his wife) knew masters, took the book to his room and returned it in the morning, saying that he had stayed up all night reading the poems and that he was much impressed by them. Very probably this reading of Masters’s book just six months before the writing of the first Winesburg story helped shape the ‘book of the grotesque’ into a collection of sketches in which the characters would be related in their environment and treated as a cross section of village life.“ (William L. Phillips, „How Sherwood Anderson Wrote Winesburg, Ohio, Sherwood Anderson, Winesburg, Ohio, str. 272-273)
[13] Walter B. Rideout, Sherwood Anderson – A Writer in America (Volume I), str. 316. (Prevela S. R.)
[14] Sherwood Anderson, Winesburg, Ohio, Text and Criticism, str. 17-18. (Prevela S. R.)
[15] Letter to Arthur H. Smith, Marion, June 6, 1932, Winesburg, Ohio, Authoritative Text Backgrounds and Contexts Criticism, str. 143. (Prevela S. R.)
[16] Sherwood Anderson, Winesburg, Ohio, Text and Criticism, str. 19. (Prevela S. R.)
Selma Raljević: U paraleli: Dublinci Jamesa Joycea i Winesburg, Ohio Sherwooda Andersona, Sarajevo: University Press, 2025.
