ŽIČARA U BERNU
Dragica, Malina i Nemanja su silazili peške,
A ja sam klizio žičarom ispred parlamenta u Bernu
U daljini 21. veka videli su se Alpi.
Upijao sam zgrade,
Upijao sam vreme,
Sklapao kockice svesti,
Čestice trenutaka,
Atome postojanja na ovome svetu,
Koje nisam mogao da posložim.
Mislio sam na oca i majku,
Iako sam bio polovinom u književnosti i mitu u revoluciji.
To je ona ista zemlja
U kojoj su sahranjeni
Borhes, Tomas Man i Bakunjin.
Dragica, Nemanja i Malina su silazili peške,
A ja sam otklizao žičarom
I dočekao ih dole,
Buljeći u jedan balkon pun cveća
A zatim smo na jednom uglu pojeli sladoled.
Lako mi je bilo da se suočim s Arom,
Koje je negde možda iz dalekih Alpa stizala,
I tako brzo proticala kroz Bern.
Tamo gde se Ara mešala sa vodom gradskog kupališta
U imaginarnom bazenu
U 21. veku,
Bila je sakupljena sva voda mog dotadašnjeg postojanja.
Mogu samo da kažem da sam mislio na moju porodicu
I na sebe kao desetogodišnjeg dečaka,
U polovičnoj bajci
U književnosti i u mitu o revoluciji,
I sve je klizilo žičarom u Bernu.