Mislim da je konačno došlo vrijeme da posvetim par redaka ovom sociološkom fenomenu koji nas sve okružuje u sredinama u kojima živimo. Pokušat ću kao laik da dokučim kroz pisanje o urbanim legendama proces, a nikako smisao, da rasložim riječima posmatranog one koji posmatraju, taj mentalni apces. Ljude koji nose etiketu bestidnika u prostorima gdje je većina ljudi koja osuđuje samo bestidnija na drugačiji način. Premda je upitan sam termin i značenje bestidnosti, vjerujem da nikome nije baš sasvim jasan, jer u biti definicija varira od individue do individue, prava ogavna bestidnost je svojstvena samo elitističkim krugovima, a to je samo moje mišljenje. Današnje Pompeje nećemo spominjati.
Klevetnici su samo zakržljali u kreativnosti ispoljavanja sopstvenih naboja strasti. Da, vremenom sam se uvjerio da perverzija evoluira, poprilično, u zavisnosti koliko joj nudite vremena i prostora, te u kakvoj okolini ste stasavali kao zrela seksualno osvještena osoba. Naravno, još uvijek mi nije najjasnije kako neki čovjek od molitve, može da se napali na malenog dječaka, ali taj svijet institucionalne religije sve više privlači raznorazne golden premium preverzne kreativce, željne baby face poslastice. Propovjednici režimima oblikovanih religija su samo usputna kategorija za već zaokružene legende gusto naseljenih naselja, moji favoriti: tipradžije, podupirači i igrači džepnog bilijara.
Tipradžije
Najstariji kru među golden premium elitom, i najmasovniji, glavna karakteristika im je da djeluju kao usamljeni vukovi. Rijetko u tandemu, mada se i to dešava u vremenu adolescencije, a čim odrastu mrze jedni druge, baš kao i ribolovci. Poznaju teritorije jedni drugih, ko koju teritoriju drži i kontrolira, većinom se poštuju, dok rijetko dolazi do fizičkog obračuna među njima samima. Kao što im ime govori, oni prate (inf. pratiti, šatr. tipra) i slijede potencijalne žrtve, u nadi da će isti stupiti u seksualni čin, koji bi izazvao tipradžiju da izvadi svoju alatku i da se samozadovoljava. Zaista je teško pronaći nekog na dnevnom svijetlu, a pogotovo ga zamoliti za par kratkih pitanja, s namjerom pisanja teksta o njima samima, jer je svima manje više jasno da bi takav upit neslavno završio po onog koji pita. Međutim, uspio sam da dođem do zlata vrijednih informacija na tako bestidan način, makiavelistički, al niti jedan čitalac mi nadam se neće zamjeriti. Eh, (u)pratio sam Edu kako sjedi u bašti poznate mostarske slastičarne ABC, sam, vreba žrtve.
Iza njega arsenal bajatih kolača, a u pozadini na plazmi svira bugarska trans atrakcija Azis, dok krupnija i dobro, dobro utegnuta, konobarica uslužuje dvojicu pačenika, koji bi je ševnuli ali da im žena ne sazna, i trećeg, inače krilnog napadača džepnog bilijara, kojeg ću poslije u tekstu spomenuti. Pačenici su inače free kategorija na zamišljenoj skali društvene mreže Porn Huba, futuristički gledano, naravno. Zakržljali u evoluciji seksualne maštovitosti. Skoro da nisu vrijedni pomena.
Sjedam za stol pored. Dolazi konobarica, pitam kakvih ima kolača. Nabraja. Naručujem sladoled od lješnjaka, bacam lagani flert hvaleći joj idiotsku tetovažu na ramenu koja izgleda kao zgužvani trulex. Ne jebe me dva posto. Edo se prigušeno ceri zvukovima koji me podsjećaju na cerek budalastog sina iz jedne priče koji je gledao kako mu pisac iste zguza izbija mamu. Počinjemo razmjenjivati riječi, poglede na globalnu politiku, potom totalnom kontrolom priče pravim fade out ka onome šta me zaista zanima.
– Dajgle joj fonasi, kako bi je isprsko. A ne bi je opalio, mislim bi, ali ono u neka doba kad mi se smrači pred očima. Imam filing da voli zabijat likovima glavu u sise, davit ih. – Namigujem na nju, a njemu drago, samo spominjanje ovakvih tema izaziva vidljive izlive dragosti na tom poprilično učtivom licu.
– Jašta. – Smjehulji se i prati mi pokrete ruka kako gestukuliram.
