GUBI GLAS KAD PIŠE U TIŠINI
Ona skače na prvi pisak alarma da piše
po inerciji bilježi san i nastavlja da hrče
dok pali plin i uskače u papuče s očima na satu
srkne gutljaj, pali zvučnik i HBO i to je požuruje
na mobilnoj liniji budni su polaznici
ona salije kafu da piše još brže
jer oni s druge strane traže instrukcije
dok automatiše stenografiše oni zijevaju
sutra ustaje ranije da im razveže gubice
sutra ustaje ranije za jogu pred tuširanje
pet minuta max da izraze glavnu misao
taman toliko za toplu vodu i jutarnji seks
i da je Rok pusti na miru i iznese smeće
jer nakon grupne terapije nastupa jedna-na-jednu
duhovna faza pisanja s mapama mozga
popiće daily pills i vino da odmah djeluje
kad koautorka uđe da razastru s vrata
svaka svoje kosture narativa, da ih skupe
prije buđenja tuđe djece, njeno je kod babe
i da nazove babu da ih pričuva, opet je
radni dan i kasni, zove babu da ih nahrani, kasni
zna po policijskim sirenama dok navlači tuniku
preskače jelo, prosuto pivo, šminkanje
iskače prirodna i mlati mokrim kovrdžama
do podzemne mirišu kifle i nečija mirna jutra
ako takva postoje i dok se sudara sa sprinterima
poneki robot pogleda je iskosa i obori glavu
na ovom potezu često je posere svraka
i taj dan bude prljava i srećna i ruča u gradu
u vozu je načepe i otvoreno prepipaju ruksak
jednom je čandala s grlatim beskućnikom
za novu metro kartu, sad je opreznija
i kad đaci prave mlaznjake od njenih plakata
zna da je to revolucija i žuri uptown
u baru gdje ponekad pleše je rani mrak
časovi su kraći, sastanci s porukom
i kad joj se nakači slobodni umjetnik
fantazira jedan trenutak i žuri niz grad
ima sedamnaest godina i čeka je u Starbaksu
djevojka kojoj drži privatne časove jezika
igraju se prstima do kasnih pm, ali kratko
jer starija ide da piše, mlađa da se zaluđuje
svojim tečnim govorom tijela
starija trči do centralne stanice, ali se predomisli
mora još da kupi kostim i kosu za Halloween
da plati račune i sazove nove sesije
da postavi statuse, dopiše blog i nove tekstove
da se sjeti predaka i nakratko zaplače
da odgleda film, opere suđe, namaže noge
da kaže svima laku noć, ali prije svega
da nađe mjesto na toj stanici prije ostalih
najbučnije mjesto s najviše pokreta i boja
jer gubi glas kad piše u tišini
SUBWAY FLOWS
za pet glasova
Danas ću pojesti burek sa jogurtom od luka
ovaj voz je lokalni / closing doors
obilaze ga ko da je ušljiv / you know what?!
na kojem ne piše organic & natural, a ni zrna mu nisu
osam stanica / the next stop is closed
a on se ne miče / got promoted and laid
mljevena pred razvlačenje kore, niti je u nadjev svježe izmužena
a onda izlazi iz zemlje / transfer is available to S
uredan je, čistih čizama / oh my gAAd, yeesss girl!
autentično američka krava. Onda cu obići sva tri muzeja
i nije neki skajlajn / keep your belongings
a pokrio glavu dekom / gave me his keys and shit
i potrošiti manje od deset dolara na suvenire je nemoguće
tamo su kuće niže / tell the officer
pa udara čelom o šipku / aaawesome!
šta god ona rekla. Nije svaka karta donacija
i postoje dvorišta / due to criminal activity
na svakoj stanici / wrote the shit in my diary
i ako daš samo dolar u Met-u, mogu ti oduzeti ruksak
sa nekoliko auta / move to the middle part
imaće čvorugu ko kofer / yay bitch, yaaay!
a laptop ionako pališ pred službenim licem
dok su životinje u kući / don’t lean against the door
koji ga tuče u koljeno / tomorrow he’ll propose
i to rade formalno, jer ko bi držao glavu kraj nečije laptopbombe
posljednjih decenija / Queens-bound N train
a ima otvoren prednji džep / ooh my, shut uup!
