• O nama
  • Kontakt
  • Impressum
  • Indeks autora
Strane - portal za književnost i kulturu portal za književnost i kulturu
  • poezija
  • proza
  • esej/kritika
  • razgovori
  • itd
poezija

Siniša Tucić: SMS šala (poema)

Autor/ica: Siniša Tucić
poemapoezijasinisa tucicsms sala
Objavljeno: 08.03.2024
SMS ŠALA

Jovan je bio u Pragu,
Na maturskoj erskurziji,
Aprila 1997.
Slikao se kraj kuće Franca Kafke,
U zlatnoj ulici,
Ispred broja 22.
Drugovi su ga u autobusu dok su se vraćali kući
Iz nekog razloga Jovan su skratili u Jan.
Od tada je imao novi nadimak.
Nikolina je putovala u Čehoslovačku
Ne seća se koje godine je to bilo,
Kada je sa roditeljima išla na rehabilititaciju
Po doktoru Vaclavu Vojti.
Tamo je dobila nadimak Marketa
Jer su sve devojčice u Čehoslovačkoj Markete.

Jan i Marketa
Upoznali su se u maloj prostoriji
Udruženja za dečiju i cerebrabralnu paralizu
U koju su svakog ponedeljka i četvrtka dolazili na druženja.
Nikada nisu sedeli zajedno,
Jan nije imao hrabrosti da joj priđe,
Iako je pre toga viđao na fakultetu.
Marketa je studirala pedagogiju
I slično hodala kao Jan.

U prostoriji tri sa pet,
Sedeli su invalidi.
Svako je svoju muku mučio.
Bilo je starijih i mlađih članova.
Neko je koristio štake,
Neko je sedeo u kolicima.
Neko je pio pivo,
Neko je pio sok.
Neko je igrao igrice na starom PC računaru
Neko sa radio aparata slušao narodnjake.
Internet još nije bio u masovnoj upotrebi
Retko ko je imao mobilni telefon
U maloj siromašnoj državi
Koja je bila zahvaćena ratom.
Na drugoj godini studija književnosti
Jan je čitao Tomasa Mana, Bertolda Brehta, Gorfrida Bena…
Otac mu je bio opozicioni mirovni aktivista.
Jan je živeo sa posledicama cerebralne paralize
U maloj, siromašnoj državi.
U javnom prevozu su mu ustupali sedišta
Svi su u gradu prepoznavali njegov hod.
Maštao je o Pragu, maštao je o Kunderi
O plišanoj revoluciji o kojoj mu je otac pričao.
Dok je šetao ulicama grada
Mislio je o ratu u južnoj pokrajni:
- Režim mora pasti, do katarze mora doći!
 Jer su tako govorili su drugovi njegovog oca
Opozicioni mirovni aktivisti
Jan je upijao razgovore starijih.
Tela su se raspadala pred njegovim očima
Kao u pesmama nemačkih ekspresionista.
U proleće 1999,
Zavijale su sirene
Padali su tomahavci,
Deca su se igrala pored kratera od bombi na obodima grada.
 
Bombardovanje je stalo,
Jan je nastavio da odlazi među invalide,
Nakon predavanja na fakultetu
Na kojima je sa kolegama pričao o ispitima i o književnosti. 
Kada bi odlazio u udruženje,
Slušao je kuknjavu.
Invalidi su ogovarali jedni druge.
Ko je dobio invalidsku penziju, a ko nije.
Cerebralci su ogovarali,
Slepe, gluve, paraplegičare
Invalidi su se delili po dijagnozama
Niko nije pričao o pristupačnosti građevinskih objekata,  
pravu na izbor, personalnoj asistenciji…
Uzalud je  pokušavao članovima udruženja da objasni
Kada padne režim da će biti bolje.

U leto dvehiljadite
Učio je za ispite
Dok su na ulicama prebijali opozicione otporaše
Koji su na po zidovima zgrada crtali pesnice.
Pošto bi mu dosadilo da sedi sa članovima udruženja
Koji ništa nisu razumeli
Odlazio bi pored reke, ispred fakulteta
Preko puta Petrovaradinske tvđave,
Gde se održavao mali alternativi muzički festival, nulti Exit.
Izlaz iz užasa, izlaz iz rata i diktature.
Izlaz do Havela, Kundere, Praga.
Na festivalu su nastupali samo domaći bendovi
Jer je zemlja bila pod sankcijama u izolaciji.

Baš u to vreme Jan je čitao Kunderinu Šalu
U nadi da će se približiti Marketi
Koja je želela nekog drugog.
I znao je dobro da je Ludvig kod Kundera nagrabusio
U komunizmu u XX veku
Zbog ironične dopisnice na kojoj je pisalo:
„Optimizam je opijum za narod. Zdrav duh zaudara na glupost. Živio Trocki!“
A koju je poslao devojci na radnu akciju. 