– Nego, neku noć ja u Sjevernom logoru, kad na haubi cvili neka teta, lik je izbija zguza, a drugi u autu mijenja kasete u kasetofonu. Prvo pušta Nerovoznog Poštara, pa onda Nedu Ukraden, pa ode bola do Kemala Montena, znaš šta je onda pustio …
– Šta ona, šta ona? – Prekida me u nabrajanju reportoara, sav poskakiva u stolici za stolom pored.
– Haj vamo samnom za stol, neću se derat da me ona trojica tamo čuju.
– Šta ona, šta ona?
– Zamijeniše se njih dvojica. Sad ovaj pođe puštat Ibricu Jusića, a ona suza suzu goni, dobro joj, onda duet Gabi Novak i Arsen Dedić, pa Zoricu Brunclik …
– Šta ona, šta ona? Pusti njih … – Nije mu do muzike sekunde jedne. Pjeni već.
– Bola, neka. Po tom pamtim, jer kad je počela Zorica Brunclik, ja sam ga izvadio.
Iskapio je čašu vode, potom drsko tražio još jednu od konobarice. Moj iskaz je pogodio mjesto na kojem se predator budi, mjesto nadahnuća nagona koji se teško može kontrolisati. Izazvao sam umjetnu katarzu tipradžije, jer razmjena iskustava podupire sopstveni legitimitet pravdajući svaki čin, stavljajući ga pod normative standardne društvene normalizacije. Priča je trajala još desetak minuta, tačno do momenta kada sam osjetio da sam dobio povjerenje i da mogu da postavim konkretno pitanje, a sve to pod taktikom postavljanja atmosfere privida prednosti, kada se sagovornik hvaljenjem uzdiže nad onim koji sluša.
– Iskreno, koja ti je bila najluđa scena?
– Vjerujem da je svako od nas na ovaj ili onaj način imao neke događaje koji su iziskali enormne izlive adrenalina, samo što se većina ljudi uplaši prepuštanju istim. Doza rizika kako se povećava tako adrenalih udara, i vremenom podižeš dozu, postaješ ovisnik o načinima koji izazivaju tu blaženu napetost, stanje koje se preobražava u neki čudnovat oblik vanstanja. Neko voli bungee jumping, neko hodanje po konopu preko klanca, ili uopštenu zaljubljenost u ekstremne sportove, pa ovo je samo nepriznata disciplina od onih koji je ne praktikuju.
– Kontam te, totalno. Govoriš mi da je krenulo putanjom obrnute piramide. Možemo li napraviti neku retrospektivu? – Damn, postajem ofiran s uglađeno postavljenim pitanjem.
– Ma nema tu nikakve retrospektive. Kontaš. I ti si sigurno s drugovima drkao zajedno kada bi uspjeli da iskamčite negdje neki porno vhs, mijenjali ste Erotike, i Vrući Kaj.
– Ma ja, teško su se listovi mogli razdvajati nakon što iz sedmog b, pređe u sedmi c.
– Neko se zadovoljavao s erotskim pričama i pokojom slikom, a ja, ja sam izlazio po mraku s frendovima i pratili smo djevojke, žene, koje su se izazovnije oblačile, da bi ih hvatali za guzove i bježali. Sviđalo mi se to. Jes da bi sve više zadržavao ruku na dupetu, tako da sam se znao vratiti kući s poderanom majicom.
– Dobro, tako je krenulo ..
– Prije nekih sedam do osam godina sam imo ludilo scenu u Sjevernom.
– Reci, šta je to bilo?
– Šetam razularen totalno, a znaš da nema tamo nikakve rasvjete ni danas, a kamoli kakvo je bilo tada. Još je logor bio ispisan JNA parolama, prava ona napuštena kasarna kojom lutaju narkomani, manijaci i psi lutalice. Tada nije bilo skoro nikakvih otvorenih objekata, pa je pravo mračno bilo. A svako malo kružila auta. Pravi fukodrom.
– Nastavi, slušam te.
– Bila je jedna ruševina prema poligonu, bez krova, a sa zdravim kamenim zidovima. Komotno se vozilo moglo uvući u nju i skriti se od eventualnih prolaznika. Čekao sam pored, kad usporeno kretanje vozila, Opel Vectra, dobro se sjećam, lagano skrenu kroz otvor. Ugasi se. Ostavio sam ih desetak minuta da se raskomote i onda se počeo šunjati.
– Došao skroz do Vectre?