U Gugenhajmu nije mogao da mi se ugasi, a čuvar je vikao neext
došlo je mnogo iz Istočne Evrope / subject to strip-search
i potrgan rajfešlus / and i wrote my first poem, too
pa su me svi gledali poprijeko ko da sam ratni zločinac
i imaju svoje radnje / if you see it, say it
i ofucanu ručku / about his long pinky fingernail
a on mi reče da požurim na projekciju. Neki traže pasoše
sa pitama i mediteranskom hranom / keep it to yourself
sa check-in etiketom / and my wedding ring
i skidanje kaputa, a sve sto se jede konfiskuju na licu mjesta
i pita je 4,95 sa taksom / police, backpack control
onom predratnom / oh, i’d love to read your shit!
UVOD U TAMNO JAJE
U Harlemu imam stolić od trske
i bosansku skemliju za stopalo nižu
uz odškrinuta vrata cijevčim sangriju
i čitam pisce iz dijaspore. Ona ne pripada
ovom gradu, samo se jednom slikala s Obamom
i ima objavljene memoare.
Na prozoru rijetko visim uz zavjesu,
siva je i teška, od okna deblja, od prostirke
za jogu povijene deblja, gušća od promaje.
Kroz procjep pod klimom razbudi me vjetar, madafaka
i lakoća kubanske cigare. Njeni su preci
fatumski rasijani od crnih robova do francuskih dvorova
pa čita budućnost kroz nijanse kože. Jedne srijede
u dubini američkog plakara tražila je stare paradne čizme
i korzet Victoriana. Hodaće ulicama gola i sama
dok ne napiše roman o kćerima revolucije
a dotad ce gledati špijunske filmove
i držati empowerment lectures. Moji preci
nisu imali robove, kažem, i ona se čudi, wooow
sad si mi još draža i to je dokaz
da stižemo iz Afrike, sve moje žene
dolaze iz Afrike sa moćnom sankofom na preponi.
Na zidu Pikasova Djevojka pred ogledalom natkriljuje
prazničnu jelku, njene kuglice
služe za promociju tamnog kamenog jajeta. Staviš ga sebi
u početak, ono pluta
dovoljno dugo da pokupi gorčinu i sklizne do koljena,
reče mi veselo i uslika za Fejsbuk
amazonsko vino i poklone pod granama. U sljedećem životu
želi samo jedno, da se rodi ko metro muškarac
dovoljno urban za ovaj grad
dovoljno bijel za praštanje.
NOSILA SAM TE
Kad su mi oduzeli flašicu s vodom
našlo se mjesta da ispružiš ruku
i stvari su sjele na svoja mjesta
da te lakše ponesem preko okeana
i tako ugasim žeđ. Upijala sam pokrete
tvojih nastanjenja u pretince i sobu
s pogledom na ljestve
uz koje se izvijalo tvoje novo tijelo
u ritmu opsidijanskog plesa.
Nosila sam te u neseseru
umjesto crnog kamenog jajeta
koje se prodavalo pod zastrtim lampama
podstanarskih studija u kvartu.
Nosila sam te u knjigama iz Batlera i Stranda
i pratila kako torbe mijenjaju imena
iz bookbag u totebag u handbag
dok me zapisuju kao Tain Ty-Tienne
na vrelim čašama u Starbaksu
gdje me opekla tvoja tetovaža.
Ponijela sam te do rijeke Hadson
po crnom ledu i vjetru koji žari obraze
dok veseli beskućnik pjeva summertime
pred restoranom brze hrane.
Povela sam te u mliječne lože
i klubove sa lebdećim vješticama
i vidjela kako se vješto odvajaš
u potrazi za ženama u koje se pretvaram
u koje se uvlačiš
kao duh iz klima uređaja
koji procvili noću kad te ne opipam
na krakatom jastuku do prozora.