Marketu Jan nije osvojio ni u udruženju,
Ni na fakultetu,
Sreli su se jedno veče na nultom Exitu pored reke
Dok su sa druge strane nasipa
Intelektualci na bini govorili o rušenju režima i diktature
Počeli su da flertuju.

Pričao joj je o Kunderi kog je čitao, Vaclavu Havelu i plišanoj revoluciji.
Ona njemu o doktoru Vojti.
Jan o politici,
A Marketa o momcima koje je gledala.
Jan je pričao kako treba pokrenuti članove udruženja
Da ne piju pivo i da ne ogovaraju invalide drugih dijagnoza
Jer to nije bitno
Kada padne režim svima će biti bolje.
Marketa je slušala Jana
Ali je tražila Miku di-đeja
Koji je sa njom studirao pedagogiju
I nije imao cerebralnu paralizu.
Avgusta 2000-te
Na obali reke
Preko puta Petrovaradinske tvđave
 treštala je muzika,
dok su okolo hapsili, dok su okolo tukli
danima su se viđali 
Ništa se dogodilo nije.

Zakoračili su dobrano u septembar,
Izbori su se približavali,
Svi su se nadali
Da će pasti režim, da će biti bolje.
Veče pred Marketin odlazak u banju
Jan i Marketa
Rejvovali su uz tehno muziku
I svojim neobičnim pokretima
Oslobađali sopstvenu invalidnost.
I svi su navijali za njih,
ali je Marketa gledala u Miku Di-djeja
koji je sedeo za pultom i  semplovao rejv.
Jan je razočaran,  svojim hodom odšetao u šumu pored reke
A Marketa  sutradan sa majkom u banju.

Ostao je sam u gradu
I nije prestao da se nada
Pred 5. Oktobar 2000-te
Marširao je u koloni
Na kraju je gorela skupština
Marketa se vrlo brzo vratila sa majkom iz banje.

Posle 5. oktobra 2000-te
Došlo je novo vreme
Invalidi nisu više bili invalidi
Cerebralci nisu više bili cerebralci
Udruženja više nisu bila udruženja,
nego nevladine organizacije.
Svi su pričali:
- Sad je pao režim, sve će biti bolje! 
Došlo je novo vreme
Vreme političke korektnosti.

Invalidi su postali osobe sa invaliditetom!

Jan je Marketu viđao  češće
Ali mu je bila sve dalja i dalja
Dva meseca nakon 5. Oktobra
Postala je kordinatorka projekata udruženja studenata sa invaliditetom
Vojtu više nije pominjala
Jer je rehabilitacija medicinski model invalidnosti
I nije u skladu sa novim
Socijalnim modelom invalidnosti.

Marketa je po ceo dan sedela u prizemlju fakulteta
Kucala u kompjuter
Razgovarala  telefonom
Slala SMS poruke
Pisala je projekte za poboljšanje položaja osoba sa invalikditetom
U novom post-petooktobarskom vremenu.
Svi su nabavljali kompjutere, kačili se na  internet
počinjali da koriste mobilne telefone
na kojima su pisali politički korekne SMS poruke
i da stalno putuju na NGO seminare.
Jan je izbegavao novu tehnologiju.
Nastavio je da šeta gradom
I svi su i dalje prepoznavali njegov hod
Nije bilo rata
Krateri od bombi su bili zakopani zemljom
Režim je pao
Svima je bilo bolje.
Niko nije pominjao
Tomasa Mana, Bertolda Brehta, Gorfrida Bena.

Marketa je putovala na seminare
Jan je ostajao u gradu.
Ponekad bi ga pozvala na neku radionicu
U udruženje studenata sa invaliditetom
Na kojima bi se učesnici sedeći na stolicama ispred Flip charta
Delili u grupe
U kruške, šljive i jabuke
I plavim i crvenim markerom na hameru
Ispisivali ideje o toleranciji
I prihvatanju različitosti. 
O Pristupačnosti arhitektonskih objekata osobama sa invaliditetom,
Personalnoj asistenciji, pravu na izbor…
Isuviše optimizma za Jana
U državi koja nije prošla kroz katarzu
Invalidi se više nisu delili
Po dijagnozama
Na cerebralce, slepe, gluve, paraplegičare
Niti su kukali ko je dobio invalidsku penziju, a ko nije
Nego su kao osobe sa invaliditetom bili ohrabreni   
sredstvima stranih donatora
Sedeći u nevladinim organizacijama i pišući projekte.

Na koncu je i Jan morao da nabavi mobilni telefon.

Nadao se da će ga Marketa uključiti u neki projekat u udruženju
I da će joj se približiti.

Početkom leta 2001. 
Egzit se premestio na Petovarandinskoj tvrđavi.
Postao je ozbiljan festival
Na koji su dolazili svetski bendovi
Zemlja više nije bila u izolaciji.
Ulaz se naplaćivao.