– Naravno, i ne samo to. Slušaj, izdušio sam dvije gume i izmakao se čekajući kada će lik pokušat da krene. Kada je vidio da su gume izdušene, naravno da je posumnjao da su možda pukle ili ne znam šta već. Jebiga, kako neće kad ulaziš s autom u ruševinu da ševiš. Elem, otišao je po pumpu, ili ne znam već šta. Znao sam da ide do Energopetrolove pumpe, jer je blam da zovne nekoga da mu pomaže na fukodromu, a još i u ruševini. Izračunao sam koliko mu treba da pješke dođe do pumpe, pa otprilike koliko da se zadrži, pa nazad. Ništa to nije sigurno, ali ja sam tada više nego ikad bio spreman da progutam i podnesem sav taj rizik. Čovječe, adrenalin štrklja. Bilo je vrijeme da se predstavim mladoj dami na mjestu suvozača plave Opel Vectre.
– A golemo.
– Pokucao sam joj na prozor. Brisala je spermu s lica maramicama. Trznula se i skroz do kraja zatvorila prozor. Dobio sam nekakav osjećaj da mogu da je izvedem iz auta i da je pojebem, bez obzira što je već bila pojebana i više nego dovoljno. Razgovarali smo. Počeo sam je mentalno silovati optuživanjem frajera koji ju je baš tu doveo. Govorio sam joj da ne zaslužuje fukanje u ovakvom ambijentu, da je ona predodređena za veće stvari, za bolje osobe, a ne za lika koji ju je čak i ostavio da sama čeka napuštena u napuštenom vozilu, unutar ruševine koja je u napuštenoj kasarni, prepuštena meni. Da, bolje je da bude samnom, nego sa njim. Plakala je. Mnogo je plakala. Nešto sam pogodio, jer uvijek poslije jake strasti emocije postaju previše osjetljive. Takvo je bilo i njeno lice, sperma i suze, kao poruka za sve djevojke koje su krenule stranputicom klasičnog doggystyla.
– Pa šta bi na kraju?
– Možda bi i razbio staklo i pokušao da usred kasarne naredim pristanak na seks, ali suze me pogodiše, kao i onaj momenat kada sam skoro pa jasno osjetio da ona svoj cijeli život čeka osobu poput mene, ma zajebi, ona čeka baš mene. Al vrijeme ističe, počeo mi se mješat onaj drugi rizik, sa ovim rizikom, jer, šta ako ovaj sad uleti. Isplati li se? Osjetio sam se na jednoj velikoj životnoj prekretnici. Jednostavno nisam imao vremena. Pitao sam je, da, pitao sam je da izađe iz automobila i da ode samnom negdje, a to negdje ćemo usput skontati. Vidio sam tu nedoumicu i strah od promjene. Kada sam vidio da vene taj tračak nade koji sam joj pružio, te da ona čeka onog idiota koji ju je samo brutalno jebao kao predmet, tada sam joj opsovao majku par puta i otrčao.
– Vau, otrčao si u mrak. Ti si heroj ulice iz pjesme Prljavaca.
Preko cijelog ljeta i duboku jesen grad je pun turista, bekpekersa, raznoraznih avanturista iz zapadnih zemalja, koji su prošli cijeli svijet i tek onda im je palo na pamet da dođu u nekakvu balkansku vukojebinu, da eto i to vide. Ali, ali, pjegave keltkinje i namrgođene galkinje pojma nemaju da ih iz prikrajka vreba razjarena zvjer u liku i djelu predvodnika nove generacije tipradžija.
Baš tokom jedne uzavrele ljetne noći dok sam sjedio u jednoj drugoj slastičarni, samo s druge strane Neretve, vidio sam Edu kako šetka s nekakvom Aboridžankom, a možda je bila i s Istočnog Timora, a ako nije, onda zasigurno s nekog od otoka Malajskog arhipelaga. Smješkala mu se, a on joj koliko sam uspio načut, udarao klišeiziranu priču o podijeljenom gradu i tim nekim forama. Zastali su pred ulaskom u jednu uličicu, a ja sam se bio baš istegao da vidim šta će bit, baš kao pravi pratitelj tipradžije, i čekao rasplet. Kratki razgovor, zagrljaj i rastanak. Eh, kontam, đaba trud moj Eda. On produžio, a ona skrenula u svoj pansion gdje vjerovatno odsjeda. Ja sam nastavio priču o tada aktuelnoj ofanzivi na Faludžu, usput sam naručio još dvije kugle lješnjaka, pitao kakvih kolača ima, hvatao se za džep da platim, kad ona Aboridžanka proviri iz uličice. Proviri držeći se rukama za zid, primijeti da ga nema, te korakom bržim od šetnje promandali u pravcu iz kojeg je s njim maloprije došla.
