KRETANJA
… šta da ti kažem, krenulo me
otkad sam zbrojila dva i dva i uzela karte
u svoje ruke, putne, vozne, geografske
i možda nikad ne bih znala prostu matematiku
da nisam lajala da mi je teško po komšiluku
i tako probudila Delfu, lokalnu gataru,
koja me uvukla zajedno s lancem u svoj mravinjak
posljednjeg dana u mjesecu, kad je bio pun.
Ne znam ti reći šta me tad umnožilo,
u ovoj priči to je manje važno, vezala me
repom za ogledalo da proučim svaku njenu boru
na zrncima bijeloga graha. Bacala se na sve strane svijeta
kroz hiljade malih ušesa, tukla me ko bumerang, padala u krilo
i ja njoj. Pij, momče, iz ove kornukopije, rekla je, a nije
bila slijepa, vidjeh sebe – blag i blaga; dvoje, dvije, dva
u tri ogledala.
A šta me opipavaš? Ni guma ni plastika, ovo nije naučna fantastika.
Prošli put sam nosila trimovanu bradu, druga relacija, isti bus.
Kondukter me skapirao, kaže pismo-glava. Vozač me rastura ko legalnu drogu,
putnici vide ko gnoma, babarogu; carinici prekasno shvate,
a ja se mijenjam, smješkam, izmičem, zapadnem za oko
pa se izvičem, uvijek na drugom trgu nekog novog grada
gdje pjevam hitove i izvodim trikove, barim i šibicarim,
potpaljujem tijela jezikom i govore bakljama
slikam portrete pa smanjujem noseve,
pratim moćne izokola, detektivski dugo,
prevrnem se, podvrisnem, čandam naglavačke,
patim dok dubim do punog šešira
i to su samo neke od strategija
da te krene, brate, sestro.
