Sve je počelo od pegle. Marta je i ranije u nekoliko navrata vidjela opasnost u pegli svog podstanara, čak i kada je bila isključena. Za nju je to bila plastična američka igračka, kroz koju uporedo teku voda i struja, i čije postolje liči na minijaturnu zidarsku špahtlu kojom se nekada davno igrao njen „odlutali” sin. Nikada nam nije pojasnila šta je toliko zloslutno u tom obliku, a na priču o sinu nismo je navodili jer je to bila njena zatvorena tema. To mi je rekla kada je saslušala tužnu priču o Rodovom bratu. „Takve stvari ne iznose se iz porodice”, šapnula je samo meni i dodala da bi prije crkla nego ispričala tajne muža joj i djece. Sve to ide u grob, dok ne vidi onaj gore i ne prosudi. Ali, tuđe priče slušala je s posebnom pažnjom i redovno ih prepričavala. Tako su i priče o Roderiku kružile komšilukom, kao narezani inserti filmova o porodičnom prokletstvu. „Ma, šta kažeš?”, snebivala sa ova ili ona komšinica nakon usrkaja kafe, a Marta bi svaki scenario dodatno zapaprila i servirala s rahatlukom.
Po povratku s Rodovog časa nismo zatekli ni požar ni vatrogasce ni zgrožene svjedoke. Ali, sve je to bilo tu, sve se desilo u potkrovlju, „Prava buktinja!“, zavijala je Marta, i sve zbog onog pišmoljka od pegle, „madein“Amerika, đavolje igračke. Mlatila je rukama po ogradi, sličnoj onoj kroz koju sam kao dijete proturila glavu i drečala u strahu da mi je neko ne odrubi. Roderika sam smirivala danima, isprva zbog šoka, a onda zbog učinjene mu nepravde. Htio je da ide u policiju i potvrdi na poligrafu da tog jutra nije ni peglao, a kamoli ostavio uključenu peglu; a ja sam svjedok da je alkohol pio tek nakon izlaska iz kuće. Sastavio je svoju odbranu na tri stranice i zaprijetio mi da tačno prevedem svaki zarez, stručni izraz, nijansu u sintaksi, da bi zakonu dokazao svoju nevinost.
„Kako kurviš može biti nevin?!”, graknula je Marta kada sam joj, uz Rodovu dozvolu, sve potanko objasnila. Rat između uvrijeđenog pravednika i zgranute pravednice trajao je dvadesetak dana. Roderik nije ništa napravio u policiji, pošto ga Marta nije ni prijavila, ali je osjećao duševnu satisfakciju jer tamo negdje u fajlovima law enforcement-a Martino klevetničko ime stoji kao crna mrlja za sva vremena. Na sreću ili nesreću, sve se brzo zaboravilo jer je popis „stradalih stvari“ sadržavao samo tri stavke: dio zavjese, dio stolnjaka i kuhinjsku krpu. Pegla nije bila na spisku. Crkla je kao izazivač požara i Roderik je ubrzo zamijenio većom, prihvatljivijom. To se Marti jako svidjelo, pa me je jednog dana pozvala na kafu, ali da dođem sama. Uzmem nekoliko modrih grčkih grozdova na maloj pijaci i krenem prema kući s potkrovljem, dok je Rod bio na nastavi. Znao je za tu moju vanrednu posjetu, ali je bio ravnodušan. Po njemu se Marta zasluženo kiselila u policijskom dosijeu i svaka naredna smicalica samo bi je strpala u zatvor.
Martin sprat, kao središnji dio kuće, nije bio ni nalik Rodovom potkrovlju s mnoštvom pregrada, trapezastih uvlaka i falusnih oblika izduženih diskretnim osjenčenjima. Mjesto gdje je živjela već četiri decenije može da se opiše kao prostrana kuhinja sa čijih zidova i polica visi širok dijapazon potrepština, od kućnih haljina, pregača, steznika, krpenih šoping torbi, paučinaste gaze i vrpci za vezivanje sobnog cvijeća i baštenskog paradajza, pa sve do noževa, kutlača, neobičnih satara i raznih mjernih instrumenata. Marta se odlično snalazila u pretrpanoj radionici i nije marila što komšinice ulaze i šetkaju nepozvane kad god im se prohtje. Ja sam bila zakazana s posebnim razlogom, pa je i ugođaj bio poseban. Na ulazu me dočekaše svečane papuče s uzdignutom slonovskom surlom, a na stolu nenačeti mramorni kolač i sok od višnje. „Ima i slane pite”, uzela je ovalni tanjir i krenula prema pećnici.
Kad god bi tražila uslugu ili rješenje situacije u svoju korist, Marta bi snagom volje umiksala tvrde crte svog lica u puterastu glavu slatke bake. Tog dana obukla je terakota svilenu bluzu i stavila nove minđuše, u sličnom tonu. Po kuhinji je hodala zavodnički, a miris laka od svježe namontiranog mini-vala grizao mi je nosnice. Nisam znala šta da očekujem, ni čemu se zagonetno smješkala. Kada je napokon sjela za sto, nervozno me je uhvatila za ruku i upitala koje su moje namjere.
„Namjere? U vezi sa čim?”
„Slušaj, dušo draga, ti si još pilence, ali hajde da nas dvije sjednemo kao žene i priznamo jedna drugoj.”
