Šanin iz rudnika mrklih snova
tog dana, iz rudnika mrklih snova javila se Šanin
konji su od žeđi pocrkali, a zrikavci zriku
napustili, djecu žene ostavile čim su
dojke presahle. gurao sam, preko
kamenoloma, preko leđa, pa
preko ugašenih potoka,
preko međa tenelije.
drveni točak se
polomio. nema
nigdje znaka
konaka, iz
zamračene
kuće, iz
čatrnje
krik
zla
od skorenog hljeba osta samo krpa puna praha, Šanin
mrve ljudi razapete na katetere, iz grudi sijaju
srca mraka kao pletare povijene na vrata, trne
zub dok klijav krompir zabada, u trbuhu zru
ruke što sviraju od crijeva ode plamtive
konop nažuljava rame, preko kamene
brane kad guram zaprežna kola
iz rudnika mrklih snova, tu
pored srca mraka, iz doma
čujem vapaje, prelaze
preko mora, zrna
soli i kaplje
svake, znam
blatnjave
duše su
mrkle
sive
zle
Ubijen grad
Pratio sam tragove, ubijen
Grad sam našao, tu
Praštao je ubica
Djeci, svojoj
Što ubijali
Nisu, nas
Jastukom
Udušili
Troje
Tu su
Sad
Pazite, nemojte stajati
Vrijeme nam ne ide
Vratit ćemo, oči
Progledale su
S panjeva
Položeni
Obrazi
Trne
Vrat
Odlazi, dok možeš, odlazi
Ostani, tvoji odrazi
Opstali u sjeni
Stisnuti, tma
Ih grlila
Skrila, u
Hrast
Suh
Svi su pristali, i oni ostali
Rekli su, prisutni, da će
Vjerom ostati, tlom tim
Prznit mrve propasti
Slutnja se postavi
Patnja, tijelo
Pepeo, naše
Postati
Vrelo
U tih
Dan
Veslali smo, dugo te noći, i
Bilo je ranjenih, žednih
Ljuštura ljudi, vodu
Niko probati, piti
Nije smio tad
Čitao sam im
Pisma, pa
Stranice
Prazne
Počeše
Sjat
Taj grad je izgubljen, ljudi jedu
Duše djece, molitve prizivaju
Ubili ste nas, a šta smo
Krivi bili, stihovi zla
Smijehom svjedoče, oni
Slomiše krhke, staze
Tek uhodane dane
Grad mi ubili
Ubijen i sam
Krvari, i
Sanja, i
Ljubi,i
Mrje..
Tamo gdje su tri
Bezbojac, Troperac i Šestoperac ispali su iz ruka. Treger se otkačio. Nebo se otvorilo. Šipci se rascvjetali.
Iz brda je tutnjalo. Spremala se, odmazda. Konji bez kopita uzjahani vragovima ispod oblaka. Dolazili su, grad je šutio.
Tri dana poslije:
Pronašli su tene Troperca. Nindža turtles na ljepljenje: nebo se prosulo.
Cerili su se: vragovi sa oblaka.
Oplakala je motika tabut mali. Brdo se trunilo praskozorjem stida. Tražili su ih iza granapa i iza gajbi.
Tri godine poslije:
Majke ih još uvijek zovu: mene moja, njih njihove.
Bezbojac je dobio novu protezu. Dan je bio sunčan i lijep: skidali su se najloni s prozora.
Dvadeset i tri godine – poslije, stajao sam na mjestu roše s mobitelom u ruci. Zvao sam dilera da mi preda nektar spasenja.