Marketa je pozvala Jana da u udruženju volontira,
Ali se intezivno viđala sa Mikom Di djejem
Koji je trebao da nabavi članovima udruženje
 besplatne karte za Egzit.
Pričala je čak i o formiranju tima projektnog tima 
za saradnju sa nekim holanđanima
u kojeg je htela da uključi Jana
i o šestomesečnom odlasku u Amsterdam.


Nekoliko dana  sedeo je u maloj kancelariji udruženja
U prizemlju fakulteta
Gledajući studente i studentkinje
Na štakama, u kolicima, sa slušnim aparatima.
Nije bilo svađa, nije bilo tenzija, nije bilo sukoba.
Na zidu uduženja visio je plakat o toleranciji
I oglas za školu gestovnog govora.

Početkom juna 2001.
Marketa je dobila poziv da ide na neki seminar o toleranciji
I izgradnji demokratskog društa
Na kojem je trebala da predstavlja udruženje i osobe sa invaliditetom.
Jan je bio slomljen kad je čuo da će sa njom ići i Di džej Mika
Kao personalni asistent.

Dan pred odlazak na seminar
Novi član Petar  
Ušao je  u kolicima  u udruženje
 Želeo je da upiše pravo.
Marketa je njegovu majku
Stariju gospođu dok je stajala pored plakata o toleranciji	
Prekinula u pola rečenice:
- Nije adekvatna reč invalid, mi u udruženju koristimo termin osoba sa invaliditetom!

Toplog junskog popodneva,  Jan se znojio u udruženju
Režim je pao, bilo je još gore.
Nije bilo Havela, nije bilo Kundere,
Nije bilo Mana, nije bilo Brehta
Nije bilo Gorfida Bena,
Nije došlo do kartaze.
Holandija je bila na dugom štapu.

Tokom seminara
Marketa i Jan su bili u kontaktu
Povremeno razmenjujući SMS poruke
Kordinarki  je bilo važno
Da je u udruženju sve pod kontrolom.
U dopisivanju, u dosadnom  popodnevu
Neobavezno je upitao Marketu:
- Šta radite, kako provodite vreme na seminaru?
Brzo je usledio odgovo u dužoj poruci:
- Ljudi su divni, toliko pozitivne energije davno nisam videla,
juče smo imali psihološku radionicu, pa radionicu psihodrame, 
danas smo pričali o toleranciji, rešavanju problema lokalne zajednice
i apliciranju za sredstva. Uvek se trudim da provučem priču o pristupačnosti
i problemima osoba sa invaliditetom. Sad idemo na bazen, a posle večere Mika 
pušta muziku.

Nije mu trebalo puno da se seti Praga, da se seti Kundere, da se seti Šale:

- Šta da ti kažem, čitao sam kod Kundere
Parafraziraću ga u demokratiji u 21 veku:
Tolerancija može da bude izraz vrhunska netolerancije
Tolerancija zaudara na sukob
Pazite da se međusobno ne podavite u bazenu
Živeo Mika di-djej!
Marketa je odgovorila kratkim Sms-on:
- Lepo si to sročio!

Nekoliko dana Marketa nije odgovarala na Janove poruke
Na prvu poruku, drugu, treću, četvtu…
Povratni SMS nije zasvetleo na telefonu.

Kada se Marketa vratila sa seminara
Janovo volontiranje je isteklo
Prestala je da ga zove
Nije ga obavestila
Ni kada su delili
Besplatne karte za Exit.
Niti ga je iko zvao na sastanak projektnog tima za saradnju sa holanđanima.
Od drugih članova u udruženja studenata sa invaliditetom je čuo
 da je Marketa na sastanku rekla	
- Nemoj Jana, piše čudne SMS-ove.

Nastavio je da šeta gradom
Svi su prepoznavali njegov hod,
ustupali su mu mesta u autobusu.
Ponekad bi otišao do udruženja za dečiju i cerebralnu paralizu
Da sluša narodnjake
I milozvučnu kuknjavu invalida
Koji nisu postali osobe sa invaliditetom
O cerebralcima, paraplegičarima, gluvima
I o njihovim penzijama.

Kafku, Kunderu, Tomasa Mana, Gorfida Bena
Zadržao je za sebe
Nikada više nije govorio
Biće svima bolje.






podijeli ovaj tekst

od istog autora/ice:

Siniša Tucić – Dve pesme o invalidnosti
Siniša Tucić – Dve pesme o invalidnosti, poezija

Autor: Siniša Tucić

Siniša Tucić, jedna pjesma
Siniša Tucić, jedna pjesma, poezija

Autor: Siniša Tucić

Siniša Tucić, tri pjesme
Siniša Tucić, tri pjesme, poezija

Autor: Siniša Tucić

Siniša Tucić: Popino prase (odlomak)
Siniša Tucić: Popino prase (odlomak), proza

Autor: Siniša Tucić

© strane.ba, 2018.

design:  mela    coding:  Haris Hadžić