Prava golden premium scena se ne vrti u klubovima, nego po slastičarnama i oko slastičarna, na starim grobljima, u parkovima gdje još poneki par zna svrnuti, dok najbolje lokacije su fukodromi. Sve u svemu rejon koji prosječan tipradžija pokriva je zaista velik. Od urbanih mjesta, pa do napuštenih prigradskih tvornica, raznih kompleksa, silosa, a da ne spominjemo kasarne čiji prostori su idealna svratišta za razne seksualne kreativce koji traže poslastice za svoje mentalne sklopove. Mostar nudi možda i više od drugih gradova, jer, grad je još uvijek poprilično razrušen, tako da postoje čitave ulice pune ruševina i dan danas, što je ovakvim prijestupnicima fenomenalno, kao i narkomanskoj populaciji. Nedavno je bila organizovana hajka vlasnika hostela na nekakvog fantoma koji im se uvlačio u hostele i ševio po njima, što podupire teoriju o stvorenim uslovima za evoluciju starinskog tipradžije, jer ovaj s primanjem Mostara na listu UNESCOa i otvaranjem stotina hostela, dobio priliku da učini korak više od samog drkadžije. Mada takav rasplet narušava tradiciju ovog grada, koji je uvijek imao dobre tipradžije, koji su kao kategorija ipak različitiji od jednog klasičnog zapadnjačkog voajera.
Da se ne lažemo, većina klinaca koji su odrastali devedesetih na ulicama su imali malenu fazu tipradžijstva. Svi igramo lopte na ulici, a samo rijetki postanu profesionalni fudbaleri, drugim riječima, svi smo sanjarili da uživo vidimo neku mica macu kako stenje pod naletima nekog lika koji je već par puta išao po neku pumpu na neku od Energopetrolovih pumpa. Sjećam se grupnog odlaska nas par dječaka iz ulice na fukodrom, fora je bila da iz daljine gledamo neko svijetlo na zgradi u daljini kroz prozor automobila, tada bi mogli da vidimo šta se dešava u istom. Kada bi primijetili pokrete koji aludiraju na ševu, polako bi se približavali vozilu. Okružili bi auto i gledali gole likove kako u bijelim čarapama prave osmice po djevojci raširenih noga koja mumlja kao da je po vodom. Neki bi tada vadili naperene utoke, te zgrčenih vilica bi dosezali vrhunce, neki bi samo posmatrali, a neki bi crtali kite na zamagljenim staklima. Na kraju bi se kao prava djeca zaderali i prestravili ljubavnike, ponekad skidajući seljačke bijele čarape.
Jednom smo stjerali poznatog gradskog tipradžiju u jednu ruševinu kod fukodroma. Ovaj se trudio da mu niko ne vidi lice, i sakrio se u mrak. Svi smo znali da je on u biti zajeban lik, ali da mu je tipradžijstvo sklonost bez koje ne može. Niko nije smjeo da uđe u ruševinu, dok je on čekao da mi odemo ne bi li nastavio, ili bi se vratio doma. Jedan frend je smogao hrabrost i sam je poput pravog mudonje ušao u mrak. Nedugo zatim je izašao zatvorenog oka. Dobio je nokaut. Malo smo se derali ispred ruševine, gađali kamenjem razvaljenu fasadu, da bi naposljetku otišli tražit leda za njegovo oko.
Kažem vam, odgovorno tvrdim, da se nije igrati s tipradžijama. Na granici su bezopasnosti, međutim, iz ličnog iskustva govorim da jedinka koja im poremeti nadolazak adrenalina ili pak, slučajno ili ne, otjera par, tipradžija je spreman da zatvori oko, a možda i nešto mnogo gore da uradi. Pitanje je, možda i za anonimne ankete, koliko žene privlači da budu gledane od strane ove najbrojnije populacije iz golden premium kluba. Jer, možda je i došlo vrijeme da se te dvije strane upoznaju i približe same sebi motive koji ih uzbuđuju, što bi doprinijelo uzajamnom razumijevanju koje bi pospješilo bolju “zaštitu na radu”, valjda smo saglasni da lika s Energopetrolove pumpe treba izostaviti, čista nepravda, znam.
Podupirači
Podupirači su rariteti poput panda, i zaista su na pragu izumiranja, i ako se nešto veliko ne desi u betonskim sredinama oni će naprosto nestati i otići u legende urbane usmene predaje. Postoje im daleki rođaci u Indiji, kojih ne manjka ni danas, ali sa našim autohtonim podupiračima dijele samo polazišnu tačku. E, koja li je ta, te šta li je polazišna tačka da mladog čovjeka navede da pored toliko rasprostranjenih fetiša odabere, i da se potpuno pronađe u pravilniku podupirača? Ovo zahtjeva ozbiljnu analizu, dok ću ja postaviti neke natuknice u redcima koji slijede, a vjerujem da će pomoći nekoj mladoj istraživačici da rasloji podkategorije unutar porodice podupirača. Zašto sam rekao istraživačice, jer smatram da muški mentalni sklop nije sasvim sazrio, niti mari za kompleksnost ovakve tematike, osim ako je isti od klasičnog nerda doživio lsd spoznaju u ranim četrdesetim.