Nosila sam te po njujorškim centrima
kao skrivenu turističku atrakciju
bez vize i prebivališta. Odvela sam te
na Brodvej da gledaš Wicked i obuješ Kinky Boots
i osjetila radost iz dubine ruksaka, nosimo se
u jednom trenutku i znam da je to kuća
nasred bilo kojeg kontinenta
Nosim te i dalje na značajna i beznačajna mjesta,
snosim kao posljedicu
u podzemni dio grada
odakle možemo bilo kud
MIT O HENRIJETI
Ne gubi vrijeme na speed dating
Henrijeta je uvijek raspoložena
da te preveze bez taksimetra
u svom žutom kabrioletu
i naplati samo brkove kao
specijalni efekat na vjetru
i znak neprepoznavanja
Henrijeta razvozi emigrante
ptice selice odrubljenih krila
indigo djecu s mutacijama
radoznalu klijentelu
Henrijeta ima propusnice
i pirsing na tuđim jezicima
njeno oko reguliše farove
pod mostovima upada u mreže
njena svježa lovina talasa
svaka neman je slijepo slijedi
lijepo sluša tvoju pripovijetku
pa dobiješ ulogu u nijemom filmu
zbog pogrešnog naglaska
Pričaj sporije, pričaj mutnije
Henrijeta voli prigušene ribe
koje nisu bijele kao tvoja noga
a sagnu glavu kad im natiču peraje
sklupčane do pupka ko sirenin fetus
mamac bez korijena i pola
Nisam bila raspoložena
za neozvučene duge avenije
i ćutanja ispod semafora
za seciranje novog jezika
violetnog od retro bonbona
koje Henrijeta vadi iz pretinca
kad ostane bez teksta
Nisam bila raspoložena
za cimanja po parkinzima
kreveljenja preko skajpa
male kućne žurke i menaže
rastezanja po klubovima
i ponoćni krkanluk bez svijeća
Nisam bila a mogla sam
u gradu kojeg volim
Tog jutra bila je chatterbox
žvakala brkove i mlatila rukama
nad albumima mnogoljudne familije
pod sjedištem, iz gepeka
I help them help themselves
ali tebi nema pomoći, oh boy
tvoje su škrge iscjepkane
tvoje su oči prežalosne
kad pričaš jedva dišeš
kao da si pojela kontinent
i parče stvrdnute istorije
ŽENA DO VAS
… a šta da krijem, kaže žena onoj do sebe,
prevršilo je svaku mjeru i nakon tri decenije klaćenja
skinula sam vreću za boksanje s podrumske grede, sinoć kasno
san mu je bio tvrđi od pesnice, dublji od lovačkog lonca.
Bacila sam sve naprsle tanjire, poredala otucane šerpe,
zagasila vatru i sjela s vrećom uz štok. Spuštena na prag
postala je pernata, uža od iglenog jastuka, ispuhala –
takla sam joj uši i zaboljela me
zrnca živog pijeska pod noktima.
Šutao je rukama i nogama, bez glave
nakon poraza sportskih favorita i neslavnih kockanja,
neukusne hrane i neprijavljanih kafa,
dogovora s djecom u njegovom odsustvu,
nakon jaslica, škola, njenih fakulteta
i mnogo nakon feminističkog skupa
devedesetih
svezao je za stub i pozvao društvo
na ritualni ples istomišljenika.
Da sam otišla, kako? Uz svako ulično svjetlo
po jedna grlata žena
rastočena u roj moljaca, u mrak. Bila sam nijema
i gušila tugu pijeskom. Mnogi su kasnije svoje tihe supruge
zaprosili po drugi put. Moj se kolebao.
Sinoć je gledao političku debatu i nadležnima spominjao majke.
Onda se dugo borio u rovu, jednog izgubio, drugog ubio
i onima s ekrana povadio oči.
‘Vamo de, šta se bečiš?
Pratim ga do grede ko i svaki put
i gledam gdje će nož.
Razgovarajmo, kažem ko i svaki put
i on spuca vreću u pješčane bubrege i drekne torokušo,
rat je nešto ozbiljno, a ti bi jezičarila!
Branila se uzmicanjem, šutnjom.
S toliko modrica, sitnu i ništavnu htjela sam
da ostavim i prezrem. Nakon tri decenije klaćenja
leži na pragu i ne zna van.
