povratak
neki se nikada nisu vratili
u godinama praznim sobama ogledala
prsnu natrag u prošlost
kao srca kada sama čekaju predugo
transplantaciju ili
saobraćajku sa pobacanim tijelima
da pod grudima lupkaju
svi osluškuju tapate kojih nikada nema
vintage tapeta se odlijepi i sat stane
parket zaškripi u dnu sobe na mjestu
gdje si se kao klinac klizao na koljenima
kalendar je ostao na zaboravljenom aprilu
tako dugo niko nije palio svijetlo u ovoj sobi
planeta se naginje prema suncu i visi
braunila se stavi na lijevu ruku
u ostavi je ceker sa kojim se više nikad
neće otići na pijacu
cigare se prestanu pušiti u slavu straha
a pogled uživa gledati u zeleno
tamo nije bolji svijet, tamo tama muči oči
dugo, dugo sve traje, a život kakav je god
uvijek je kratak i neostvaren i tih
i dosada se plaši smrti za vrijeme praznika
preko ovog brda, daleko iza ovih oblaka
ljudi plaču i kolje se stoka
potok teče a najljepše žene se merdevinama penju
na nebo, samo na nebu je sigurno
distorzija otpetljava sve jeseni, one lepršaju
pertle mi uvijek izvade kada me hapse
zato uvijek zakopčavam zadnje dugme na košulji
stegnem omču i satima stojim na stolici
zemlja se trese po Rihteru još samo danas
do kraja dana će umrijeti milioni
šta se nalazi u svim tim teglama što poskakuju
začarani nokti, dlake i imena sretne djece
kucaju demoni na vrata čim utonem
u polusnu je istina i bespomoćnost, rezolucija
najboljih Instagram efekata i izoštrene strukture
brisao sam umiveno lice od košmara
tek iskoračen iz sna gledao se sa stonogom
tresao vlažan peškir da spadne
muzika zavija iz odvoda kao tuberanski bluz
iz bojlera kapnu hladna kap evo sad
i ako se neko nekada vrati
pronaći će ljude koji ga ne vole
prije 22 godine sam se poljubio prvi put
jutros mi je rekla da ima 22
i da joj otac otkriva masovne grobnice
moj ne spava kada ide na kemoterapiju
dobro se vratiti u vrijeme mirisa Vegete
u osamdesete, u devedesete, u tupilo
vratiti se drogama i dječijim knjigama
obradovati one koji te čekaju godinama
da se vratiš
feršlusom zavezan u crni najlon
nebo koje neće da grmi
jedina si prebrojala sve pingvine u mojoj glavi
znala da ne volim gledati vodu
večeras sam poželio napustiti sve
pokupiti sjećanja u jednu kesu i
zauvijek napustiti prljavi grad
gađao sam nesretnog čovjeka
stonoteniskom reketom
pukla joj drška
zamolio ga da napusti objekat
šuteći je otišao
sretniji nego inače
znaš da lako popizdim
ne volim da razbude zlo u meni
i nikako ne volim gledati vodu
svijet se pretače
fluidne ljude utapam u lavabou
bojim se da ću cijeli život ostati tu
star i siromašan
bez zraka, s rukama na vratu
kamatara izbjegavati sa dugom u grlu
nožem u rukavu
niti jedan san mi se nije obistinio
nikada nismo sadili jagode
ti znaš da
vrijeme sve brže zatrpava noge
teški oblaci su nisko i neugodno trepte
gluho mrmlja nebo koje neće da grmi
da li će ikada išta biti dovoljno sporo
da vidim, da čujem, da ne bježi pod rukom
mekanu kožu bi dugo da diram
prepoznavao sam drugačije dane
neobičnim zrakama sunca
minutama neočekivanog spokoja
častio bi me kreator da zavolim ovaj svijet
baš mučno me boli prolaznost
sjećaš se kada pitali smo se
kakvi ćemo ljudi biti kada odrastemo
mrzio bi se da sam znao
a ti si baš to željela biti
glumica sa hrpom muškaraca
koji te nasmijavaju dok
izazivaš izvodeći bilijarski potez
ne volim gledati ribe i vodu
a volio bi pecati
na potoku tvojih zavaravanja
pod nebom koje neće da grmi
babaroge
ponovo sam otkrio da čudovišta postoje
stari i zli ljudi ne vole djecu
djeca vole životinje a mrze okoliš
povukao sam polusan za sobom
struže prateći mi sjene sav oznojen
ljepljivo se odvajam dok ne ustanem
često ostanu sitna isijavanja iz drugog svijeta
kada ugasim svijeću u tami ožive predmeti
štapići šećerne vune se namotavaju na korzu
okrećem glavu od poznatih silnika
mevludska kišobran lizala crvenobijelih preljeva
sasvim slučajno u džepovima skupljaju trune
upucan je sa leđa šest puta zbog duga
jeo je kokice iz mikrovalne i slušao Pougese
krv se slila niz nogavice i obojila tepih
dvorska luda mi nudi žvake cigare
pucam iz prsta a kralj pada
jedni govore da ponovo dolaze ratovi
gledam vehaesove masovnih egzekucija
neću da virim kroz ključanicu a
ako ostanu jarke boje nakon buđenja
uspavanka nikada neće rasplakat dijete
ne mogu da se oduprem a tako je jeftin trik
u meni legije prizivaju da ih nahranim nasiljem
mališa prvi put posmatra chamtrailse
plavo nebo a blag vjetar osamdesetih pirka u oleander
na prozoru čeka majku da se vrati
u rukama osvježavajuća maramica, u grudima čežnja
na teveu ruše neki dugački zid
ponovo sam otkrio da čudovišta postoje
ona ne jedu djecu, puste plin znatiželje
u komorama se ne može disati, previše je vruće
ventilacija užasavajuće sporo vrti
za strojevima kuckaju maloljetna tijela
njih dvije su cijelu zimu radile oko stanice
svaki trotoar je posut sa soli, veliki mjesec
je pretili voajer što na istoj klupi uvijek sjedi
da li taksisti ostave najveće napojnice, ne znam
ni šmrk vulkanizera ne ispere tolike laži
dali su mu uže i gan, ostalo je sam uradio
dali su mu pištolj i sječivo, ostalo je sam uradio
znaš li da ponekad čujem hor djece kako pjevuši
bio sam mlad i zaljubljen ko mjesec maj te godine
roza Flintstones torba je kriva
za sva buduća kašnjenja
kada zadnji uđeš u školu tada manje podsmijeha bude
polusan čeka na prozoru zloduha da te zajedno crpe
bojim se svojih rejvova
pojest će još jednog dječaka iz prvih redova