Prve podupirače sam počeo sretati u svom ratnom odrastanju. Svi redovi čekanja su bili magneti za takve ljude. Kada bi se uhvatio red ispred cisterne, kada bi voda došla, odmah bi se pokoji stvorio vrebajući priliku da se prisloni iza neke žene. Redovi pred mjesnim zajednicama za hranu su bili mnogo nabijeniji, gušći, bez jasnog reda, kao neka hipnotisana gomila koja se gura da što prije dođe do vrata kroz koja se dijeli sljedovanje iz konvoja humanitarne pomoći. Oni bi bili tu. Strast bi i na gladan stomak podupirala redove. Čekao sam tako podjelu sokova “Sole Mio”, nekakav ekstrakt narančinog soka u tetrapaku iz ostataka s lagera tvornice HEPOK, kada sam primijetio zamišljenog, ustranu zalizanog gospodina kako se pribija uz jednu, s blago nanešenim karminom – ako ima nekakva light war verzija, djevojku u crnim helankama.
Ma da, tada su među curama bili popularni termini: helanke, mini val, a izraz cool se kod nas probio tek nakon potpisivanja Daytona. Čiča ga je vjerovatno malko nadigao, dovoljno da ga može uspraviti, jer samo tako može kada se podupre ukalupovat između guzova. Više faktora igra ulogu, baš kao i za dobar seks. E kada ga prisloni, a ovaj mu se ko lego kockica uglavi, tada slijedi ritmično guranje, na fazon: Ne to nisam ja, jao izvinite me, ali i mene iza guraju. Šta ćemo, moramo tako. Ako djevojka, ili pak dama ništa ne posumnja, ili i ako shvati, a bude joj ugodno, tada podupirač može da doživi orgazam, i to je najbolji mogući svršetak za jednog uspješnog podupirača, koji će ga tjerati da ponovo to ponovi. Sličan fazon kao kod kockara kojem se neki dobitak usladi, pa bi ponovio to, ne sluteći da će biti šamara.
Čikica je gurao u intervalima, tako iskusno, očigledno ne radeći to prvi put, da je ovoj bilo teško da provali situaciju. Kao da joj se u snu pijavica prilijepila i počela joj ispijati krv, ma kakva pijavica, pravi filmski vampir. Ali u ratu su svi spremni na rizik, svi su navikli na rizik, tako da je čikica dobio lakat u glavu, taman dok je svršavao s pogledom u golubove i mislima tipa: Večeras bi mogao da napišem najtužnije stihove.
Ču zi, ili samo Čuzi, je plakao za ubijenim 2Pac/om, govorio je kroz suze: Šta ćemo mi sad bez 2Paca, te postao poznat kao jedini fristajler među ruinama, čist beat nikada nije čuo, ali je dolaskom stranih organizacija nakon rata, te organizovanjem raznih festivala postao čest posjetitelj istih. Što ovo govorim, jer tamo sam išao da čujem live taj jungle sound, te da iskamčim od nekog francuza ploču marokanskog šita. Čuzi je podupirao. Ja sam se probijao do stage/a La Phaze/a, kad u drugom redu iza Čuzi podupire, ja u podrumu gdje je nekakav kondom party kad Čuzi podupire skvoterku iz Grenobla, ja na afteru na Neretvi, kad Čuzi s boka usnulu ljepoticu podupire praveći se da i on spava.
Originalnost se ogleda u tome da plačeš za 2Pac/om, a u samom ratu nikada suze nisi pustio. O yeah, kako onda biti klasičan Don Juan de Marco, ma nee, romantika je za rokere iz provincija, što nose majice nekog opakog benda što pakleno praši po gitaretinama. Ja ne bi bio ja da ga nisam upitao o podupiranju, baš me je zanimalo, čak sam i osjetio to neobjašnjivo stanje kada se slučajno očešem negdje, da bi moglo biti zanimljivo iza neznanke utoplit mališana, ali mi se svaki podupirački afinitet rasprsnuo kada sam prošao kroz neke najezde oznojenih guzova u prostorima ispunjenim zvucima detroitskog tehna.
– Ču zi drug moj fini, sta mai? Nigdje zlare (rizle) nema, imaš li ti?
– Nema babe moj, al ako ću se priključit imam foliju iz Drine. Suha mi usta, haj ti obali dobro, a ja ću papir odvojit od folije.