Ako takvu vreću ne poneseš, davno je rekla baba,
nećeš stići ni do prve stanice.
Sakupljam svoje košuljasto tijelo i odlazim.
O ZECU OSOBNO
… zbog ove lične, gospođo,
morate van. Istekla, nevažeća, ne znate pravila,
niste slušali vijesti. Tako su juče, moj komšo, skoro odrali ženu
i njenog zeca. Prvo su je skinuli s busa, bez papira, a onda se sjetila
da ima putovnicu, na dnu cekera, ispod sira. Odmah navukla bijes.
Ma kakav pasoš, kakvi bakrači, dokument je bio mala maca; čuješ me,
našli su sir. I dok smo slušali lekciju o porijeklu mlijeka, o uvozu i trovanju Unije,
dotrčala dvojica s carine da zaplijene torbu. Ma kakav sir, smrzli smo se,
jedan provrtio do duplog dna, vozač ugasio motor. Slanina, gospođo,
otkud vam slanina? – Otkud i sir, kaže ona i baš ih nešto ne razumije, a oni uporni,
stvar se otegla i putnici žele da vozilo krene. Onaj do mene, neki stranac
kasni na let. Torba je odjednom toliko debela i carinik zavlači obje šake i glavu
i kaže da unutra ima nečija glava i kad izvadi svoju, i da ga gleda nečije oko.
Zec, predaje se gospođa, moj ljubimac, vegetarijanac, nije meso. Istrčaće, pomislim
i onda će ga carina svariti za ručak sa slaninom. Svi čekaju
zeca, da se protegne iz trine i kučine i sada stvarno postaje napeto, čak
i za stranca, biće još avionskih polijetanja, a zec je brži i neslovesniji,
može svaki čas da izbije,
spava, brani se gospođa, zekan spava i onda se svi uzvrtismo, nema šanse
da je ljubimac. Sredio ga neki lovac u komade slijepog putnika. Gospođu pritegli,
traže objašnjenje, zašto spava i kako uopšte može da spava
u krcatoj torbi. Od tableta, sliježe ramenima, uspavala ga da mirno putuje
i carinik bilježi u masni tefter da nosi opijate, kalkuliše kaznu. Toliko prekršaja,
plaćate li gotovinom, karticom il’ na sudu? Ona ćuti, broji nule i ne vjeruje
i onda, opet, kao da vjeruje, gleda na sat i zna –
vrijeme je za buđenje, momku ispred mene zvrnda mobilni i neko pjeva
budi se istok i zapad, ne obraćamo pažnju, ona vrluda
od stanice do zeca, od zeca do carine, preko granice
pobježe, uteče, dreknu kontrolori, noge federi i čitav svemir
kao u vrtlogu
napravi mjesta, pustite zeca, ljudi,
pobježe nam gospođa.
ŽAPCI SECIRAJU PJESMU
Dali smo ti vikend i kućicu kraj jezera
da napišeš pjesmu ko normalna žena
iz prirode, žena iz naroda
ali u toj pjesmi nema jezera
ni klupe ni vina ni uzdaha na verandi
i niko ti nije pocijepao srce
na normalan način
U njoj nema hvatanja bidera ni golog pupka
na minus dvadeset ni tabana krvavih od štikle
koja te izdužuje
U njoj ne pučiš usne pod šatorom
i nemaš selfije sa svinjskom glavom
ni jabuku u koju se puca
u čast tvoje nevinosti
Nema u njoj štofa zavičaja
ni silikonki u streč majicama
ni naših kumova da im se nađeš
na kraju dana nemoćna, bez posla
Ne zna ona ni sreću ni lelek
ta tvoja ružna neprohodna pjesma
koja ni prst ne prima u retke
i ruga se skalpelu dok je ciljamo
nemelodičnu, bezbožnu
Nisu joj svete bitke naših đedova
svaka joj je rasa ista, daltonista
niti postaje majkom junaka
niti slavi oca nacije
i nema nijednu ozbiljnu metaforu
o našem kraku
Kamo sreće da se rodila ko zrikavac
kamo sreće da smo kuću dali pjesniku
ionako je nije ni tražila
