MOJE SJEĆANJE
na tebe je ona mala siva ptica ispala iz gnijezda koju je moj brat našao na još sivljem pločniku pa je uzeo u dlan u rukavicama da je ne bi fatalno obilježio svojim mirisom, pa je hranio sitnim kukcima koje je skupljao na lišću kako bi preživjela, ona ptica koju je odlučio zaliječiti u danima bolovanja koje je zbog nje uzeo, zaliječiti samo zato da bi je mogao pustiti od sebe, i uspjelo mu je tada, mom bratu s tom malom pticom, vratiti je tamo tamo gdje je mislio da pripada: vrsti, nebu, slobodi, pjevu iz sveg glasa… ali je nakon mjesec dana na svježem asfaltu našao drugu, pa pod olukom treću… moj brat cijeli svoj život uzima dane bolovanja kako bi liječio ptice, moj brat ima neki issue s pticama, eto to je moje sjećanje na tebe.
OPROSTI, NE MOGU
te spasiti, nemam rukavice.
PONEKAD ČUJEM
tvoj glas uz svoje uho, ali onda shvatim da to nisi ti, da sam to ja na kraju sveg vremena, to sam ja u svojoj zadnjoj reinkarnaciji u nezamislivo dalekoj budućnosti, stojim na kraju vremena okrenuta ovom trenutku i vičem, derem se iz sveg glasa:
„JAVI MI AKO SI ME ZABORAVIO!!!“
U MOJIM SNOVIMA
ti uvijek spavaš, ti spavaš mirnim snom u snovima u kojima se ja borim sa zračnim strujama, padam bez krila, u kojima me podižu muške ruke u rukavicama, u kojima pjevam, pjevam iz sveg glasa ne bih li te nekako probudila.
NE MISLIM
na tebe, tek ti pišem, i znam da ovo sada nema smisla, ali koliko smisla ima tvoje lice kad se pojavi u lokvi nafte na crnom asfaltu, na mokrom listu na pločniku, na zaleđenoj šajbi malog naranđastog auta koju onda stružem i udaram strugalicom, s koje skidam led koji se korio dok sam te sanjala, skidam taj led osvetnički, svojim rukama u rukavicama.
LAGALA SAM TI
kad sam rekla da nemam rukavice, imam ih, ali nikad nisam naučila pisati u njima, i znam da mi vjeruješ kad kažem da je ovdje to i tako isto.
MISLILA SAM
da sam gotova s poezijom, ali sad vidim da ne postoji kraj vremena, ne postoji ni onda kad vremena uopće nemaš, kad uzimaš bolovanje jer liječiš bolesne ljude, a ne ptice… vrijeme će uvijek jednako otkucavati vječnost, negdje pticama, negdje slovima u CAPS-u, naprosto ne postoji kraj
I TO
je jedino moguće objašnjenje zašto se ne budiš u mom snu.