Gledala sam je kao da priča japanski, ali ona je odlučno probila led i nije htjela da se zaustavi. Pokušavala sam je prekinuti u nekoliko navrata, a onda sam odustala. Sva naša verbalna i neverbalna komunikacija sručila se u njen monolog.
„Čuj, zlato, ja sam stara žena, ali ipak žena. Imam svoje nade i potrebe, baš kao i ti, ali imam prednost zbog iskustva. Ne uzimam ništa tvoje, ništa što pripada tebi… Čekaj da ti objasnim. Gledam ovog našeg džentlmena Rodnika ili kako-se-već-zove i shvatam da je to jedan fini gospodin američkih manira. Možda sam ranije bila malo nezgodna, ali ja poštujem njegovu čvrstu ruku. Štо kaže, ne odstupa. I nisam primijetila da laže. A kupio je i peglu, onu skuplju. Mlada si ti, ali skidam ti kapu po pitanju izbora. Aferim. A vjerovatno si, ono, ko ćorava koka zrno ubola, a nisi bila ni svjesna. Vidi sad. Prošlo je dosta vremena i tu, koliko ja vidim, nema ništa. Između vas nema ništa. Da, da, razumijemo se. Nema, a kako bi bilo, tata može da ti bude! Ti si ipak jedna fina seoska cura, odgojena patrijarhalno. A, ne, ne, nemoj da se stidiš mojih riječi, ti to zaslužuješ. Da se o tebi samo lijepo priča i da nađeš sebi parnjaka. S nekim se mora živjeti. A vidi mene. Sama u velikoj kući na spratove. Dođe unučad, da, ali sve nešto razmišljam kako jedan dobar podstanar može da popuni prostor i unese života u staračku samoću. A tek kad se neko useli za stalno. Čuj. Ja sam dobra i ozbiljna žena, ozbiljnih namjera. Ako pristane, nema više plaćanja stanarine, a tri obroka dnevno besplatno, veš opran besplatno. I sve, inače, besplatno. Da, da, dušo, i ja bih se začudila! A je l’ bi ti mogla njemu sve to reći i nagovoriti ga da pristane?”
„Na šta da pristane?”
„Pa, da se uzmemo. Brak. Nudim mu brak i imaće sve ko normalno muško. Eto! A ovako, jadniče, žao m’ ga ko sina. Ni skuvat ni oprat. Muško treba žensko, ruka ruku mije. Ja sam svoje rekla, a ti ćeš pomoći svojoj teta Marti jer znaš taj američki bolje od mene. Dok mu ja objasnim…”
„Ali, teta Marta, vi Rodu možete biti mama.”
„Mogu, jašta da mogu. Biću mu kao mama, šta god treba. Ni peglati više neće.”
„Ali, teta Marta…”
Nastavila je da niže prednosti svoje zajednice s Rodom, bez ikakve reakcije na moje neodobravanje, kao da je predosjećala da postoji mnogo strašnija stvar od razlike u godinama. Upadala sam u riječ s frazama poput: Ali Rod nije, Ali Rod ne razmišlja, Ali Rod uskoro… i svaki put bi me oštro prekinula novim ustupcima Roderiku, među kojima je bio i onaj po kome budućem suprugu dopušta druženje sa svima koji pričaju američki, da ne zaboravi svoje korijene. Bila je spremna i da prestane kuvati za komšiluk, ako bi to bila njegova želja. Svaka kona ima svoje muško, pa što da ona ne pribavi svoje, ali ne za kurvanje, nego za častan brak. Pričala je sve brže i nervoznije, i uporno me je nadglasavala svojim razlozima, sve dok se nisam dosjetila kako da je izbacim iz takta. Zapalila sam cigaretu, što je u njenoj kuhinji bilo svetogrđe.
„Eto, kćeri grešna, zato tebe nije ni htio. Ugasi tu kuburu, ako boga znaš!”
„I on je nekad pušio”, začepim joj usta.
„Ali više ne puši.”
„Ne. Ali morate da me saslušate. Imam nešto važno da Vam kažem.”
„Misliš da ne bi htio?”
„To ne znam, ali pouzdano znam da napušta Banjaluku čim mu se završi semestar. Vraća se u Boston.”
Sjećam se da je Marta zaćutala kao da sam joj odsjekla jezik. Blackout u njenom pogledu vratio je sivilo i grubost licu. Terakota je problijedila u oker, a cirkonu u minđuši ugasio se sjaj. Ispred mene sjedila je avet kojoj kosa može posijediti svaki tren. Disala je, i nije imala napad niti se uhvatila za srce, ali me je uplašila njena skamenjenost. Pitala sam hoće li vode ili nešto pod jezik. Nije odgovarala. Brzo sam otišla do frižidera, izvadila limun, presjekla ga popola, dio joj stavila pod nos i zamolila da dublje diše. Polako je širila nosnice i izustila riječ sirće.
„Svejedno je”, laknulo mi je, „i limun će da Vas povrati.”
„Esenc da si presudim”, glas joj je bio hrapav kao šmirgl-papir, a mene je pekla savjest. Vijest o odlasku mogla je da sačeka. Ali, kad bolje razmislim, povlačenje za jezik povuče i zaluđeni dio srca.
Tatjana Bijelić, “Dlake na jeziku”, Plavi mak, Novi Sad, 2024.