– Eo – ližem, kao da nikada ništa tako nisam lizao, te kao da nikada više neću lizati, zadnje lizanje. Skvoterka se ibreti nekom klempavom psu. A Čuzi mrvi gras i odstranjiva sjemenke, dobacivajući ovoj na francuiziranom šatrovačkom, freestyle o tužnom psu.
– Dobro si joj ga maloprije prihefto uz pakaš, aa? – Kroz lizanje progovaram, i treskam ga o rame, smekšavajući ga da mi se otvori.
– Neka bola, prosu mi sve iz ruke. Šta ti je?
– Jeli bola? Jel te skontala?
Izgubio se tada u mraku s mojim grasom. Uzalud sam lizao papir da se odvoji od folije. Kad sam ga pronašao, pravdao se da mu je sve ispalo kad sam ga tresnuo o rame. Vješto je izbjegao odgovor. Stvarno je teško za sagovornika dobiti podupirača, a njihove žrtve nikome nisu prijavile da ih je neko podupirao u tramvaju, busu, u redu za šalter na banci. Podupirači su oko nas, znamo da su tu, ali je teško dokazljivo, baš pogotovo što izmiru u ovom novom vrlom svijetu. Staništa su im narušena modernim tehnologijama, tako da se stvaraju hibridi i sve ih je više. Neka genetička modifikacija sa hrabrim tipradžijom kojem nije nikakav problem da mu neko vidi lice, što je u biti smrtni grijeh svakog tipradžije. Zabilježio sam im postojanje iz više izvora, hibridi preuzimaju habitate tipradžijama, i tu postoji šansa za konflikt, do kojeg nadati se neće doći. Hibridi haraju centralnim zonama, mada je to još uvijek nejasno, nedokučivo, a samim tim pokazuju jaku sposobnost prilagođavanja, kao i inteligenciju. Djeluju brzo i efektno, koriste strah kao oruđe.
Pričao mi je blizak frend da je sa djevojkom posjetio staru biblioteku u centru grada, koja je zamislite u ruševnom stanju, tako da nije tražio ništa od Henry Millera, ili pak od Anais Nin, nego je jednostavno želio da realizuje klasičan doggysyle s noga. I tako dok se zabijao otraga u djevojku, uz poneki spank – ovo izmišljam da malo začinim prikaz dosadnog seksa, osjetio je kako su mu jaja toplija, pa još toplija, dok nisu postala vrela. Posumnjao je u involviranje treće strane, te još uvijek zabijen u nju, koja je gledala u zid ispred sebe, okrenuo se. Imao je šta vidjeti. Hibrid je u nekom polučučnju bio iza njega i držao ga za jaja. Šok. Šok tolikog intenziteta da se vlasnik jaja skameni od straha, te da ne bude u mogućnosti uhvatit hibrida i pošteno ga nalomit, za makar malenu kompenzaciju straha koji se preživi, straha ravnog djevojke zabarikadirane u vozilu dok joj dečko traži Energopetrolovu pumpu.
Evo, dok pišem ove redke i pijem čaj od rooibosa, na viber od druga dobijam fotku članaka iz današnjih dnevnih novina, a u pitanju je otmica šalteruše iz kladionice. Ništa tu čudno ne bi bilo, otmica ko otmica – mnoštvo razloga je za istu, međutim, mladić od 20 strpaje u gepek ženu od 44, malo je provoza u gepeku te je vrati na mjesto otmice. Kao da je Chris Carter režirao tu besmislicu, još ako se ona ne sjeća ničega, uvjeren ću biti u umješanost Moldera i Scully, svakako je danas javljeno da su neki palci iz FBI/a neki dan stigli u Sarajevo. I to je ono na šta sam upozoravao u riječima iznad, a odnosi se na izumiranje autohtonog podupirača. Amerikanizacija je sve prisutnija, samim tim DIY otimanje pa tek onda podupiranje je novi žanrovski trend mladih iz predgrađa, x prvo poluvrijeme na Mlada Boleslav/Sigma Olomouc, pa dvica drugo u gepeku golfa protiv svezanog milfa, u majici Barta Simpsona.
Igrači džepnog bilijara
Oni su skoro neuništivi. Jednostavno, najbezbolnije djeluju, po druge, naravno. Obično u velikom procentu nastaju u postnerd fazi, zbog neimanja hrabrosti da priđu djevojkama na uobičajen mainstream način. (Ne)rijetko se znaju upustit u gej igrarije, ne zato što su gejevi, nego zato što su im mačkice nedostupne, a počesto i nevoljno budu predmeti seksualnog iskorištavanja nekog skrivenog geja s steroid furkom.
