Moja mama zna da su tatu dvaput zarobili
prvo vukodlak a onda naši junci
i jedni i drugi tjerali ga puškama zbog izdaje
na čelu mu je bila cijev i malo je falilo
ali kaže doći će on
svi koji nisu pokopani jednom će doći u Babrožane
i onda ćemo vidjeti šta i kako
i šta ćemo s tobom
do tada sam slobodna i landram selom
jer niko ne zna šta nam je činiti
kume ne naređuju nemamo starješinu
ovo selo je veliko čekalište
a šta čekamo nije nam jasno
počela sam piti kafu i krče mi crijeva
kafa je toliko slaba da mi ne može narasti rep
rep kao prijetnja i nedostižan cilj
iz doba tajanstvenih aroma
sada pijem ječam ili prekuvani soc
talog iz šolje u koju je Zdepasta zabola prst
a Vižljasta joj gledala u želju
i rekla da previše traži
zato se ne usuđujem poželjeti
kad ispijam kafe po krcatim kućama
ne gledam u soc
u kućama se pričaju nove i zabranjene priče
mnogo se kuka zazivaju se preci
svako je saslušan
majke otkrivaju porodične tajne
i svi se došaptavaju beče
kćerke za stolom postaju starije
izvijaju vratove oblizuju usne
već sutradan traže ono što ih sljeduje
jer na ljubav svaka ima pravo
ljubav će zaustaviti rat
a kasnije šta bude
i dok sam tako lutala od plota do plota
nalijevala se kafama i tuđim šegama
u sumorna jutra babrožanska
kad obično stižu tužne vijesti s ratišta
desilo se nešto lijepo
ako lijepo i dalje postoji
uz put kraj stare drvenjare
zapazim poznate oči
da li mi se priviđa
iz bezbrižnih dana
san na javi fatamorgana
ta mlada žena draga mršuljava
u ozbiljnoj odjeći s maramom na glavi
je li to ona
hej, Miro, jesi li to ti?
frendica Mira za koju su rekli
da traži azil u stranoj zemlji
stoji ispred mene smrznutog osmejka
s očima zeca ispod reflektora
uhvaćena ne može natrag
sve bi dala da je nisam primijetila
zgrabila sam zagrlila
njeno malo tijelo nije se branila
samo je ridala i ridala nestvarno tiho
jer ako neko čuje sve će se raspršiti
ako neko vidi šta ako neko vidi
primijetim da se stidi mojih kerbermuda
i majice na bretele sa slikom punih usana
gledamo se kao žena i šiparica
ona u sivom ja u crveno-žutom
prekidam tišinu i pitam za Kseniju
ses’ra je u en’leskoj, ja tu
je’nom se javila otad niš’
slušam je dok guta slova
i bojim se pitati
Miro ko ti je to uradio
ko ti je na tjeme nabio rubac u šesnaestoj
ajd barem nije crn
bar joj niko nije umro
šaren je sa roskastim rubom
poput marama novoubračenih snaša
prerano posivjelih
ona zna o čemu razmišljam
bojažljivo osmatra
iz dvorišta i sa puta da li nas neko gleda
šapne mi da je pratim do obližnje šupe
i držim jezik za zubima
ima toliko toga
ima toliko toga da mi priča
U šupi me je prva zagrlila
i dugo smo se njihale
u ritmu baba čija se tijela klate uz lelek
o moj bogo šta smo dočekale
ali mi smo šezdesetak godina mlađe
i već nam se loše piše
Mira se odvoji prva i sjedne na panj
iza nje sjekira služi kao naslon
navikla je kaže na te oštre predmete
precijepi i ona poneku tresku
a klade će svekar i muž
čiji svekar pitam
čiji muž
Slučaj je htio da Miru onog dana
kad su neki već napustili grad
samu na cesti tužnu bez Ksenije
ugleda Đuro iz tuđeg stojadina
pa odluči da stane i pita gdje će
a ona skršena nije znala
u kom pravcu ponijeti torbe
Ksenija se negdje bila ukrcala
a baba nije htjela napustiti kuću
vikala je da će crknuti za plotom
ali kuće napustiti neće
nek njih dvije idu gdje ih noge nose
i Kseniju je odnijelo prije
autobusom mirovne misije
druga je to priča
a Miru je Đuro tješio do Babrožana
dlanom i riječima da smo svi već tamo
da se pola grada preselilo u selo
i da dečki curama pripremaju doček
za volanom je bio nepoznat čovjek stariji
predstavio se kao Mranja Đurin najdraži kum
bogat a neoženjen
uz stojadina ima kuću na sprat imućne roditelje
samo mu fali jedno žensko janje za maženje
Miri je to bilo simpatično pa su se smijali
i bila je zahvalna jako zahvalna
što ide u staro društvo a poslije šta bude
ionako je haos
a onda je bilo strašno vidjeti
da u selu nema nikog poznatog
da nema ni mene ni Gabija ni ostalih
da ju je pijani Đuro nasamario
htjela je natrag iz istih stopa pješke sa torbama
ali Mranja je rekao pusti Đuru on je lud
ja ću te vratiti kolima sutra u grad
noćas prespavaj u našoj kuhinji
majka će nam dati večeru
majka je imala špicast nos i nije se nasmiješila
gledala je Miru ko mizantrop olinjalu mačku
rado bi joj dala kost da se udavi
jer šta će im još jedna gladna usta
puno ih je selo
gladnih i prljavih
Mranja je znao taj izraz lica
pa je pozvao u špajz na ribanje
pričali su dugo i majka se nasmijala
smijala se iz dubine grla nepoznato strano
došla je pred Miru sa dva kokošja bataka
i rekla kćeri nek vam je sa srećom
a svadba će biti kad završi rat
Tatjana Bijelić, "Rihtanje rebra", Imprimatur, 2025.
Knjigu možete nabaviti na: imprimatur.ba