Igrači džepnog bilijara su sveprisutni u užurbanosti gradske svakodnevnice, ima ih na raznim mjestima, a skrivaju se velom mistike, obično pod zaklonom mantila s probušenom postavom koja vodi do ukrućene alatke, ili konkretno kroz probušeni džep na pantalonama, dok neki to vrlo rado praktikuju i preko postave, ali to je već filing seksa s kondomom. Nije to to. Popularni naziv su dobili nekad s kraja sedamdesetih, početkom osamdesetih, kad se punk moral širio Jugoslavijom. Česta fora je bila imati probušen džep u leviskama, kroz koji se provuče za tu priliku nategnuti ud, a pritom imati skvašene ruke s cigaretom u ustima. Tada se zaustavi potencijalna žrtva, neka naivnija djevojka, koja se upita: Izvini molim te, mokre su mi ruke. Bili mi mogla izvadit upaljač iz džepa da pripalim cigar? Ova bi se zabezeknula kada bi osjetila glavonju kako joj se umiljava u dlanu.
Kultni Pink Flamingosi su bili na tragu da proniknu, i ne samo to, nego da potpuno pokažu i dokažu postojanje ove vrste u metropolisima s one strane bare. Balkanske sredine svojim životnim nedaćama i uslovima, režimima, su oblikovale svoje sopstvene igrače raznih nastranosti, kao i same igrače džepnog bilijara. SAD su uvijek bile nivo iznad, isključivo zbog više mogućnosti koje su se pružale, dok su naši ipak u reklamnoj oskudici morali da budu kudikamo maštovitiji, tako i kreativniji i mnogo, mnogo manje bizarniji od rođaka preko bare. Tamo to sve vodi ka neistraženim morima bizarnosti, dok naše još uvijek grca vodeni zid novih tehnologija pušten podizanjem željezne zavjese, tako da ne znamo šta će nas očekivati kada se oni skroz adaptiraju. Baš neki dan sam sreo poznanika s kojim sam znao zastati na ulici i razmjeniti mišljenja o muzici, pretežno staroj hc/punk sceni, zadnji put kad smo zastali, pokazivao mi je cd Voivoda, kaže da ga je negde kupio, te sav oduševljen ide doma da ga presluša. U ranim četrdesetim je, i nažalost nije probao lsd. Rekao sam mu.
– Šta kupuješ cedeove, skini na netu muziku, diskografije sve . ..
– Nemam internet, nisam još koristio internet.
– Nisi još nikada koristio internet?
– Pa, nisam…
Sreo sam ga u prolazu danas, u žurbi, nismo zastali, al s nekih desetak metara dok smo se udaljavali jedan od drugog mi je pokazao uzdignut palac sa smiješkom i poručio kako je dobio internet, i kako svašta ima na internetu. Prije par godina je obukao majicu Azre, misleći da srednjoškolke padaju na 3N, te upao u kafić gdje je radila jedna od balkanskih verzija cheerleadersica. Pred kraj druge smjene ju je zaustavio i sasvim ozbiljno i samouvjereno upitao: Samo momenat. Jesi raspoložena kada završiš sa smjenom da ostanemo ja i ti sami, te da odemo na sprat i da se pojebemo? Ne mogu opisati koji je devar danima bio. Svi su me pitali, znajući da ga znam, gdje je, da ga suzbiju uz zid. Poručio sam mu da neko vrijeme izbjegava tu ulicu. Sada sluša kako kaže psycho metal i pokušava da osmicu zakuca od tri banda.
Postoje i oni koji svaki dan sjede na klupi na trgu i posmatraju, jasna je džepnobilijarska prošlost svakome ko ima njuha da ih provali. Vremenom su nekako usahli, ispirili, u njima je obamro svaki entuzijazam da ruku uvuku u džep. Mada neki od te generacije u džepovima nose košpice od bundeve, što je fenomenalan paravan za stalno držanje ruke u džepu, ono, jao gdje mi se košpica zavukla, ma joj, nikako da je uhvatim. Jedino što bilijardžije može uništit je ta dezorijentisanost, sklonost ka gubljenju u vremenu i prostoru, kao kod mog druga s kojim zastanem na ulici. Oni tada neće izumrijeti, jednostavno će promijeniti ligu, i igrati pod nekim drugim pravilima. Okušat se u nekom nastranom hokeju je solidan izazov. Dobiti zeznutog trenera, koji te vodi na visinske pripreme pod svojom palicom, te te tom istom palicom tapše po mjestima gdje ti tapšeš cheerleadersice u mislima, je već slijetanje voza sa šina, i to može da naruši šablon poštenog igrača džepnog bilijara koji ne vara kada igra.
Mjesto iz snova je kino. Tu se može bezbrižno sjest, uvući ruka i vrtit džojstik, uz bacanje pogleda na osobu, ili osobe koje kod igrača proizvode vibre neophodne za dobro upravljanje. Reuf je igrač zadnjih godina i često je sjedao u izloge kafića, da može bolje promatrati dešavanje na šetalištu, a ostalim u kafeteriji je svakako leđima okrenut, plus što nikada ne skida mantil. Na sve se misli. Kad ste čuli da je neki igrač ulovljen na djelu, ne, toga nema, osim ako se isti sam ne preda, dođe pred neku ustanovu, park, školu, ili neki sličan javni prostor te izvadi surlu i krene se samozadovoljavat. Ali taj je samim tim već porušio osnovne postulate i pravila igre, tako da on spada u neku drugu kategoriju manijaka, koju zaista nemam namjeru obrađivati. Tu nema nikakve simpatičnosti.
Jedna od okolnosti koja običnog drkadžiju konvertira u igrača džepnog bilijara je posao stražara, al ne običnog stražara u zatvorenom prostoru, jer bi tada taj bio van iskušenja, nego stražara na parkingu, ili bilo koje vrste stražara koji se nalazi u stražarskoj kućici. Ta glava koja viri iz zipovanog kućerka pomno prati vozila, registarske tablice i mačkice koje prolaze pored, kao i po samom parkingu. Igrač počesto dok diže rampu zna koristiti i džepnu kontrolnu ploču, koju odrariva postepeno, da iskapa niz nogavicu. Nije bezveze Kula Stražara simbol dragosti i milosti, preko koje možeš ako se skladno obučeš, upasti nekoj milfači u kuću i ispred nje, na njenom kauču, žonglirati jajima kroz postavu džepa, dok ona čita kako zaslužuje ljubav koje nikako nema.
Marlon je veteran ove vrste, doslovno je izgorio u ovome kroz brojne performanse. Jednostavno virtuoz koji odiše nekakvom aurom i karizmom džezera iz New Orleansa. Nisam mogao saznati njegovo ime, ali znam da ga zovu Marlon, jer ga je u mladosti prenosio Posljednji tango u Parizu, čovjek na tragu Branda, ali nikada Brando a samo Marlon. Uvijek u odijelu, s rukama punim prstenja, bronsonovski brčići i Halid Muslimović frizura, čičkovim uljem sljepljena. Čitav život viđam Marlona. Marlona viđam na mjestima gdje se prodaju kesteni, kokice i slične karafeke na ulici. Tu uvijek stoji stameno i laže u lice prodavačicu. Jednom je ispred mene obećavao posao u biblioteci prodavačici pistacija, govorio je takvom intonacijom kao da je to gotova stvar i da je samo potrebno da ova ostavi pregaču, kupi najlonke čarape u dragstoru preko puta, te da odmah leti privatnim letom za Baltimore, gdje će je na aerodromu dočekati žuti taksi koji vozi Melanie Trump.
Marlon je najbrža ruka centralne gradske zone, najspretnije ga provuče kroz srazmjerno napravljen prolaz u postavi. Ljuštenjem košpica odvraća poglede prolaznika, a ako se koji pogled otme smetnji košpica, tada Marlon prostrijeli svojim pogledom, od kojeg prolaznik shvati da je mnogo pametnije da se bavi svojim poslom, i da nastavi pravcem kojim već ide. Ova jadna što sjedi na štandu suzbija u sebi spoznaju o komešanju u Marlonovom džepu, dok stari džezer poput strašila na njivi tjera potencijalne kupce od prodajnog mjesta. Koja smjelost, koja odvažnost starog Marlona. On se ne krije, on stvara privide stvarnosti. Nije samo virtuoz, nego je i iluzionist. Zar mislite da niti jedan muškarac koji radi u trafici nije nikada odigrao partiju džepnog bilijara? Možda samo kada je Marlon naslonjen na tu trafiku, dok onoj prodavačici dolazi dečko bacajući neki vers Marlon Brutala.
—
Trojstvo golden premium kluba je autohton produkt ovih prostora, možda postoje tek neke male varijacije i odstupanja od grada do grada. Svako udovoljavanje sopstvenom strastvenom žaru vodi ka upgrade/u, koji nakon nekog vremena zahtjeva opet novu nadogradnju, dok konačno ne dođe do mjesta koje toj individui odgovara, premda uvijek postoje osobe koje idu korak dalje i više, tamo negdje prema platinium premium korisnicima. Prvi puta sam upoznao Manijake kada sam otišao na gostovanje s RA, odrastao sam u sredini gdje su se na nekoj frekvenciji ljudi dijelili na tipradžije, podupirače i igrače džepnog bilijara, i srasli su s poezijom mog grada, postali su jedna strofa gradske poeme, dok kada dođu Manijaci, tada očekujemo nerede.
